Banner
Reformist Čačić: Sramotno dovoditi u vezu zločinačku NDH s Domovinskim ratom
SABA: Raos izjednačio ustašku NDH s današnjom suverenom i demokratskom Hrvatskom
Oboljeli od rijetke bolesti srca i dalje čekaju dostupnost lijeka u Hrvatskoj
Plenković: Svi dijelimo vrijednosti jednakosti i poštivanja manjina
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Jutarnji list: Postroženi uvjeti za gotovinske kredite

  Putujem i pišem

Bugarska: Manastir Rila - zima

  Žarko Klaić           21.01.2012.         4878 pogleda
Bugarska: Manastir Rila - zima

(Sofija - Pernik - Dupnica - Kočerinovo - Rila)
Sofija nije Bugarska; tj. posjetiti samo Sofiju ne znači da ste upoznali Bugarsku, prvi je to zaključak nakon izlaska van grada na otvorenu cestu. Promatrajući sela i obrise gradova u daljini na cesti Sofija-Dupnica-Rila postaje jasnija ona izreka ''Što južnije to tužnije!''. Nije to bio lijep prizor za oči jer su sela izgledala iscrpljeno, što znači da ljudi žive dosta siromašno. Jedino su prizori udaljenih gorja i pašnjaka uz cestu prekrivenih lakim snježnim pokrovom uistinu činila razliku i popravljali dojam.

Bugarska povijest je zanimljiva i preporučam je svim ljubiteljima povijesnog štiva, pa da i ovdje izreknem pokoju riječ na tu temu. U trenutku najveće opasnosti za propast svega bugarskog, mogućeg gubitka nacionalnog identiteta i  brisanja pismenosti uopće, vremena Bizanta i kasnije Osmanlija, Bugari su pronašli spas. Prenijeli su centar svoje pismenosti iz ugroženih dijelova zemlje u ''nebo'', da se tako pjesnički izrazim, prenijeli su ga u Rilu.

Stara Rilska planina na jugozapadu Bugarske, gdje se krije i Musala - najviši vrh Balkanskog poluotoka visine 2 925 m. koji je od 1949.- 1962. g. nosio naziv Staljin (nešto iz komunističke povijesti Bugarske) pružila je savršenu oazu i mirno mjesto gdje su redovnici mogli raditi sve ono što se u to vrijeme moglo učiniti poradi očuvanja bugarske tradicije i kulture. Fascinantan je to krajolik u kojem izviru najveće  bugarske rijeke: Marica (Марица), Iskar (Искър), Struma (Струма) i Mesta (Места) . Pogled koji se pruža na okolicu manastira prikazuje svu nepristupačnost  i divljinu prostora; velebni planinski vrhovi prekriveni su snijegom dok je tišina koja umiruje osjetila zadivljujuća

Najveće iznenađenje i šok doživio sam prilikom izlaska iz autobusa. Prvo što sam ugledao bio je ogroman zid, bijel i neugledan. Ukazala su se i vrata, koja osim par mozaika na pročelju nisu odavala gotovo ništa. Zima je dodatno osiromašila sam izgled ulaza. Prolazak kroz vrata donio promjenu i otkrio dobro skrivanu tajnu, te sam ostao bez riječi i samo nepomično promatrao.
Iza vrata krio se prekrasan samostan Svetog Ivana Rilskog, osnovan u dalekom 10. stoljeću. Podignut je u  rano kršćanskom stilu i svijetli je primjer arhitekture u Bugara. U sklopu samostana nalazi se i crkva iz 1343. godine. Kroz stoljeća se nadograđivao te  današnja mješavina bizantske i istočne, ortodoksne, kulture daje posebnu ljepotu ovom mjestu. No prije svega istaknuo bih protezanje mističnosti kroz sve kutove zdanja koja potiče čovjeka na razmišljanje o duhu onoga vremena. Krenuo sam u razgledavanje, šetao, šutio i promatrao. Odmah su me privukli nizovi stupova skladno uklopljeni u cjelinu i balkoni oblikovani nevjerojatnim umijećem. Najveću pozornost usmjerio sam prema prekrasnim freskama na pročelju crkve, koje su dovršene 1846. g., kako sam kasnije doznao, i rad su mnogih majstora iz Banskog, Samokova i Razloga, uključujući i radove u bugarskoj poznate braće Zograf.

Pronašao sam i jednu zanimljivu mjesnu legendu, pa ću je ukratko prenijeti. Legenda govori o Sv. Ivanu koji je živio u Rili u 10. st. Nakon smrti svojih roditelja podijelio je svu svoju materijalnu imovinu, napustio svoje selo i otišao živjeti u planinu Rila. Živio je u pećini bez materijalnih dobara te je svakoga dana postajao sve zdraviji i jači nego ikada prije. Dugo godina bolesni ljudi iz okolnih naselja posjećivali su ga u vjeri i nadi u ozdravljenje. Nakon njegove smrti zamotali su mu tijelo u plašt i pokopali ga. Naime, nekim čudom, njegovo tijelo nije propadalo i ljudi koji su dolazili u posjet spilji izlječeni su bili svih bolesti. Moderna legenda kaže da ako se bilo tko uspije provući kroz rupu  do mjesta u stijeni gdje je živio bit će slobodan od grijeha. Taj običaj zadržao se i dan danas.

U bližoj okolici samostana nalaze se i mnoge suvenirnice, gdje se mogu pronaći komadi nakita, poneka turistička brošura ili knjiga no ništa spektakularno i nametljivo, što je na neki način i dobro jer se u miru može izabrati ponešto za trajnu uspomenu s ovoga divnog mjesta. Za one koji su gladni u neposrednoj blizini samostana nalazi se solidan restoran s tradicionalnom bugarskom kuhinjom u kojem vlasnik zajedno s poslugom poslužuje jela odjeveni u narodne nošnje, te je i cijena bila relativno prihvatljiva.

Samostan je 1993. g. uvršen u UNESCO-v popis Svjetske kulturne baštine.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem