Kada je prošli put, u prosincu, gostovala u virovitičkoj knjižnici uz virovitičke pisce i pjesnike, Božica Jelušić najavila je svoj biografski roman o umjetničkim prijateljstvima i izborima koji nas formiraju. Roman Teška ljeta u međuvremenu je objavljen i Božica Jelušić predstavila ga je prvog dana Rokova pred virovitičkom publikom koja je s velikim oduševljenjem poslušala sjećanja na važne gradove u životu velike pjesnikinje - Đurđevac, Zagreb i Viroviticu.
- Za svoju ukorijenjenost i vezanost uz zavičaj danas zahvaljujem očevoj strogoći jer mi je uvijek govorio da je čovjek najjači tamo gdje je ponikao - prisjetila se Božica Jelušić odrastanja odgovarajući na pitanje zašto je ostala raditi u Đurđevcu. No, dodala je kako je u roditeljskoj kući dobila sve što joj je trebalo, pa i prve trapez-traperice i crveni baloner boje višnje u kojim je dolazila u gimnaziju u Viroviticu, a nakon nastave odlazila kod prijateljica, sestara Babić, gdje bi slušale ploče i čitale Bravo.
- U romanu je opisana još jedna epizoda iz Virovitice, kada su me u prolazu dvojica prokomentirali riječima: „Na njoj samo kosa vrijedi“. Imala sam dugu kosu i nosila pletenicu, a kada sam došla kući rasplakala sam se i jednim potezom je odrezala zauvijek.
U Zagrebu je pak utočište bila soba na Cvjetnom trgu u stanu Đurđe Sučević Fruk.
- S Đurđom Sučević Fruk upoznala me je Vesna Krmpotić, jer su njih dvije studirale psihologiju - spomenula je Božica Jelušić. - Tamo sam upoznala cijelu zagrebačku umjetničku scenu jer su svi dolazili k nama. Bilo je to vrijeme kada smo vjerovali da ljubav može spasiti svijet.
Sve osobe koje se spominju u romanu navedene su u biografijama na kraju knjige, što je za mlade čitatelje podsjetnik i uputa za daljnje čitanje pjesnika kao što su Zvonimir Golob ili Marin Sorescu. Bio je to povod za jednu Golobovu pjesmu koju je Božica Jelušić interpretirala pred oduševljenim Virovitičanima, uz komentar: - Pisala sam samo o onima koje volim.
Za Virovitičane je bila novost i da je Barnagor prodan kupcu koji će ga moći održavati i ulagati u njega.
- Barnagor sam kupila kad mi je bilo nešto više od četrdeset i danas više nemam tadašnju snagu i energiju, koju Barnagor treba - pojasnila je Božica Jelušić. - Ostaje moje drveće i park, a i ja ostajem i dalje prijateljica Barnagora.
I za kraj, još jedna strast opisana u romanu, koja je i danas aktualna, a to je letenje paraglajderom.
- Moja mama zamolila me da je ne obavještavam o letenju jer se brine, a i nada se da ću odrasti, barem do svoje 75., ako već nisam do 70. Letenje iznad Podravine za mene je meditacija, kada se uspostavlja poseban ritam disanja, a Podravina je iz zraka prekrasna sa svojim raznobojnim poljima. Grad Đurđevac darovao mi je vaučera za dvije vožnje i jedva čekam iskoristiti ih. Jedina prava slika svijeta ipak je ona s visinske točke.
