Banner
U Hrvatskoj 10 slučajeva majmunskih boginja, očekuje se dolazak cjepiva
Hrvatska po stanovniku godišnje baca oko 71 kilogram hrane
Djeci iz Ukrajine darovani bicikli, romobili, role i oprema
Na Makarskom primorju više od 55.000 gostiju
U Međimurju otvoren vidikovac na Mađerkinom bregu s pogledom na četiri države
Njemački predsjednik: Putin vodi rat protiv europskog jedinstva
Neslužbeno: gorivo će pojeftiniti

  Olgine recenzije

Brode li ovakvi brodovi?

  Olga Vujović           04.01.2022.         1824 pogleda
Brode li ovakvi brodovi?

Mladu populaciju u pravilu doživljavamo kao dinamičnu i spremnu za akciju, jer oni drugi, tiši i drugačiji, puno su manje primjetni. Čini mi se da je upravo potonjima pjesnikinja i pripovjedačica Sonja Zubović (1962.) namijenila roman „Belini brodovi“ (Ljevak, 2020.) o petnaestogodišnjoj Izabeli koja nakon majčine smrti seli iz Rijeke u Zagreb gdje započinje živjeti u tetkinoj obitelji.

Izabela odnosno Bela nikada nije upoznala oca (on plovi dalekim morima i zato ga nema), pa osim što vrlo teško doživljava majčinu smrt, osjeća nelagodu pri dolasku u novu sredinu. Budući da je roman psihološki a ne kriminalistički, vrlo brzo saznajemo okolnosti oko Belinog rođenja (iako su se strasno voljeli, roditelji su se morali razići) i ime oca koji nije moreplovac (nego televizijski urednik) što je Belina mama pismom objasnila svojoj sestri.

Usporedno sa životom u novoj obitelji (tetak Šime je izrazito simpatičan) čitamo Belin dnevnik (koji piše prema uputi psihologinje) i pratimo promjene u njezinom odnosu prema sestrični i novim prijateljima (svi su vršnjaci) kroz brojne, zgodno napisane scene.

Iako Bela ne uspijeva upoznati oca, dobiva (polu) brata i prihvaćajući nove okolnosti, njezino odrastanje poprima stabilne konture. „Svi moji brodovi, i nakon najvećih oluja, ostali su na površini. Potezi kistom su mi mekši, jasniji …“ piše Bela u dnevniku i tako otkrivamo da slika i da se osjeća sve bolje.

Prvo i zadnje poglavlje romana zbivaju se na Filmskom festivalu u Puli iz čega saznajmo da je Bela svoju životnu priču pretočila u uspješan film. Zubović opisuje Belinu svakodnevicu spretno balansirajući između radosti i tuge, mada epizode, prema mojem sudu, odišu pretjeranim optimizmom: dvojica prijatelja se nikada ne svađaju, obitelj je naglašeno skladna, svi su izuzetno ljubazni, nitko nikome ništa ne zamjera, sve se uspijeva mirno raspraviti i riješiti - „kak na filmu“ rekli bi Zagrepčani.

Kada sam zaklopila knjigu, pomislila sam da je ova priča, usprkos tragičnim zbivanjima, malo previše idilična. No, ubrzo sam se pokajala zbog te misli, jer nam je u ovom trenutku baš pomisao o mogućem boljitku jako, jako potrebna i možda se poruka romana nalazi u Belinoj završnoj rečenici: „Samo ću se pustiti i ploviti“.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Olgine recenzije