Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Braco, ovdje nema ni za televizor u boji, idemo u Australiju


  70 godina Kazališta Virovitica           Ivan Žada           04.02.2015.         3308 pogleda
 Braco, ovdje nema ni za televizor u boji, idemo u Australiju

Uz zvuke tamburaša društva „Sloga“ veselo glumačko društvo u gostionici „Grčić“ odigralo je svoj prvi skeč „Sluge muzikati“. Da, bilo je to davne godine 1900-te i upravo su ti glumci bili nukleus današnjeg Kazališta Virovitica. Od tada tapat nogu na daskama koje život znače nije utihnuo u Virovitici. Nije utihnuo ni u vihorima dva svjetska rata. Predstave tada doduše nisu se igrale u teatru, već u gostionicama, svratištima, hotelima. Nisu to bile baš predstave kakve danas gledamo, već više skečevi kao dio programa uz koncerte pjevačkog društva „Rodoljub“ ili društva „Sloga“. Nisu stajali ni za vrijeme 2. svjetskog rata kada je virovitička družina bila dio brigade Narodno oslobodilačke vojske. No na žalost, rijetki su dočekali kraj rata. Oni malobrojni koji su izbjegli neprijateljski metak, uz novopridošle članove, već po oslobođenju Virovitice 1945., nastavili su rad i iz družine izrasli u virovitičko kazalište. Iako su topovi i puške tek utihnule, entuzijazam virovitičkih glumaca bilo je toliko velik da su u toj prvoj poslijeratnoj sezoni odigrali čak sedam premijernih predstava.

 Virovitička glumačka dinastija

 I od tada do danas, već 70 godina bez prestanka kao profesionalni teatar. Zamah kazalištu godine 1951. donio je Stjepan Reder, glumac i direktor koji je do umirovljenja kroz slijedećih 30 godina stalno podizao profesionalne standarde rada i postavio temelje teatra kakvog danas poznajemo. No do prije dvadesetak godina kazalište je bilo drugačije od ovog današnjeg. Nekada glumci nisu bili samo glumci, već svi su bili sve. Braco je bio rekviziter, Adela je prepisivala tekstove, Vladimir Grgić je bio scenograf, kostimograf, garderobijer, Dragutin Vrbenski stolar, Ivan Zidar majstor rasvjete, a Zvonko Sklenar Boca bio je pedantni organizator. Boca bi bio prethodnica kazalištarcima prije gostovanja u okolnim selima, mjestima ili gradovima. Ako bi gostovali u susjedstvu, sjeo bi na bicikl i otišao dogovoriti dvoranu, zalijepiti plakate, poznavao je sve i svakoga. Na udaljenije relacije bi ipak pošao vlakom. Ivan Zidar Zicko, kao i Boca, bio je glumac epizodist. Nikada nije igrao velike uloge, no uvijek zapažene. Za velike nije niti imao vremena, pa tko bi umjesto njega ravnao rasvjetom? No usprkos tome, virovitički glumci uvijek su bili ravnopravni dio hrvatske i jugoslavenske kazališne, filmske i tv produkcije. Među mnogima, najzapaženija je bila Adela Horvat koja je u legendarnim „Gruntovčanima“ utjelovila lik Babice, bake Draža Katalenića Dudeka. No ona je samo prva među nekolicinom Virovitičana u toj televizijskoj seriji. Nerijetko su glumci ovoga kazališta imali priliku glumiti i na velikom platnu. Bio je to mali virovitički Hollywood. A kao u pravom Hollywoodu bila je tu i prava kazališna dinastija. Dragutin i sinovi Antun i Dragutin, te snahe Biserka i Anica. Naravno Vrbenski. Biserka i Tona cijeli su svoj život proveli u kazalištu, no Anica i Dragutin tek deset godina. Krajem sedamdesetih Anica je Rekla Braci; Braco, ovdje nema ni za televizor u boji – idemo u Australiju. I otišli su. Nedugo potom i otac Dragutin je otišao u mirovinu, a posljednji su prije nekoliko godina umirovljeni Antun i Biserka. No nisu oni bili jedini bračni parovi svih tih godina. Bili su tu Šuprnovi, danas Golubovi, Hajoševi.

 Održao ih entuzijazam i publika

Dugo bi trajalo kada bih nabrajao sve glumce i radnike koji su prošli kroz ovo kazalište u sedam desetljeća. No siguran sam da je opstalo samo zahvaljujući njima i publici grada u kojemu, statistički gledano, svaki građanin bar jednom godišnje posjeti kazalište. Opstalo je čak i u sedamdesetim godinama kada su se ugasila gotovo sva kazališta osim nacionalnih. No ne zato što ih je politika podržavala već, kako sam kazao samo zbog entuzijazma i ustrajnosti svih njegovih djelatnika. I uvijek je stvaralo svoje glumce kroz dramske sekcije. Izrasla je u njemu i većina koja danas igra, od Igora i Vlaste Golub, preko Gorana Košija, Mije Pavelka pa i jedan od najnagrađivanijih živućih hrvatskih gumaca Draško Zidar, inače sin gore spomenutog Ivana. Kazalište posljednjih godina u ansamblu ima i prvog akademskog glumca Virovitičanina, Mladena Kovačića. Današnja voditeljica dramskog studija Snježana Lančić – Prpić brine da kazalište ni u budućnosti ne oskudjeva s kadrovima. Stasao je tu i današnji ravnatelj Miran Hajoš kojega je Boca Sklenar pratio kući nakon večernjih proba i predstava kako bi ga opravdao kod roditelja jer je prekasno stigao kući.

 Potemkinova sela u mahali

 A politika? Politika je uvijek voljela biti blizu kazališta, no za kazalište je rijetko puno marila. Ni danas nije puno drugačije. Grad Virovitica lani je za kazalište koje zapošljava ansambl od 10 glumaca, redatelja, dramaturginju, ukupno dvadeset i dvoje, izdvojio tek nešto više od milijun i sto tisuća kuna. Svake sezone pripreme pet premijernih izvedbi u vrhunskoj produkciji na kojoj su im zavidne i mnogo bogatije kazališne kuće. Usporedbe radi, grad Požega za svoje kazalište s manje od 10 zaposlenih, bez ijednog glumca u ansamblu, za samo tri premijere izdvaja gotovo dvostruko više, milijun i 800 tisuća kuna. Požegu sam uzeo za usporedbu jer se radi o gradovima približno iste veličine i gospodarske moći. Valja naglasiti da je Požega to izdvojila iz proračuna teškog tek nešto više od 78 milijuna kuna, dok je virovitički lanjski proračun bio čak 12 milijuna veći, odnosno više od 89 milijuna kuna. Požega i ukupno za kulturu izdvaja dvostruko više novca. Tako je lani izdvojila skoro 6 milijuna kuna, dok je naš grad izdvojio bijednih 3 milijuna i 420 tisuća. A tako se gradski oci vole hvaliti da im je kultura važna. A trebala bi biti jer nas još jedino ona izdvaja da ne postanemo mahala. Svjestan sam da novca nema, no teško mogu shvatiti da ga se može pronaći za projektiranje gradskih poduzetničkih zona koje zapravo ne postoje. A one koje postoje zjape prazne. Kada pogledam poduzetničke zone zapad I. i II., ta polja kukuruza na 80 hektara i odmah uz cestu stoji ploča na kojoj piše „Poduzetnička zona zapad“ sjetim se vojskovođe i krimskog gubernatora Grigorija Aleksandroviča Potemkina. On je isto tako, uz cestu, na opustjelim stepama južne Rusije izgradio kulise sela, sa lažnim seljacima preobučenim vojnicima – manekenima, lažnim pastirima, lažnim stadima ovaca kako bi obmanuo caricu Katarinu II koja je tuda prolazila i uvjerio ju u uspješnu posljeratnu obnovu i prosperitet kojim je rukovodio baš on, Potemkin. Bilo je to prije više od 200 godina u zemlji nepismenih seljaka, no da slične obmane prolaze i danas, stvarno sam se nadao da ne. A tko je virovitički Potemkin, tko su manekeni, a tko Katarina II, siguran sam da ćete zaključiti i sami.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

mikeš
4.2.2015. 13:58
E BRACA IVA DOBRO SI NAPISO
Nano-59
4.2.2015. 13:49
Doveli ste Potemkina u kazalište, a ja ga ostavio na poljima ambrozije, u našim poslovnim zonama, blago nama, samo još da padne magla i sve to pokrije...


Još iz kategorije 70 godina Kazališta Virovitica



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: