Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Aktualnosti

Branko Mijić: Boro

  Branko Mijić           05.11.2021.         1271 pogleda
Branko Mijić: Boro

Tako ti je to s tim hereticima, kreneš s jednim, a završiš s drugim iako su njih dvojica, baš poput Bore i Ramiza, već odavno zagrljeni stali pred streljački stroj koji uzalud u njih ispaljuje plotune, jer ih ubiti ne može. Ipak su oni heretici, potpisali su ugovor s đavlom, ne mogu im ništa meci i bajuneti, oni su tu da govore do posljednjeg daha - piše Branko Mijić na svom Blogu.

Da će Boris Dežulović reagirati na idiotsku zabranu koncerta Rade Šerbedžije i još idiotskije obrazloženje takvog čina, bilo je izvjesno svakome tko čita njegove tekstove. Oni kojima je Boro već 35 godina obavezna literatura mogli su se samo kladiti hoće li autoru glavni okidač biti to što se Šerbedžiji zabranjuje da nastupi u gradu svoje ljubavi i mladosti, Vinkovcima, na unaprijed rasprodanom koncertu, zato što je Srbin i izdajnik u prevladavajućoj percepciji svih onih koji se busaju svojim hrvatstvom, ili pak što se fetva odapinje u ime žrtava Vukovara. No ovoga puta Bori je dopizdila ama baš svaka umotana i smontirana laž, a ključna riječ koja je zapalila njegovu baklju i nagnala ga da krene sam samcat izgoniti sedmoglavu aždaju iz njezine pećine bila je – „u tjednu“.

Tjedan vječnosti

„U tjednu kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“, stoji u obrazloženju odluke gradonačelnika Vinkovaca zašto je Šerbedžija nepoželjan u gradu svoje mladosti i ljubavi tog 15. studenog, dakle tri dana prije državnog blagdana, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje koji ćemo prvi put praznovati neradnim danom ovog 18. studenoga. I koji bi se, taj „tjedan“ kada život mora stati radi Vukovara, po potrebi svih budućih zabrana mogao proširiti i na mjesece, godine, vječnost.

Nije na vjernom čitatelju Borinih tekstova da objašnjava i interpretira što je autor htio reći, oni koji znaju i žele čitati shvatili su, oni koji se nisu maknuli od naslova ni neće. Ne zanimaju njih činjenice, nije njima do argumenata, ne trebaju im ni raskrinkavanje gluposti, ni razotkrivanje pokvarenosti, ni njihove zajedničke pogubnosti za zdravi razum, ne treba im istina, niti imaju vlastito mišljenje, niti ga traže za sebe. Oni su svoju presudu donijeli kad su uz potpis i fotku autora ugledali naslov „Jebo vas Vukovar“ iako tekst u stvari počinje onom posljednjom rečenicom – „Jebala vas smrt“. Nije ni namjera ovih par riječi bilo kome što objašnjavati, još manje nekoga uvjeravati što tu piše, a što ne, ponajmanje tražiti logiku od onih koji digoše kuku i motiku pa potpališe lomaču.

Uostalom, vatra i jest sudbina svakog heretika, ovo je samo drugarsko pružanje ruku.

Jebo vas Vukovar

Europski Pulitzer

Značaj ovog Borinog teksta u odnosu na sve njegove ostale tekstove, pa čak i kad ga se usporedi s onim za koji je prije osam godina nagrađen uglednom europskom žurnalističkom nagradom European Press Prize, tim europskim Pulitzerom za novinarstvo, a koju mu je, između više od 400 nominiranih novinara iz cijele Europe, dodijelio međunarodni žiri urednika iz Reutersa, Le Monda, El Paisa, Jylland-Postena i ruskog The New Timesa, pod predsjedanjem znamenitog britanskog novinara Harolda Evansa, bivšeg urednika lista Sunday Times, koji je na ceremoniji dodjele u sjedištu Reutersa u Londonu pred slavodobitnikom ustvrdio da bi „bez hrabrog novinarstva ljudi ostali slijepi, neosjetljivi i neznalice“, sastoji se, koliko god to nekome apsurdno zvučalo, ne toliko u njemu samom već upravo u poplavi reakcija koje je izazvao! Ako „Jebo vas Vukovar“ možda i ne govori ništa o našoj slici i prilici, sve je jebeno jasno iz bujice riječi toka nesvijesti koji je potom uslijedio i koji se još uvijek slijeva u pljuvačnicu jedine nam domovine Hrvatske.

Trebao bi si marljivi izdavač heretičkih pisaca Željko Međimorec u ime Ex librisa iz Rijeke dati truda i ukoričiti ta hračkanja, od Tome Medveda i njegovog Ministarstva branitelja preko Đakićevih i ostalih braniteljskih udruga i svih mogućih hvidri, do nebuloznih prekršajnih i kaznenih prijava Nikole Kajkića i inih, Penavinih i Mlinarićevih prijetnji bacanjem u slavonsko blato pa sve do pamfleta Vlade Andreja Plenkovića i pozivanja na Deklaraciju o Domovinskom ratu kao dokumentu za kazneni progon. Ta edicija radnog naslova „Naš obračun s njim“, ili možda „O gluposti rode da ti pojem“, trebala bi u koliko god je to potrebno tomova sakupiti svo ovo blago koje cvijet hrvatstva prosipa pred nas kao biserje pred svinje. Zaslužuje reprezentativnu ediciju taj cjelokupni mozgovni potencijal i raskošni verbalni repertoar predsjednika i potpredsjednika Vlade, saborskih zastupnika, sveučilišnih profesora, državnih dužnosnika, koji onda još većim žarom slijede oni anonimni hejteri na društvenim mrežama i prijeteći ponoćni glasovi koji prilično živopisno opisuju što bi radili autoru i svakoj njemu bliskoj osobi.

Srpsko đubre

Mogao bi  izdavač razmisliti i o kompendiju, sažetom pregledu tog katekizma hrvatske duhovnosti i humanosti, mogao bi radni naslov biti, šta ti ja znam, Protokol hrvatskih mudraca, ono što je sigurno je da bi posao bestseler, obavezna lektira i priručnik za svako domoljubno domaćinstvo. Posebno poglavlje, napomena uredniku, trebalo bi posvetiti ekipi iz Mosta na čelu s doc. dr. Ninom Raspudićem, koji se sada hvali kako je odavno raskrinkao Dežulovića, a nekada je plazio na koljenima da objavi tekst u Feralu, kojem ministriraju riječki vjeroučitelj Marin Miletić i metkovićki povjesničar Nikola Grmoja. Oni se u ovoj hajci na Dežulovića ističu svojom suptilnošću pa bi i mlade generacije koje dolaze, prepuštene im na odgajanje i obrazovanje, mogle upiti duh i dah inkvizicije čim se napiju majčinog mlijeka.

Tako bi Biblioteka Ars haeretica (editio catholica) dobila i svoju hrestomatiju Ad Diavolum Dezulovicieni koju bi mogle navijestiti i vidjelice iz Međugorja. Interesantno, dok hercegovačka kolonija u Zagrebu razapinje  Dežulovića, javna podrška mu stiže iz samog srca Hercegovine, iz Širokog Brijega! Oni ga vole na svoj način. Zanimljive su te dvostruke konotacije koje Hercegovci gaje prema Borisu Dežuloviću, čak i oni mediji kojima je Nino Raspudić idol i bog, poput Poskoka, korektno su svojedobno prenijeli intervju iz Slobodne u kojem autor skrušeno priznaje: Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre!

Nagrada za Vukovar

Gotovo zaboravismo, Boris Dežulović European Press Prize zaslužio je kao prvi (statistički, op. a.) Hrvat za tekst objavljen u tjedniku Globus 19. studenoga 2013. godine povodom obljetnice pada Vukovara naslovljenog: “Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”. I u kojem u završnom odlomku piše: Neće se svima svidjeti, ali za takav simbolički Vukovar, duboko neživ i besmislen – sav od teških riječi ispisanih jeftinim stiroporom – posve je zapravo svejedno tko je pobijedio u Domovinskom ratu. Jednako bi prema projektantima “grada-memorijala” mrtvi Vukovar izgledao i da je ostao okupiran, tek ljuštura grada i spomenik samom sebi. Jednako bi opomena “da se ne ponovi” bila jednojezična, samo isklesana, jasno, na ćirilici. Samo takav, sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao.

Čekajte malo, gospodo inkvizitori, je li i ovo sramotan, grub, primitivan, obezvrijeđujući, nerazuman, nedobronamjeran, necivilizacijski uradak, krši li Deklaraciju o Domovinskom ratu i predstavlja li izravan nasrtaj na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla suverena Republika Hrvatska? Tebe pitam, potpredsjedniče Vlade Tomo Medvedu, i tebe, premijeru Andreju Plenkoviću? Vas pitam, Penava i Mlinariću, koji biste ovakve autore i Jugoslavene opet bacali u slavonsko blato kao 1991., je li i ovo neviđeno obezvređivanje žrtve Vukovara, i nije li “frustriranim piskaralima iz srpskih “Novosti” trebalo stati na kraj još onda dok su bili frustrirana piskarala iz hrvatskog Globusa?

 

Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini

 

Zaspali pasdarani

Gospodo inkvizitori, nije li i ovo “vulgarni govor mržnje”, nije li i ovo izravan nasrtaj na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla suverena Republika Hrvatska, nije li i ovaj tekst ruganje žrtvi Vukovara? Nije li, gospodo inkvizitori, već tada trebalo raskrinkati Dežulovića kao mrzitelja svega hrvatskoga, već te 2013. i 2014. godine kada je u konkurenciji više od 400 novinara iz cijele Europe, od međunarodnog žirija vrhunskih urednika i novinara pod predsjedanjem znamenitog Harolda Evansa, kao prvi (statistički, op.a) Hrvat nagrađen europskim Pulitzerom pa na ponos cijele hrvatske javnosti okačio European Press Prize oko vrata?

I što ste svi vi, gospodo inkvizitori, koji se sada gurate u streljački stroj (možda bi giljotina ili vješanje ipak bili podobniji za obujam Ragnarove glave?) čekali osam godina da reagirate? Niste li zakazali upravo vi, gospodo inkvizitori, kao čuvari svega hrvatskoga, pogotovo žrtve Vukovara na kojoj parazitirate svih ovih godina, niste li, gospodo inkvizitori baš vi, svojim nemarom, odsustvom budnosti, ili zato što ste naprosto zaspali na svetoj dužnosti, krivi što jedno  frustrirano piskaralo svako toliko pljuje po Vukovaru, širi vulgarni govor mržnje i izravno nasrće na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla suverena Republika Hrvatska? I je li, gospodo inkvizitori, vašom skrivljenom krivicom još uvijek živi Dežulović dovoljan razlog za  kaznenu ili prekršajnu prijavu, za prijeki sud ili streljački vod, giljotinu ili vješala, kao opomena svim budućim zaspalim pasdaranima?

Štoviše, za svu tu protuhrvatsku mrziteljsku djelatnost, za izrugivanje žrtvama Vukovara i pljuvanje po svim hrvatskim svetinjama, Borisa Dežulovića ta stara Europa proglašava najboljim svojim novinarom, a da vi, gospodo inkvizitori, niste ni malim prstom makli kako biste Hrvate, Vukovar i sve svetinje maknuli iz te i takve zločinačke Europe koja tim činom odlikovanja Dežulovića nesumnjivo krši saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu te izravno nasrće na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla suverena Republika Hrvatska. Nije li onda, Andreju Plenkoviću i Tomo Medvedu, Raspudiću i Grmoja, Penava i Mlinariću, najprije trebalo u slavonsko blato baciti Harolda Evansa i cijeli europski žiri, ako ne i Angelu Merkel i Davida Camerona kao i sve europske premijere, a boga mi i Vladimira Putina i ruski The New Times koji slave i veličaju tog istog Jugoslavena kojeg ste čitavih osam godina, debelo prekasno, sada razapeli?

Jadna nam je jedna i jedina, samostalna i neovisna Tuđmanova domovina Hrvatska, s ovakvim nemarnim čuvarima revolucije poput vas.

Lijepo ukrašeni grob

Što vam to nije jasno, gospodo inkvizitori? To da je autor monumentalni naslov “Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini” zamijenio epitafom “Jebo vas Vukovar” kako bi vam bilo jasnije da se to odnosi na vas, a ne na vukovarske žrtve? Na vas, gospodo inkvizitori, vi ste najveći krivci za nastavak ubijanja Vukovara koje su 1991. započeli četnici, vi farizeji i licemjeri koji se hvalite milijardama kuna hrvatskih građana koje ste tamo utukli napravivši od Vukovara lijepo ukrašeni grob a ne mjesto za dostojan život! I zašto se prije zgražanja nad jednim, u suštini ponovljenim novinskim tekstom, koji je prije samo osam godina Europa prepoznala kao najbolji što je te godine na Starom kontinentu neki novinar napisao, zašto se prije pozivanja na Deklaraciju o Domovinskom ratu, zazivanja slavonskog blata kao prijekog suda, e da se  ne bi čekao spori kazneni, zašto se, Plenkoviću, Medvede i ostali zgroženi i uvrijeđeni, niste upitali što to znači jedina novost koju je Boris Dežulović napisao u odnosu na nagrađeni tekst, jedini odlomak kojeg tamo nema, jedina informacija koju onda kao novinar nije posjedovao, pa je nije mogao ni napisati, a koja jasno govori o brutalnosti vašeg zločina!

A ona glasi: Istog pak dana kad je iz državnog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, a gradonačelnik Zagreba postrojen pred Dinamovim ultrasima mucajući obećavao obnovu njihova vukovarskog murala, Državni zavod za statistiku objavio je službenu procjenu broja stanovnika u hrvatskim gradovima, po kojoj u Vukovaru danas živi čak pet i pol tisuća ljudi manje nego po posljednjem popisu stanovništva 2011.: samo, eto, u posljednjih deset godina – od onog otkazanog koncerta TBF-a do danas – mrtvi je Grad Heroj napustila čak petina stanovništva, pet i pol tisuća njih.

Za to izumiranje i odumiranje, pogrom svakako, nisu krivi ni Milošević, ni Šljivančanin, već vi, gospodo inkvizitori, i vaši sljedbenici koji sada poput Isusa razapinjete to, za vas, “frustrirano novinarsko piskaralo”, a za civiliziranu Europu novinara godine, jer vam je sasuo istinu u oči rekavši vam da ste sjebali sve što ste mogli sjebati u Vukovaru. A to se, naprosto, nikako drugačije nije moglo reći a da biste vi razumjeli o čemu se radi nego: Jebo vas Vukovar!

I jebo vas po stoti put, jer novinara ne ubija prejaka već preslaba riječ. Baš kao što je onda u Londonu Borisu Dežuloviću  poručio stariji kolega Harold Evans, bez vas bi, Dežuloviću, bez hrabrog novinarstva ljudi ostali slijepi, neosjetljivi i neznalice.

Epilog heretika

A ti i takvi, osuđeni su da budu heretici. Budući da je Boris Dežulović između ostaloga i autor “nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg” ukoričenih u njegovom djelu “Summa atheologiae”, koje je izdao spomenuti Željko Međimorec u Rijeci 2019. godine, možda je najbliži istini bio saborski zastupnik Mosta, nekadašnji vjeroučitelj Marin Miletić, koji je svoje skaute pobožno učio “Za dom spremni”. Miletić je, navodeći kako se Dežulović izruguje patnji Vukovara jer mu “u neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj smeta sve što ima veze s Bogom, crkvom i domovinom”, vjerojatno bio upoznat s Dežulovićevom raspravom “Ima li Boga?” (Rivista Gregorianum, veljača 2017.) koju je ovaj počeo i zaključio odgovorom: Nema.

A ako nema Boga, nema ni crkve ni domovine. Logično, zar ne?

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti