I što – sad bismo trebali povjerovati da Prgomet jest, a Esih nije kandidat Plenkovićeva HDZ-a? Trebali bismo popiti priču da Plenković u Zagrebu kandidira Prgometa, ne bi li pobijedio njemu suprotstavljenu desnicu u HDZ-u, koju da utjelovljuje Bruna Esih? Trebali bismo prihvatiti da postoji ma i jedan čin ili izjava Andreja Plenkovića koje Bruna Esih ne bi potpisala? I da je Plenković na predstojećim lokalnim izborima odlučio jednom za svagda pobijediti stranačku desnicu esihovsko-brkićevsko-hasanbegovićevskog tipa? »Ma hajde, budimo realni«, poslužit ćemo se ovdje citatom premijera samog: taj navodni sudbonosni rascjep na lijevu i desnu frakciju HDZ-a puka je medijska opsjena. Ako ne vjerujete, provjerite na zgradi dječjeg vrtića u Jasenovcu, ili pitajte Židove i Srbe: jer, što je to Plenkovićeva Vlada učinila, pa da se oni ove godine možda ipak vrate u državnu komemoraciju pod Kamenim cvijetom? Učinila je koliko i Karamarkova: ništa. Manje nego ništa.
Dakle, Bruna Esih, političarka koju je zadarski Hrvatski tjednik objavio fotografiranu – ili montiranu? – usred polja razbacanih lubanja, kandidirala se za gradonačelnicu Zagreba. Mnogo je tinte oko toga proliveno – hoće, neće, razgorijevala se vatrica navodnog sukoba u HDZ-u. A onda, ovako kaže Esih u predizbornom intervjuu, na pitanje slaže li se s Plenkovićevim vođenjem stranke: »Moja stajališta nikad nisu izazivala polemiku ili otpor među kolegama, sasvim suprotno, ali niti od vodstva Kluba (HDZ-a, kojeg je članica, op.a.), pa i od predsjednika Plenkovića koji je redovito na sastancima kluba. Štoviše...« I eto, tu možemo potvrditi da Bruna Esih ovaj put govori istinu: da, njezina politika »nikad nije izazivala polemiku« u HDZ-u Andreja Plenkovića. Politika Esih politika je Plenkovića; politika Plenkovića politika je Esih: bratac Andrej i sestrica Bruna.
Ne vjerujete? Esih zagovara lustraciju; Plenković »suočavanje s prošlošću«. Kakvo bi to »suočavanje s prošlošću« imalo biti, objavio je u listopadu prošle godine, nakon pokopa 778 žrtava partizanskih likvidacija ekshumiranih iz Hude jame u Sloveniji: »To su zločini komunističkog režima i mi se kao društvo moramo suočiti sa zločinima svih totalitarnih sustava. Tome želimo pristupiti sustavno, institucionalno i pravno, s jednom distancom pomoći u utvrđivanju istine, jer bez istine nema prave pomirbe u društvu«, kazao je Plenković. Što mislite, bi li Esih imala tome išta prigovoriti, naročito kada zna da ustaški pozdrav, zaštićen od države, u mramoru, kliče usred Jasenovca?
I naročito kada zna da je proces suočavanja s prošlošću koji danas ima ponajviše smisla – naime onaj o prošlome ratu, jer jedini izravno pogađa još živuće ljude – da je baš taj proces »blokiran«, na što će danas u Zagrebu javno upozoriti aktivisti za ljudska prava iz Zagreba, Sarajeva i Beograda?
Uistinu, umjesto što se (s)pušta magla o navodnim sudbonosnim razlikama Karamarkova i Plenkovićeva HDZ-a, bilo bi mudrije razumjeti da baš nikakve suštinske razlike nema, osim što je Plenković snalažljiviji, elokventniji i pristojniji, pa utoliko, po društvo vjerojatno i opasniji. U svjetonazorskom smislu, njegova je vlada i personalno gotovo ista: ministar branitelja u obje vlade je stigao ravno iz šatora, nakon što je kod Karamarka zamijenio onog što je naviještao progone i »registre izdajnika«. I koju je to Plenković Karamarkovu štetu popravio: zaustavio proustaški val što se valja ulicama? Nije, štoviše: val polako prerasta u cunami. Je li zaustavio Hasanbegovićevo gušenje medija i civilnog društva? Nije, štoviše: dopustio je uličarsko gušenje HAVC-a. Je li zaustavio govor mržnje? Nije, štoviše: Srpsko narodno vijeće upozorava da se zastrašujući trend vrijeđanja i prijetnji nastavlja nesmanjenom žestinom. Je li zadobio povjerenje najranjivijih manjina?
Nije, štoviše: židovska zajednica neće ni s njegovom vladom pod Kameni cvijet. Je li obnovio razorenu ravnotežu društvenih vrijednosti, s ljudskim pravima na prvome mjestu, utemeljenu na pobjedi u Drugome svjetskom ratu? Nije, štoviše: to, pak, ni pokušao nije. I zato, ne vjerujte da je bratac Plenković u ovoj bajci, mračnijoj od Ivanine, napustio sestricu Brunu. Nije, nipošto: i dalje njih dvoje zajedno zoblju svoje crne i crvene političke bobice; a ako sestrica kojim slučajem u Zagrebu i ne uspije, ništa zato – osigurao je bratac plaćicu u Kitež-planini hrvatskoga Sabora.
