Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece
  Tibor Žukina           15.02.2012.         2459 pogleda
Buđenje osjetila

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

Sadržaj prethodnog nastavka

Gledajući patnje Vulisardovog zemaljskog života, zlobni je Egzufrilej sjedio na svome prijestolju, željno iščekujući taj kobni trenutak kada će Andrija susresti lijepu demonku i izgubiti razum pred njenim čarima. Sav razorni bijes čiji je žar tek nedavno sjajio u njegovim očima, uskoro je sveden na ništavilo.  Dok je ponesen neopisivim gnjevom donosio presudu za atrofolskim izdajicama , bio je tek naizgled neustrašivi i samo prividno nepobjedivi silnik koji strah za sudbinu svojega carstva pokušava prikriti nepromišljenom okrutnošću, očajnički pokazujući svoje ogromne moći.  No, sada je postao zlikovac bistra uma koji besramno i bez imalo straha gradi sve izopačenije spletke za one koji su jednom odlučili uništiti. Kako ne bi morao godinama iščekivati da jadni Andrija bezbrižno djetinjstvo ostavi iza sebe, Egzufrilej odmah nakon njegova rođenja uspori tok atrofolskog vremena, tako da je sedamnaest dugih stvarnosti jureće stvarnosti u Atrofoliu trajala tek četiri dana.  Premda to kratko doba nije bilo dovoljno da Veliki Sudac odustane od svojih odluka ili pak zaboravi drsko ubojstvo svog moćnog đavoljskog bića, sudbina triju kažnjenika nije još bila zapečaćena jer je pala demonka Akvarbud  prije svoje propasti na Egzufrileja bacila moćnu kletvu koja bi mogla promijeniti tok njihove sudbine. U paklenom ponoru blijedo je biće jadikovalo zbog svog besmislenog životarenja, pitajući se zašto ga je sudbina dovela na granicu ognja  gdje je prisiljen slušati agonične krikove nesretnih patnika. Nije se mogao sjetiti niti svoga imena i nije  znao koliko već dugo traju njegove muke te je proklinjući one koji su ga ondje bacili već polako gubio nadu.  No, kada je u Senuetove ruke dospjela knjiga atrofolskih presuda  koju je Akvarbud ranije prkosno bacila u pakleni oganj, sjetio se svih svojih bolnih uspomena, svih nastojanja koja su mu silom bila oduzeta, vjernih drugova koji su uvijek podržavali njegove ideale i borbe protiv carevog stražara u kojoj su ostvarili uzaludnu pobjedu. U njemu se rodila nova nada i čvrsto je odlučio vratiti se u zemlju iz koje je prognan , obznaniti sramotnu istinu svim bespomoćnim dušama kojima je i dalje uskraćena sloboda te spasiti Vulisarda i Anfolija od njihove bezizlazne kobi.  Unatoč  svom zanosu koji je ponio njegov um, svojim zakržljalim i nepokretnim tijelom nije se uspio odgurnuti ka vrhu ponora, nego se njegov cilj činio sve daljim. Kada je svom silinom napeo svoje udove, puknu nevidljive spone koje su ga vezale za visoki strop ponora te on padne u još strašnije dubine. Bjesomučno je listao drevne spise kako bi našao način da se spasi, no neznano pakleno zlo pogodi njegove ruke te on opečen ispusti knjigu koja ostane lebdjeti daleko iznad njega. Sudbina ga je ponovno iznevjerila i njegovo jedino oružje bile su probuđene drevne uspomene koje su mu dale razlog da do posljednjih snaga nastavi slijediti svoje ideale.

V.Poglavlje: Buđenje osjetila

-Zariven u maglu atrofolskog svoda osjetila sviju lišen ti ćeš biti, sitničavi um će tebi da se poda, polupostojanje ti ćeš iskusiti, mislima ćeš samo postojati bijedan, dodir svijeta nećeš iskusit' nijedan!- riječi ovo kobne kletve bile su posljednje što ih je čuo treći mudrac žedan za istinom osuđen nepobitnom atrofolskom „pravdom", a agonija oštrih bolova i neopisiva praznina nastala neugodnim istjecanjem sviju osjetila iz njegova trupla bili su zadnje što je jadnik iskusio. Nakon tek nekoliko sekundi, Anfolijeva duša raspršena crnom Akvarbudinom magijom probije opnu gornje granice zemlje nepostojanja te se ponovno spoji u jedno ostavši zaglavljena u najvećim visinama, nepotpuna i lišena onog najvažnijeg. Osim što ga je nedostatak dragocjenog vida i sluha, koji je slijepima jedini spas,učinio izgubljenim u prostoru, nemogućnost kretanja i osjećanja smirujućeg dodira donijeli su mu neizrecivi očaj bespomoćnosti.

Da je bio prisiljen samo živjeti u tami, makar gluh i nepomičan, ne mogavši namirisati svježinu bilo kakvog oblika života ili okusiti jela što ih je glavna odaja njegova dalekog doma nekoć donosila u izobilju, mogao bi ipak svojim udovima napipati tečnu i gustu plazmu graničnog prostora i spoznati kako nije zauvijek zapao u bezizlazni zapećak te da će jednoga svečanoga dana zacijelo primiti natrag sve što je izgubio. No, koliko god je nastojao mahati svojim tromim i ukočenim rukama, pomičući jedva svoje slabašne, poput grančice tanke noge, nije bio svjestan niti vlastitih pokreta, a kamo li nestalne stvarnosti koja ga je okruživala, zaboravio je kako je to dodirima proučavati vlastiti svijet, ne sjećajući se više niti kako disati, jer nije bio u stanju zamijetiti niti vlastite udahe.

Ipak je bdio, i dalje zariven u isti dio svoda gdje je i bačen, ne prestavši živjeti, postojati niti razmišljati. Sudbinu mu je još gorom učinilo najveće od svih zla koje je njegova kletva nosila, a to je gubitak vlastita sjećanja. Kada bi njegovo pamćenje umjelo prizvati makar one najgore i najmučnije slike nemilosrdnog suđenja i propadanja neuspjelih ideala, znao bi za što se borio i mogao bi u svojoj svijesti odbrojavati sekunde do trenutka kada će se ponovno spustiti među naivne bijednike i okorjelog licemjera. Znao bi da će nakon oslobođenja biti prisiljen barem prividno poštivati sve atrofolske zakone kako bi ponovno pridobio povjerenje, ali bi također slutio da će naposljetku ipak iznenada ostvariti bilo kakvu osvetu. I ono najmanje što je svako biće moglo zamisliti bilo mu je oduzeto te je u usporenom toku vremena bio suočen samo sa svojom nepobjedivom amnezijom i monotonim pitanjima ponavljanima toliko puta da bi i najsabranijeg čovjeka otjerala u ludilo. Bio je toliko prestravljen i uznemiren da se gotovo gušio u svojoj tjeskobi, ne mogavši stvoriti niti jednu cjelovitu misao.

-Gdje sam...ne znam...kuda već danima lebdim...? Hoću li uskoro stići do kraja...što mi je činiti...?-oslabljen svojim najgorim mogućim nevoljama, nije bio u stanju razjasniti nit razlog vlastita očaja, niti dozvati ili pak gnjevno prokleti svog neznanog neprijatelja. I tako bi još nekoliko godina buncao prepirući se sa samim sobom i tražeći odgovore ni u čemu i nalazeći nesuvisle zaključke u svojoj siromašnoj mašti, da ga nisu sustigle čudotvorne riječi,oreći se tako silno da ih niti gusti atrofolski svod nije mogao zaustaviti, dapače ne predstavljajući za njih niti najmanju zapreku. Da ih je uzviknula neka ništavna duša koja predstavlja tek jednu točkicu na slici onoga svijeta, ne bi doprele niti do rubova tog uskoga pojasa polutame, no izađoše iz usta zmijske demonke Akvarbud, koja u očima providnosti nije vrijedila puno manje od Egzufrijela. Iako je i sama bila veoma zla, sveznajuća sila je shvaćala da sva njena okrutnost izvire  iz naredbi Velikog Suca te se ipak odlučila smilovati radije njoj neko puno izopačenijem atrofolskom caru. Kad je završila kratka i gruba demonkima prepirka s njenim gospodarom, u tromom toku svoga vremena, on je već životario nekoliko tjedana, ali dočekao je uzvike iz podnožja koji su ga trgnuli iz nemoći i neznanja.

- Iz ponora ognja osvetnik će doći i dok ti ćeš slavit' na vrhuncu moći, u novome krugu vječnog vremena, sustići će tebe kleta sudbina!-prodorni povik te nadnaravne zmijske kreature kao da je silovito parao plazmu u kojoj je nepomični Anfolije bio skamenjen, a njene riječi zvučale su poput sudbonosne grmljavine kojom nebo proriče dramatični preokret nečije budućnosti. No, odjek koji je pukom srećom dospio do jednog od atrofolskih patnika nije bio tek puki val koji je premošćivao prostorne zapreke, već je tolika čarolija ležala u kletvi da ju je savršeno jasno i zaprepašćujuće glasno čuo unatoč tomu što nije posjedovao osjetilo sluha, kao da je zbog mnoštva neobjašnjivih okolnosti prodrla u jezgru njegova neiskusna uma.

Zato je prvi puta otkad mu bijahu izbrisana sva sjećanja na prethodni život iskusio čari sluha, doživjevši čudo pred kojim nije mogao ostati ravnodušan poput onih koji svojih pet osjetila bahato smatraju nužnim i običnim djelom stvarnosti ,a ne plemenitim darom sile koja ih je stvorila. Uzvrpoljen gromovima Akvarbudina glasa, bio je prestravljen njihovom naglošću i sumanutom prodornošću i preplašen novim iskustvom koje mu se činilo nadnaravnim pa se ponukan neopisivim strahom trznuo što je jače mogao, osjećajući da u njegove udove ulazi nova energija koja će mu omogućiti da pobjegne od te neobjašnjive sablasti.

Njegova vječnom nepokretnošću oslabjela prsa pohara sijevajuća bol stvorena nenadanim šokom, strahom i zaprepaštenjem,od koje bi se postojećem biću odavno raspuknulo srce, no čovjek koji ionako ne postoji nije mogao skončati niti pasti još dublje jer već je bio zaglavljen pri dnu, na pragu nepostojećeg stanja. Trznuvši se od prepada i odrazivši se od nestabilne ali guste plazme, klonulom glavom probije granicu postojanja te se uspije barem djelomično istrgnuti iz Egzufrilejevog naizgled nepobjedivog škripca zarobljeništva koji ga je predugo čvrsto stezao. Iznenada mu žilama počne strujati osjećaj punoga života, što ga konačno učini svjesnim da nije oduvijek bio izgubljen i da uistinu postoji mjesto odakle potiče njegovo nekoć potpuno biće. Tijelo mu počne obasipati kočeća hladnoća nesvrstanog dijela stvarnosti, koju je nemoguće izraziti pukim zemaljskim mjerilima, a na svojoj tankoj i nestalnoj koži ponovno je osjetio dodir svijeta oko sebe. Čak i oštra bol koja je prodrla duboko u njegovu unutrašnjost istovremeno ga je ispunjavala agonijom i sigurnošću, kao da ga njeno mučno prisustvo čuva, uvjeravajući ga kako neće vječno morati ostati zbunjen i izgubljen u bijednom životarenju što ga je zadesilo okrutnom presudom.

Činilo se da će potpuno poludjeti i da će osjetila koja je dotad žarko želio postati samo neiskoristive fizičke moći gušene zakazalim razumom, no sabravši se od prvobitne uzrujanosti i otjeravši strah koji ga je svojom jačinom gotovo razarao, pobudio je u sebi novu nadu i vratio ono što mu je svojim odsustvom dugo donosilo najveće patnje polupostojanja- odvratni spomen na sramotna Egzufrilejeva djela.

-Vratit ću se koliko god teški put morao proći i svrgnuti toga zlobnika s prijestolja koliko god toga morao žrtvovati. Proklinjem te, nedostojni care, neka svaka najmanja kletva koji su neprijatelji na tebe bacili postane surovi dio tvoje stvarnosti!- kao da nije već mjesecima nijemo plovio svojim osamljenim mislima, uzvikne Anfolije čim je umio ponovno govoriti, junački ustavši protiv zla kao da još svježe osvetoljubivosti i usijane mržnje nastavlja borbu prekinutu prije svega nekoliko sekundi. Naizgled uzaludno upre svoje zakržljale mišiće svom snagom, kao da se uspinje po čvrstim kamenim ljestvama, a ne sablasno polagano klizi uz nestalnu materiju, no svega nekoliko pomaka bijaše dovoljno da iz jame polupostojanja izroni još bliže na površinu te mu se osjetilo vida ponovno vrati, učinivši ga sposobnim da sukob s neprijateljem iz zanosne mašte pretoči u neizvjesnu stvarnosti.

Odjednom mu malaksale noge stupe na čvrstu podlogu, a pred njime se ukaže kratki i skučeni hodnik gotovo prozirnih zidova i tankoga stropa, koji bijahu kao satkani od tamnosive magle lišene i ono malo sjaja. Kroz njih je pogled vodio u beskrajnu tamu i u klaustrofobičnom prostoru pograničnih odaja nije postojao niti jedan plemeniti izvor koji bi ih hranio svjetlošću, no nejasne, meke i mistične zrake svejedno su dopirale niotkuda, dostatne da mu osvijetle put.

-Moram polako krenuti dalje i čuvati se sviju zamki kao najgoreg zla, čak i onih nevidljivih.- glavinjajući poput opijena čovjeka, buncao je u sebi povratnik Anfolije, ne mogavši čuti niti vlastite riječi. Budući da se još nije uspio domoći osjeta sluha, činilo mu se da u prolazu vlada grobna tišina, a njegova pojava i dalje nije posjedovala čvrsto i stalno ljudsko obličje, kao da luta nekim čudnim i nezamislivim svijetom sna. Krećući se mirno i oprezno poput ratnika što neizvjesno gazi između gusto posloženih otrovnih šiljaka, za nekoliko minuta dospije do visokih crnih vrata, jedinog jasnog i neprozirnog detalja labirinta. Na ploči tvrdoj poput dijamanta i hrapavoj poput stijenja ležao je neuništivi i vječni pečat duboka ureza, rubova ispunjenih čistim zlatom, bljeskajući elegantnim prikazom ljudskoga uha.

Ta je raskoš i dugovječnost budila u njemu divljenje pomiješano s poniznim strahopoštovanjem koje ga je kočilo da bez razmišljanja zakorači u slijedeću prostoriju. Nesiguran u svoju sposobnost da se i dalje nosi s ozbiljnijim izazovima i istovremeno se sačuva od propasti koju bi mu oni mogli donijeti, dugo se opterećivao zamornom nedoumicom i grizao se zbog jetkih predviđanja, koja niti jedan izbor nisu smatrala sigurnim. No, u sivilo iznenada bane sila koja ga liši mučne dvoumice i donese umjesto njega tešku odluku, dok je nervozno stiskao maglovite šake, još se oporavljajući od gušeće boli u prsima što ju u njega usadi sada već minuli strah. Lik zlatnoga uha iznenada pobijeli ugasivši svoju zlatnu boju i postane tek nezamjetni i obični dio zagasitih katakombi te iz njega poput probadajuće oštrice iskoči tanki bijeli vrtlog, šumeći gotovo demonskim tonom. Uvivši se u spiralu, obavije zbunjenog Anfolija oko struka i dok je ovaj shvatio što ga je snašlo, više se nije mogao oduprijeti. Batrgao se i koprcao, hitro nasrćući svojim savitljivim nogama na neobjašnjivu silu, no njegovi su udarci samo prolazili kroz nju, tek neznatno poremetivši njezin tok. Sekunde su bile potrebne da ga bijesno odbaci na zemlju i povuče otvorenim prolazom, koji donedavno bijaše utvrđen neprobojnom zaprekom vrata. Ustane izbuljivši svoje sitne oči, u kojima je sablasno i nečujno sijevala ogromna preplašenost, razorno uzbuđenje i strah od neslavnog kraja, a prizor koji ga je sada snašao svakom bi smrtniku sledio krv u žilama. Iz sjenovite polutame udaljenog kutka odaje pred oči mu iskoči krupno stvorenja, ulijevajući strah u kosti svojom grubom crnom kožom pokrivenom hrapavim ljuskama i zaustavljajući dah starinskim željeznim oklopom prošaranim gustim prugama srebra, zavinutim rogovima koji su svoju kratkoću nadoknađivali parajućom oštrinom i čeličnim mačem obilježenim simbolom istim poput ugašene oznake na nestalim vratima.

-Svi glasovi svijeta za tebe su ništa,

A zvuk što se ori zagrobna tišina,

Svi poklici ljudski i zanosna pjesma,

Spoznaji će tvojoj vječno biti strani,

Protiv moći mojih svoj sluh vrijedni brani

Ili sve izgubi

I skončaj u tami.

- riječi kojima ga je nadmoćno biće izazivalo na dvoboj, ulijevahu se u svijest neiskusnog Anfolija unatoč potpunoj gluhoći, opsjedajući ga panikom i sablašću.

Zvučale su mu toliko značajno i ozbiljno kao da prethode nečemu što može promijeniti sudbinu sviju svjetova i nije mu bilo drago što je baš on izabran za tako važni okršaj. No ne oklijevajući niti trena, neustrašivo potrči ususret dušmanu, nadajući se da će mu u posljednjim trenucima neki preobrat ili pak presudna ideja ipak osigurati pobjedu. Bijesno razjapivši čeljusti i stisnuvši svoje trule i krnje zube, zamahne mačem na bespomoćnog čovjeka, zaboravivši da ga Anfolije unatoč svojoj slabosti može ozbiljno ugroziti i da demonska snaga koju posjeduje može biti vješto podlo iskorištena protiv njega samoga.

Čuvši očajno proklinjanje jednog nepravedno osuđenog bića, tlačenog i mučenog licemjerjem vladara i bačenog u magloviti labirint, sudbina mu se sada odlučila smilovati. Davši se u snažni trk i odrazivši svoje ogromno tijelo o prozirno tlo, demon obruši teški mač na Anfolijevo srce, uvjeren da će ga tek jednim udarcem ponovno vratiti u nezavidno stanje polupostojanja. No, kada je oštrica mača već hučala tih uz njegovo prsa, odskoči unatrag izbjegavši kobni udarac, a čelik koji je trebao biti zariven u njegovo tijelo probio je dno labirinta, zapavši svojim vrhom u plazmu nepostojanja koja ga nemilosrdno usiše, pribivši bespomoćnu i osramoćenu rogatu kreaturu na hladni pod katakombi.

-Vrijeme je da ti presudim!- uzvikne snalažljivi Anfolije posegnuvši za laganim,ali razornim zlatnim bodežom ovješenim na tanki zid te se prekoračivši gorostasa i široko razmaknuvši noge stabilno postavi iznad njegovih pleća. Što je brže i silovitije mogao, zarije bodež u prorez na njegovu oklopu te se odmakne kako ne bi i sam bio usisan prorezom kojeg je silovita zvijer načinila.

-Neeee! Vojska Egzufrileja će te zaustaviti! Varaš se ako misliš da si me uništio! Sada ću pasti u nepostojanje i obznaniti gospodaru tvoj drski i besmisleni bijeg...- zavapi posljednjim izdahom dok je iz njega prštao spiralno uvijeni snop plemenite svjetlosti. Pritekavši u otvor nekoć beskorisnih Anfolijevih ušiju, ta zagonetna zraka ponovno je u njega usadila dar što mu je bio okrutno oduzet- vrijedno osjetilo sluha.

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Vulisard
17.2.2012. 20:31
Nažalost nema nigdje knjiga za kupiti jer nisam još dovršio roman da ga mogu cijelog objaviti. Pišem nastavak po nastavak i objavljujem samo na vtc netu.
Vulisard
17.2.2012. 20:28

Mikeš09
16.2.2012. 17:23
...kako je ``neodoljivo``ovakvo čitanje romana toliko je zanimljivo i udobno da me sve oči i još nešto zabole...mante se ljudi ćorava posla ima li di knjiga za kupit ?


Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.