Granični prijelaz
(Dimitrovgrad - Kalotina 29.12.2006.)
Zagreb - Beograd u jednom komadu. Zanimljivosti malo, osim jednog našeg nesretnog putnika koji je zagubio putovnicu i bio prisiljen ostati u Hrvatskoj. Proputovali smo Srbijom i krenuli prema srpsko - bugarskoj granici. Okolica Pirota i Dimitrovgrada osebujna je zbog svog geografskog položaja u gorju (40% planinskog dijela, 30% brdski i ravničarski dio). Prvog čega sam se prisjetio kada sam prolazio Pirotom bila je pirotska paprika koja je nezaobilazni dio srbijanske kuhinje (osobno probao). Posebnost okusa je u tome što se suši na svježem planinskom zraku, zatim se može puniti mesom i rapsodija okusa je tu. No, o paprici ćemo nekom drugom prilikom, vraćam se na famozni granični prijelaz.
U tom trenutku zatekao sam se valjda na najprljavijem graničnom prijelazu koji sam vidio u životu. Zbog zatvaranja ''free duty shop-a'', a poradi novih propisa Europske Unije rasprodana je bila ogromna količina cigareta i ostale robe te je sva kartonska ambalaža završila porazbacana po cijelom prijelazu. Neurednost svega i opće sivilo prijelazu je davalo sliku grada s kraja 19. stoljeća negdje na Divljem zapadu, Wyatt Earp i Doc Holliday ne bi ga se postidjeli. Sumnjičavi pogledi bugarskih carinika i policije odbijali su se od stakala našeg autobusa. Ponekad bi se policajac/carinik nezainteresirano prošetao ispred nas i bacio letimičan, usporeni pogled u našem pravcu. No, u Bugarsku još nećemo. Nisu nas puštali u Bugarsku jer su očekivali sumu od nekih 5-10 eura za ubrzanje postupka (nezaobilazna korupcija odmah za dobro jutro). Ipak smo prošli granicu bez mita, ali nas je to koštalo lijepa tri sata na granici. ''Welcome to Bulgaria'', izlizana zastava i natpis na ćirilici ispratili su nas na našem putu prema prijestolnici Sofiji. Da podsjetim, Bugarska 1.siječnja 2007. postaje punopravna članica EU, politika čini čuda, zar ne?
Dolazak u Sofiju
Široke ulice, tj. bulevari preširoki su za naše pojmove pa se čovjek malo pogubi promatrajući ih. Iznenadila me strahovita gustoća prometa, no kad sam bolje razmislio shvatio sam da je to i normalno za grad koji ima preko milijun stanovnika. Na samom ulazu u grad, siromaštvo koje bode u oči i poludivlje sagrađena romska naselja nagrđivala su opći izgled svega, Slika koja mi se odmah urezala u pamćenje bio je stari Rom koji je s takvim ponosom upravljao svojom kočijom i nemilosrdno šibao svog konja u ubrzanje i to sve na prometnici s 4 trake; nevjerojatno ali istinito. No, što smo se više bližili centru grada to se i slika mijenjala na bolje, u većini slučajeva na cesti su automobili zapadnjačkog kroja i dobro reguliran promet.
Pogled mi se usmjerio na okolicu samog grada. Mistične planine u okolici ulijevale su neobično strahopoštovanje i nagnale me na pomisao da su ovdje oduvijek, uvijek iste, mijenjajući izgled samo za godišnjih doba (ali i to je možda samo privid). Vitoša se nadvila nad Sofijom, Sofija se klanja Vitoši, a sve je obavijeno tajanstvenim oblacima. Planine stoje nepomično poput stražara i čekaju.
Došli smo u hotel Accord i smjestili se. Hotel je bio relativno solidno mjesto s 3 zvjezdice u kojeg se nisam razočarao. Ostavio sam stvari u hotelskoj sobi i zaspao u trenu.
Sofijom tu i tamo
Raste, ali ne stari
Kako izrecitirati ukratko povijest grada koji je osnovan prije gotovo 7 000 godina? Teško, no mogu pokušati. Sofija je osnovana kao Tračko naselje pod imenom Serdica ili Sardica. Nakon vladavine Tračana stigla je vladavina moćnog Rima kada je postala centar provincije Dacia Mediterranea. Seobama naroda stigli su na to područje i ratoborni Huni te su je 447. godine uništili. Grad je ponovno izgrađen pod vladavinom bizantskog cara Justinijana. Negdje od kraja 14. stoljeća grad počinje nositi naziv Sofija što znači ''mudrost''. Također krajem 14. stoljeća osvajaju je Osmanlije te postaje središte provincije Rumelije. 1878. godine su je preuzeli Rusi, a tek 1879. godine postaje glavni grad neovisne Bugarske kad započinje i njezin razvoj.
Što onda posjetiti u Sofiji? Postoje neke lokacije koje moraju biti na listi ''morate pogledati'' kao što su katedrala Alexandar Nevsky, zatim zgrada teatra Ivan Vazov, rimske iskopine grada Ulpia Serdica usred Sofije, Orlov most, crkva Hagia Sophia, spomenik Vasilu Levskom, spomenik Tsaru Osloboditelju i izvan grada crkvu Bojana.
Katedrala Alexandar Nevsky jedna je od ljepših lokacija u Sofija i sagrađena je u 19. st. u neo-bizantskom stilu u čast zahvalnosti Rusima povodom oslobođenja u rusko-turskom ratu. Jedna je od najvećih Istočno Ortodoksnih crkava ikad sagrađenih. Fantastično je to građevina gdje čovjek jednostavno mora stati i pozirati. Što se tiče ostalih turističkih lokacija zanimljivo je posjetiti iskopine amfiteatra Serdika s Crkvom sv. Jurja (Ротонда „Свети Георги"). Samim posjećivanjem turističkih odredišta čovjek sigurno može upoznati nešto od Sofije, možda samo jedno lice dok ono drugo lice treba se promatrati kroz prizmu ljudi, samih Bugara. Ne bih ovdje opisivao spomenike i previše ulazio u zgrade, jer sam opčinjen njima pa bi opis svake bio suvišan; želim opisati ljude. Kako opisati Bugare? Vole zabavu i stvorit će je kako god umiju u znaju.
Doček Nove godine
Već se primicao taj presudni trenutak prebacivanja iz jedne u drugu godinu, napuštanje kalendarske stare i ulazak u kalendarsku novu. Kretali smo se prema mjestu gdje će se odvijati proslava, pronašli štand s kuhanim vinom i lagano guštali cupkajući na mjestu da potjeramo krv u promrzle dijelove tijela; ako to nije pomoglo vino zasigurno jest, te me ubrzo prožela neka duševna blagost utjecajem mirišljavog i pitkog vina. Popili smo nekoliko čaša i naravno zapjevali, djevojke su inače pjevale u pravom zboru; ja sam lagano basirao, čisto da ne pokvarim nešto. Vodič nam se isto pridružio ali u čisto prijateljskoj formi, ne onoj profesionalnoj. Čovjek je znao pjevati, s mora je bio (Split ili već nešto slično), a valjda je to već dovoljno samo po sebi. Krenuli smo prema glavnom trgu gdje se trebao održati nekakav rock koncert, navodno. No, već na prvoj policijskoj blokadi morali smo se vratiti. Zašto? Eh, da! Imali smo dvije boce šampanjca uz sebe, a to definitivno nismo smjeli unijeti.
Pazite, unijeti u trg, kao da je prostorija. Popili smo nekako te dvije boce i polako se vraćali natrag prema trgu. Trajao je neki politički govor bugarskog predsjednika, ono bla bla mi, bla bla nacija, veliki dan, ... Europska unija, bla, bla,.. naravno u mom slobodnom prijevodu, jer iako je čovjek pričao na bugarskom svi politički govori su isti. Počeo je i rock koncert koji je bio opća žalost, no u tom trenutku se začuo zvuk trube i bubnja na drugom kraju trga. Otrčali smo tamo i zatekli ljude u kolu, plesalo se na ulici dok je minimalistički romski orkestar prašio iz sve snage. Ljudi, koja fešta! Nema šanse da se netko uspio otrgnuti trenutku i ne uhvatiti se u kolo.
Počeo je i vatromet koji je uistinu obilježio doček; bio je jednostavno veličanstven. U sitnim jutarnjim satima najveći je bio problem uhvatiti taxi. Nakon nekih dobrih pola sata, možda i više uspjeli smo uhvatiti i to, bilo nas je ipak četvero. Utrpali smo se u auto, dovezli se u hotel i tako je završio još jedan lijep dan u Bugarskoj. Okupao sam se, legao i zaspao odmah.
Bojansko hanče - zabava na bugarski način
Za neku sitnu lovu (20 €) u turističkom aranžmanu ponuđena je bila i tradicionalna večera u nacionalnom restoranu Bojansko Hanče [Boyansko Hanche]. Restoran koji je smješten izvan Sofije u podnožju planine Bojana idealno je mjesto za uživanje u bugarskoj kuhinji i otkrivanje tradicionalne glazbe i plesova Bugarske. Što se mene tiče, lijepo je to zamišljen folklorni program. Čovjek može upoznati plesove kao što su ''nestinarstvo'' i ''horo''. Ambijent je odličan te uz zvukove instrumenata nacionalnog folklora i fino spravljenu hranu osmijeh se ne skida s lica. Stoga upoznati nacionalne nošnje i slušati zvukove tapana (tradicionalnog bubnja kojeg se može naći i u Makedonaca), gajdi, puhačkih instrumenata duduka i dvojanki čini mi se neizostavnim dijelom učenja i shvaćanja Bugara.
Meni najzanimljiviji dio folklorne večeri odnosio se na prikaz običaja; plesova koji prikazuju svadbene običaje, žetvene običaje i narod općenito, pa dok vam krpeni konj skače među stolovima, dok mladići mahnito plešu u ritmu visokih skokova, a djevojke cijuču u crveno-bijelim haljinama s cvijetom u kosi radosno svi plješću i u tom trenutku svi postaju Bugari. Dok naručujete rakiju, a konobar klima glavom u znaku ''ne'', a to znači ''da'', u trenutku ostanete zbunjena individua, a onda se shvati da koliko god Europa sliči jednaka toliko je različita i to je ono što krasi Europu. Neka čovjeka ne začudi ako nađe policajca u kućici koja visi iznad ceste, lude taksiste, čovjeka koji govori pet jezika, a prodaje ruske šubare na buvljaku, kineske restorane po cijelom gradu, klizalište ispred nacionalnog kazališta dok ispred njega stoji ljubičasta Milka krava, odlično pivo na svakom koraku i fantastičnu hranu u restoranima gdje konobar poslužuje u narodnoj nošnji jer to je Bugarska.
