Slaba točka, novela u nastavcima
Braniteljska, deseti dio
Prethodna poglavlja
Otkako je došla u tu ustanovu nije bila druželjubiva. Šutjela je i spavala, dižući se samo na aktivnosti koje nije smjela propustiti. Druge pacijentice u sobi, samilosno su je gledale i ostavljale na miru, pune razumijevanja, premda nestrpljive u čekanju da čuju Njenu priču. Bile su joj na usluzi, nudile ju svime i svačim, no ona je šutke odbijala uvlačeći se samo pod zaštitu svoga pokrivača kao pokisao miš.
Ponekad bi se skupile oko susjednog kreveta, na pristojnoj udaljenosti od nje veselo pričajući i izmjenjujući svoja iskustva, misleći da će tako potaknuti i Nju da se otvori. Ona pak u svojoj paranoji ustezala se od svakog kontakta, dodira ili razgovora, ipak zahvalna u sebi što ju ostavljaju u miru. Kad bi svi pohrlili na jelo, ona je pričekala neko vrijeme da se red u hodniku smanji, tada bi brzo otišla po svoj pladanj, svjesna tuđih upitnih pogleda, odnijela ga u sobu i stavila na ormarić.
Prije toga bi obavezno otvorila širom prozor kada bi svi napustili sobu, premda je bila veljača. I bio je snijeg. Tek tada bi sjela i polako jela. Nije odbijala hranu niti se bunila na izbor. Pojela bi koliko je mogla. Bila je uzoran pacijent. Nikome nije stvarala probleme. Činila je ono što su očekivali od nje. Dani bi prolazili i kako se osjećala bolje, odlučila je i ona stati u red, te jesti u blagavaoni s ostalima. Ranije joj se sve gadilo.
Pogled na te izmučene muškarce i žene, neke nepokretne, neke nijeme, neke previše razgovorljive, samo joj je dočaravao prolaznost života i njegovu krhkost. Danas jesi sutra nisi. Jedan dan, čekajući tako, prišao joj je jedan muškarac. Činio se u malo boljem stanju od drugih. Rekao je: „ Vi ste iz tog grada?“ „Da“ rekla je. „I ja sam“ „Moje je ime... možda poznajete. „O da!“ Poznajem dvojicu braće s tim prezimenom. Bili smo prijatelji u mladosti“ Kaže: „E pa to su moji bratići!“
Nije joj se sviđalo da je susrela nekoga tko će rastrubiti u njenom rodnom gradu gdje ju je susreo. No, ta misao nije dugo potrajala i ona se polako i uljudno distancirala od njega dajući mu do znanja da ne želi bliske susrete. Rekao je: „Ma znate. Ja sam vam branitelj. Imam domovinsku penziju, pa tako svako tol'ko vremena dođem ovdje, odležim nekoliko dana dok ne dobijem papire i odem kući.“ Svoje mišljenje je zadržala za sebe smatrajući kako ovo nije pravo mjesto da diskutira na tu temu.
