Dok istodobno bijemo bitke na nekoliko polja, režemo (izravne) energetske veze s Rusijom, financiramo obranu Ukrajine, pokušavamo pobjeći od inflacije i recesije i transformiramo se u zeleno, malokoga na briselskim hodnicima zanimaju stvarni klimatski brojevi. Narativ je uhvatio brzinu tjerajući tvrtke na prekonoćno održivo poslovanje, naravno tisućama stranica propisa, pravila, direktiva i uredbi. Mora li se baš preko koljena ili možda ipak imamo vremena za pametnije odluke i rješenja?
(I) o tome je Lider popričao s jednim od najboljih znalaca o klimi i njezinim promjenama, Brankom Grisogonom, profesorom sa zagrebačkog PMF-a koji poručuje da je stanje ozbiljno, ali vremena za pametniju prilagodbu imamo. Da pripada malobrojnoj skupini staloženih i smirenih, pokazuje i Dalaj-Laminim citatom na svojoj stranici: ‘Zabluda je svako mentalno stanje koje uništava smirenost uma i dovodi do mentalne bijede koja uznemiruje, pogađa i muči um.‘
Za početak, riješimo enigmu: događa li nam se globalno zagrijavanje ili klimatske promjene? Globalno je zagrijavanje nekako nestalo iz etera.
– To je međusobno povezano. Globalno zagrijavanje uzrokuje klimatske promjene, dakle zagrijavanje je ‘podskup‘ klimatskih promjena koje se mogu dogoditi i iz nekih drugih razloga.
A događa li se globalni rast temperature ili samo temperaturni ekstremi? U Hrvatskoj smo iz vrućeg ljeta preko noći zakoračili u kasnu jesen, ali ukupna temperatura nije viša.
– Ti su ekstremi upravo jedna od razlika u odnosu na prijašnje klimatske promjene, koje su bile posljedica prirodnoga djelovanja. Ovo su antropogene promjene i iznimno su brze. I globalne su, uz nekoliko točaka na Zemlji gdje se to ne događa – anomalije su, primjerice, jug Grenlanda i još dvije točke između Pacifika i Antarktike.
Europa najmanje pridonosi klimatskim promjenama, a najviše inzistira na tome i pumpa strah. Koliko je taj strah rezultat ‘nalaza‘ struke, a koliko ipak politike koja je svjesna da EU ekonomski zaostaje znatno dulje od trajanja klimatskoga narativa?
– To je slojevito pitanje jer ovisi o tome o kojoj znanosti govorimo. Postoje ekonomski vrlo isplative struke, recimo biotehničke znanosti (farmacija), koje u simbiozi s biolozima, političarima, ekonomistima i pravnicima mogu izmišljati financijski unosne bolesti. Tu se vrti velik novac, posljedično gramzivost i pohlepa. Iz iskustva mojih 40-ak godina rada siguran sam da više od 95 posto znastvenika koji rade, programiraju, računaju, radi za opće dobro i radi najbolje što može. Upravo njihov rad pokazuje da ne možemo ostvarivati samo ekonomski interes, Zemlja je konačna, ljudi je sve više i ne možemo imati beskonačna tržišta. Ne možemo se više držati političke ekonomije Johna Lockea, koji je tržišnu ekonomiju temeljio na Newtonovoj fizici i beskonačnoj dugoj kosini. Fundamentalna je pogreška u tome što kosina nije beskonačna. U njegovo su vrijeme imanja bila cirkularna, sve se ondje recikliralo, no ako svijet današnjice nastavi s današnjim tipom liberalizma i sebičnošću, za koje stoljeće suočit ćemo se s krajem priče.
Što možemo i moramo kao pojedinci?
– Nema povratka na staro, ali ljudi moraju presložiti potrošnju, naučiti se drukčije hraniti, prestati bacati stvari i hranu, shvatiti da živimo na konačnom planetu. Moramo smanjiti pohlepu i naći nov smisao života, sa zapadnjačkom potrošačkom perspektivom nećemo moći dalje.
Cijeli intervju u novom broju tiskanog i digitalnog izdanja Lidera.
