Dogma je ISTINA izuzeta svake sumnje. Postoje religijske, filozofske i znanstvene dogme, no s vremena na vrijeme ipak je potrebno napregnuti moždane vijuge i preispitati bar poneku od njih. Prosinac je kao stvoren za takvu vrstu mentalnog napora. U dane božićnih blagdana nemamo u biti drugog posla nego razmišljati o dogmama. Da se mene pita, ovu naviku trebalo bi propisati Ustavom kao radnu obvezu, jer postoje velike dogme koje su unazadile ljudsku osobnost, hrvatsko društvo i čovječanstvo u cjelini – i treba ih se riješiti. Za ovu priliku pronalazim dvije: Dogma o čovjekovoj grešnosti i Dogma o tržišnoj ekonomiji.
Dogma o čovjekovoj grešnosti predstavlja RELIGIJSKU dogmu. Najprisutnija je u kršćanstvu, a ima svoju smiješnu i veoma ozbiljnu stranu.
Smiješna strana je ta da se kršćani zbog ove dogme u velikoj većini više i ne trude kontrolirati vlastite grijehe. Pošto im je od rođenja trpano u glavu da su ljudi grešna bića, samo se ispovjede i opet nastave po starom. Čak se i ne pokaju za sve, a puno toga prođe da se i ne opazi.
U prilog takvom ponašanju ide i dogma koja kaže da je Isus na križu preuzeo sve naše grijehe... pa je to još jedan od razloga da ne treba puno brinuti ako nam nešto i promakne.
No dobro, možda ova smiješna strana nekome i nije tako smiješna. Ali ozbiljna strana ove dogme doista je ozbiljna. Stvar je u tome da na izravan način podsvjesno potiskuje u čovjeku osjećaj ljubavi prema sebi. Kao grešna bića nismo je valjda niti zaslužili, nego se treba iskupiti ulogom žrtve:...za djecu, za obitelj, za muža, za ženu, za rodbinu, za prijatelje...Svi su dostojni moje velike ljubavi, koju dajem svima osim sebi. U mojem dnevnom rasporedu vrijeme za mene ne postoji.
Nakon nekog vremena čovjek osjeća tu prazninu...obično kaže - život me slomio. Naravno da nas je slomio... Zato ovu dogmu o ljudskoj grešnosti treba zamijeniti dogmom o ljudskoj svetosti: Mi smo božanska bića (rođeni na sliku božju)... Stoga, podižem ručnu - usuđujem se reći NE...danas je moj dan...ove minute posvećujem sebi.
Toliko za sada o ovoj dogmi. Puno bi se toga još imalo za reći, ali možda nekom drugom zgodom... Za božićnu kolumnu ovo je sasvim dovoljno, a tko misli da nisam u pravu neka malo razmisli...do Uskrsa ima vremena.
Druga velika dogma je ZNANSTVENA. Ja je zovem Dogma o sportskoj prirodi društva, jer promiče istinu da je napredak čovječanstva uvjetovan dobrom natjecateljskom formom aktera u prirodi (bili profesori, doktori, inženjeri, graditelji, brodograditelji, pekari, apotekari...). Filozofija je jasna i veoma jednostavna: ... Brže, bolje, jače...u tome je izvor sreće i blagostanja. Život je sportska priprema, a cijeli odgoj i obrazovanje usmjereni su na tesanje olimpijske forme gdje je potrebno svu konkurenciju pomesti do nogu, dok i sami ne priznaju da su bankrotirali. Ako se žele oporaviti morat će povećat ulaganja, izmisliti naprednije metode rada i nove tehnologije...Time se konkurentnost podiže na jednu višu razinu. Kolateralna šteta je zanemariva - djeca gubitnika umiru od gladi, ali čovječanstvo napreduje.
Suradnja među akterima (što bismo rekli - miroljubiva i aktivna koegzistencija) nikako se ne preporuča. Takva vrsta gospodarskog ponašanja opravdana je samo u mjeri matematičkih odnosa koji se mogu opisati rastom vlastitog profita...u suprotnom takva tržišna organizacija izaziva naviku međusobnog pomaganja koja vodi u komunizam - nema gubitnika, sva djeca su sita, ali..ali, ali, ali...to je UTOPIJA.
Naravno da nije...treba samo posumnjati u Dogmu tržišne ekonomije, najpodmuklije znanstvene dogme koja se može kupiti novcem. Dovoljno je samo baciti pogled na statistiku svjetskog siromaštva i odmah se vidi da je pogrešna.
Oni koje ne vole velike globalne brojke, neka prouče lokalne domaće trendove...kada je počelo i kako je počelo. A sve je išlo dobrim smjerom dok smo vjerovali da se može... Dogme čine čuda.
