Istog momenta nakon što je Vlada dala seljacima dovoljno da bi oni, nakon šest dana pobune, ipak povukli stotine svojih traktora s prometnica, Jadranka Kosor i njen ministar Čobanković dužni su izvijestiti hrvatsku javnost što namjeravaju učiniti s poljoprivredom, sustavom poticaja i hranom, danas i na duži rok. Ako to smjesta ne objave do u detalj i zajedno s računicama, onda bi bilo pošteno da ova Vlada vrati mandat građanima i makne im se s očiju.
Dogovor Čobankovića sa seljacima postignut je, naime, isključivo metodom pritiska i iznuđivanja, a uspio je na kraju samo zato jer se Vlada prepala da će stvari izmaknuti kontroli i da ćemo u Zagrebu i drugdje gledati nasilne nemire kakvi potresaju Grčku. Taj strah je bio krajnje utemeljen i zato je razborito što je potpisano primirje.
Za razliku od tekstilnih radnica koje grbače za 1.500 kuna, i onih očajnika koji se izgladnjuju u splitskoj željezari, seljaci su opasni protivnici. Prvo, ima ih puno i svi su zajedno pokazali zube. Osim toga, nisu gladni, motorizirani su glomaznim strojevima, a mnogi od njih spremili su kod kuće oružje iz rata. Na koncu, država im je stvarno obećala taj novac, koji je potom nestao i nisu ga dobili, i taj dug imaju pravo tražiti. Zato je Vlada popustila i dobro je da jest da ne dođe do većeg zla.
Međutim, sada kad je ta akutna kriza sanirana, Vlada nam je dužna do u tančine izložiti što dalje misli raditi, kako i kada. Koja je njihova koncepcija razvoja poljoprivredne proizvodnje, koliko će sve nas to koštati i što će društvo time dobiti? Vlada nema pravo prijeći šutke preko teme seljačkih prosvjeda i njihovog ishoda, kao da je nešto riješeno, jer nije riješeno baš ništa.
Čobanković je samo obećao novac za koji su i on i premijerka danima rezolutno tvrdili da ga nema i da ga se nema odakle izvaditi. Onda su ga u stisci ipak izmislili, samo nisu rekli od koga će ga uzeti da bi ga dali seljacima. U skladu s tim, Kosor i Čobanković u hodu su odustali od 40 postotnog smanjenja poticaja i »odlučna« redukcija novca spala je na 14 posto umjesto na 40.
Napamet je rečeno 40 posto dolje, napamet je sada završilo na 14 posto. Propali koncept subvencioniranja poljoprivrede nije promijenjen ni za dlaku. Traktori su otišli doma, Banski dvori su odahnuli, premijerka je zapljeskala ručicama i naručila da joj se napravi jedan broš kao kombajn.
To brljanje, u kojem je vjerodostojnost Vlade spala na nulu, može prikriti probleme, ali oni su i dalje tu, u posve istom obliku. Hrvatskoj treba ozbiljna politika za selo i ozbiljna reforma ovog skupog, poluparazitskog i politički motiviranog modela, umjesto politike krpanja rupa, laganja, mazanja očiju od danas do sutra i gašenja požara. Ako Vlada nema kapaciteta za to, onda ne znamo zašto ih plaćamo, njih i milijarde za posljedice njihove politike.
