Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Božićni običaji virovitičkoga kraja


  Virovitička povjestica           Vlatko Smiljanić           08.12.2012.         5763 pogleda
Božićni običaji virovitičkoga kraja

Ako Božić ne obilježimo širenjem dobrote, topline i blagoslova, ni sav snijeg Aljaske neće ga učiniti bijelim. (Bing Crosby)

Kažu da je najkulturnija kultura Hrvatske hrvatsko selo. Ono je dalo mnogo mislilaca, istaknutih ljudi, ono nas hrani i napaja, a koliko god bilo prljavo ili zabačeno, običaji su temeljna ostavština naših predaka. Božićno je vrijeme najistaknutije i najvažniji period u godini kada se ne rade teški fizički nego već duhovni poslovi: druženje s obitelji i najmilijima te susreti s dalekim prijateljima i rodbinom. Običaj Božića pokrenut je u Rimskome Carstvu tijekom njegova vrhunca (345.). Od tada se 25. prosinca slavi kao dan Kristova. Upravo se toga dana slavila svetkovina „nepobjedivoga sunca" (Natalis solis invicta). Kada su Hrvati prihvatili kršćanstvo (9.stoljeće), Nova je Godina bila upravo dan kada i Božić. Tek je kasnije 1. siječnja postao Novom Godinom. Dokaz tomu imamo u jeziku naših starih: Novu Godinu nazivaju Malim Božićem, a u čestitkama za Božić se redovito spominjalo i mlado ljeto.

Svetkovinom sv. Katarine (25.11.) započinje tzv. božićno vrijeme. Tada radovu u polju prestaju, a ljudi se povlače u kuće. Striktno su bile zabranjene zabave i vjenčanja jer počinje Advent (prema lat. adventus, dolazak). Sveci koji prethode Božiću su sv. Barbara (04.12.), sv. Lucija (13.12.), sv. Nikola (06.12.) i sv. Toma (12.12.). Obično se simbolično za svetu Luciju, koja 12 dana prethodi Božiću sije žito (12 dana predstavlja jednu godinu). Time se želi osigurati bogata, plodna i dobrostiva godina. Neki tumače da je to doba gatanja i proricanja iduće godine. Tada je i jedna seoska žena bila obučena u bijelo i hodila selom s dva ministranta. To su bili sv. Lucija i njezini anđeli. Kasnije su se izdubene tikve sa svijećom stavljale u prozor. Od toga se dana iz svakoga obroka do Božića uzima lucinska mast koja služi za mazanje rana.

Sv. Nikola u hrvatskome selu nije toliko priznat blagdan. Više se javlja u građanskim sredinama. Obilježen je dvjema osobama, sv. Nikolom koji daruje dobru djecu i krampusom (vragom) koji kažnjava lošu djecu. Sv. Toma, poslije Božića, najradosniji je blagdan jer se tada kolju svinje za božićnu pečenku i priprema se hrana za nadolazeću zimu.

Interijer se također pripremao za Božić. U kuću se unosi zelenilo, uglavnom zimzeleno, te slama. Tradicija nalaže da se Badnja večer provede u bdijenju koje je izraženo paljenjem svijeća i održavanjem vatre na ognjištu na koji se pali badnjak. Stol je bio pun delicija koje se nisu javljale kroz čitavu godinu nego već su se pažljivo skupljale za Božić (med, češnjak, grah, riba, vino, rakija). Navodno se svijeće i badnjak pale zbog grijanja duša naših predaka, a iz dima se gatalo tko će sljedeći umrijeti. Dio namirnica gore spomenutih često se ostavljao na stolu nakon jela kako bi se pokojnici najeli. Unošenje slame i spavanje u njoj trag je prvobitnoga vjerovanja da će tu i pokojnici počivati.

 Japa je išel po borovicu dva, tri dana prije Badnjaka. Majka s djecom bi kitila borovicu s medenjakima sa slikom koji su se kupovali. Tko nije imao peneza, pravili su se ukrasi od testa: srce, bebka, zvezda, zipka. Od sjajnog papira pravila su se zvezdice, orahi se valjali u brašno i vešale se male jaboke. Pod večer gazda nosi božić u kuću i i stavlja ga pod stol te čestita ukućanima falenog Isusa i Mariju, na tom mladom letu, svi zdravi, veseli, debeli kaj jeleni, daj van Bog žderbić, guščić, praščić, telić, a najviše mira i božjega blagoslova. Domaćica ga dočeka i po sobi prosipa žito i grah te govori da pipice čvorane ajnu nest.

Za Božić se rano ustajalo. Dan započinje obilnim doručkom. Neki zapisi ističu da su i najsiromašniji nastojali obilato jesti na Božić, makar su time iscrpili sve svoje mogućnosti. Misa je nezaobilazna, a nepoznat je božićni ručak bez odojka ili purice. U Špišić Bukovici, prema pisanju Marice Brkić, na misu se odlazilo s  rubačom belom, oplećkom belim, frtunom crnim i rubecom crnim na vrat. Tek se za polnoćku oblačilo veselo, rubača pantljinarka s našimvenim plavim i crvenim trakama. Prvi je čestitar morao biti muškarac ili dječak, tzv. poležaj, koji bi sjeo na slamu i na njoj se vrtio s vjerovanjem da će kvočka bolje nesti.

 Iz rukopisa bilježaka Julije Louvar, Gornje Bazje:

 Sada ću opisati sve pripreme za božićne praznike. U knjižari bi se kupilo svih boja krep papira i pravilo ukrasno cvijeće. Slagalo se u cimere i to se vješalo na zid, tako da je dobar dio kuće bio okićen tim cimerima. Žene koje su bile fletnije znale su od graha trešnjara napraviti divne lustere. A sada, što se sve moralo napraviti na Badnjak. Od ranog jutra bi se mijesilo i peklo. Na Badnjak se postilo, pa su žene za večeru pekle žufnjaru. To je zamješeno tijesto kao za savijaču, koje se posipalo sa sitno tučenim bundevinim košćicama, koje su tučene u mužaru i na sito prosijane. Pekla se takva savijača i zvala se žufnjara. Onda se ložila krušna peć i pekla se velika pogača, dvije do tri tepsije dizanice s makom i orasima za Božić i jedan mali hljepčić za poležajnika. Kuhala se hladetina, klala kokoš za božićni ručak. Muška čeljad bi na badnjak što prije nahranila stoku, nacijepala dosta drva, jer na badnjak se vatra ne gasi. (...) Prije nego se počelo blagovat,žene su ispod stonjaka vukle slamu. Koja je izvukla dulju, bit će joj na ljeto dulja konoplja ili lan, a muškarci će znati čije će žito biti veće, kao i trava u livadi. Po završetku večere djeca bi se valjala po slami i pjevali božićne pjesme. Mlađi ukućani počeli se spremati na polnolnoćku. Trebalo je prevaliti oko 4 kilometra da bi se stiglo u Lukač u crkvu. Po povratku s polnoćke obavezno se jela hladnetina i pila medena rakija. Dok su jedni odlazili na polnoćku, muška mlađarija se okupila na ulici i pucala iz nekih starih kutija od kolomaza u koje su stavljali karabit. Na prvi dan Božića djeca bi poranila i po kućama išla čestitati Božić. (...) Čestitar bi dobio jabuku i onaj kolač iz krušne peći. (...) Drugi dan Božića opet bi se išlo na misu, a poslije podne bi snahe s muževima išli u posjetu kod njenih roditelja. Treći dan Božića bilo je Šibarevo. Dečki su išli sa šibama i šibali cure. Taj dan se još zvao Nevina dječica...

 VIDEO (kliknuti za pogled)

Božićni običaji Voćina (KUD) - 1.dio

Božićni običaji Voćna (KUD) - 2.dio

 Izvor:

Zrinka Studen, Danica Draganić: Godišnji običaji virovitičkog kraja, Gradski muzej Virovitica, Virovitica, 2002. (katalog izložbe)

KOMENTIRAJTE I IZABERITE TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!

Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitička povjestica



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: