Umjetnike kojima se divi Božica Jelušić uvrstila je u krug najbližih prijatelja s kojima je u trajnom dijalogu, raspravi, razmjeni mišljenja, izražava im svoje divljenje ili tumači svoju fascinaciju njihovim djelom – pokazuje to knjiga eseja o umjetničkim uzorima pod naslovom „Neke moje žene… i nekoliko kavalira“. Knjiga obuhvaća eseje o dvadeset umjetnica i petnaest umjetnika, a književnica ju je ilustrirala portretima kakve inače crta u svojim slavnim bilježnicama koje ispisuje rukom. Eseji o uzorima nastajali su desetljećima – neki od njih objavljivani su početkom devedesetih u Vjesnikovoj Panorami subotom, a neki su napisani uoči objavljivanja knjige. Uz veliko znanje, eseji pokazuju disciplinu i pribranost, jasnoću argumentacije i svijest o racionalnoj ili pak intuitivnoj povezanosti velikih umova te o snažnom identitetu i poštovanju prethodnika koji su umjetnici pomogli formirati vlastiti ukus i stil. Dvadeset žena i petnaest kavalira Božice Jelušić svjedoče i o uređenosti njezinog svijeta u kojem svaki od sugovornika ima vlastito mjesto i teme kojima obogaćuje umjetnički svijet književnice. Red kakav je Božica Jelušić uspostavila u svojoj knjizi „Neke moje žene … i nekoliko kavalira“ poziva i čitatelja na uređivanje vlastitih nadahnuća i na zahvalnost osobama koje su ih formirale.
S Božicom Jelušić razgovaramo o nastanku eseja, osobama kojima su posvećeni, kriterijima za njihov izbor te o nedavnim projektima i o marljivosti koja sve to omogućuje.
U Gradskoj knjižnici Virovitica Božica Jelušić predstavit će premijerno knjigu „Neke moje žene…“ u petak, 17. listopada u 18 sati.
U zbirci „Neke moje žene… i nekoliko kavalira“ prikupili ste eseje svojih umjetničkih i životnih uzora koji su nastajali u različitim životnim fazama, pa su neki eseji objavljeni početkom devedesetih u Vjesnikovom prilogu Panorama subotom, a neki su nastali nedavno. Eseji ipak imaju sličnu formu, dužinu i stilski intenzitet. Zadivljuje ipak ujednačen stil unatoč vremenskom rasponu u kojem su nastajali tekstovi. Koja je tajna takvog spisateljskog kontinuiteta?
- Mislim da se stil razvija sukcesivno, ali osnovne se postavke ne mijenjaju: osobni pristup i ton, struktura rečenice, emfatički naboj tu i tamo. Traganje za detaljima, za bliskostima, za manje osvijetljenim područjima i temama. Također, strast svjedočenja: da za nekoga tko više nema takvu šansu, potvrdiš iskrenost i potpunu predanost viziji koju su kroz život pronijeli. U neku ruku, „posuđuješ im glas“, trudeći se da bude raspoznatljiv u općoj kakofoniji, stilski jasan i semantički razumljiv.
Među „nekim Vašim ženama“ su Anais Nin, Simone de Beauvoir, Frida Kahlo, Virginia Wolf, Juliete Greco… književnice i slikarice impresivne umjetničke ostavštine koje su djelovale na vaše stvaralaštvo i vaše životne izbore. Čime su vas fascinirale žene koje ste opisali? Što im je zajedničko?
- Fascinacija hrabrošću, izdržljivošću, i iznad svega, opredjeljenjem za „autentično življenje“. To su heroine, koje su uspjele unatoč vremenu, predrasudama, opstrukcijama, čak unatoč sudbini, na koju su ih navraćali i upozoravali. Dakako, ograničenja roda trebalo je u prvoj rundi preskočiti. Progutati prezir, porugu, omalovažavanje. Biti spreman za bijeg iz „đavoljeg trokuta“: DJECA; KUHINJA; CRKVA, da bi se negdje u nepostojećem među-vremenu i paralelnom svemiru stvorilo umjetničko djelo, podvig ili znanstveno otkriće. Duga je to priča i vrlo, vrlo turobna i mutnjikava.
Kako ste upoznavali svoje uzore? Gdje ste ih susretali i kako ste ih prepoznavali? Po kojim kriterijima ste ih birali i napokon uvrstili u knjigu?
Prvo, mislim da su one izabrale MENE, „bacile su mi čini“ s druge strane oblaka, začarale me… Budući da ja mnogo, mnogo čitam, razmišljajući o pročitanom, sakrile su se u knjige i odatle me zaskočile. Poneke su došle iz posjeta drugim zemljama i razgovora o njihovim kulturama, a druge pak iz klasične starine (Didona). Gotovo kod svake u pozadini stoji neki tragizam, nevolja, nemogućnost, nagnuće samouništenju, te elementarno nezadovoljstvo i pobuna zbog života u građanskom „kavezu“, zbog licemjerja, hipokrizije i nevidljivih okova nametnutih ženama. Da su žive, to bi bile moje prijateljice, ili bih se u njih zaljubljivala, ovisno o okolnostima, ne znam.
U kojem ste životnom razdoblju najintenzivnije primali utjecaje drugih? Je li to bila mladost ili zrelije doba? Kako ste preispitivali svoje izbore? Jeste li imali uzore koji nisu izdržali test vremena?
- Ti utjecaji nisu svjesni, uvijek smo za njih otvoreni i njima izloženi. Književnost je „paralelna stvarnost“, ako je vrhunska ona konkurira zbilji, pa vas ti likovi usrknu, posvoje, asimiliraju. Tražite slična uzbuđenja, izazove, partnere, da biste nešto zajedničko s njima proživjeli. U mladosti utječu na formativnoj razini, u zreloj dobi na empirijskoj. Motori Vite Sackville West i njeni šeširi… Virginijini dnevnici, šalovi Ahmatove, Marinina „smrtna zaljubljivanja“, Amelijini avioni, neka ludila i autističnosti „pjesnikinje u plakaru“, koja odatle razgovara s posjetiteljima… Sve je to konglomerat, a onda i neka gusto prepletena cjelina. Test vremena… imam neke bilješke o ženama koje nisu ušle u odabir, no možda ću o njima još pisati, pa nije definitivno.
Zbirku upotpunjuje nekoliko kavalira kao što su Hieronymus Bosch, Michael Tournier, Salvador Dali te na kraju Arsen Dedić i Tonko Maroević. To je petnaest vrlo različitih umjetnika od kojih je svaki na svoj način odredio svoju epohu. Može li se iz naslova knjige zaključiti da su žene više utjecale na vas nego muškarci? Po čemu se razlikuju ženski i muški umjetnički utjecaji? Što ste naučili od žena, a što od muškaraca?
- Čujte, reći ću Vam nešto iz biografije Virginije Woolf, jedno lucidno svjedočenje: „Muškarci oba spola su je obožavali“, hehehe. Ne razlikujem baš preoštro „ženske „ i “muške“ utjecaje, već samo stupanj genijalnosti, jačinu očaravanja. Sigurno je da literaturu prožima „energija erosa“, no unos ovisi o jakosti osobe i njenoj vezi s Izvorom. Je, ima više žena, jer je u prvoj verziji knjiga tako koncipirana, a momke smo dodali kasnije, da im ne bude dosadno. Tu fali Brodski, fali Pasolini. I barem jedan genijalni Rumunj, ostavimo ga u polusjeni, no postoji šansa da knjigu jednom nadopunimo. Tada, kad budem malo savršenija i pametnija, vidjet ću što sam od njih naučila.
Poznato je da ilustrirate svoje slavne bilježnice koje ispisujete rukom, stoga ste portretirali i neke od svojih umjetničkih uzora u knjizi. No, prvi put su nedavno vaši crteži izloženi u galeriji - Galerija Kraluš u Zelini otvorila je izložbu crteža „Spašeni dani“. Kako ste se odlučili na izložbu crteža? Zašto je naslov izložbe „Spašeni dani“?
- To je druga samostalna izložba, a crtam i ilustriram već 30 godina, nadopunjujem ono što možda nije do kraja rečeno, jer riječ i linija imaju drugačiju vibraciju. Spašen dan je onaj u godini, kad nastane zapis i slika, kad je otisnut i utisnut u matrici vremena. Tamo ih ima 70 tak, u konačnici 120, dakle, trećina je godine doslovno, nefigurativno spašena.
U Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika objavljen je proljetos pjesnički slikopis „Lica žene iz sjene“ s četrdesetak Vaših pjesama i autoportretima Dine Selimović. U pogovoru Antun Pavešković piše o slobodi, jedinstvenoj ženi i pčeli u nemetaforiziranu životu. Kako u vlastitom životu usklađujete radišnost pčele i stvaralačku slobodu?
- Dobro mi ide, za sada. Kad nađem sličnu dušu i sjajnu suradničku ruku, ide mi još bolje. U ovom slučaju, tu je bila veoma lijepa i darovita bosanska glumica DINA SELIMOVIĆ, koja živi i radi u Americi, a ima odlične umjetničke ideje u polju vizualnih umjetnosti. Sloboda je moj vrhunski ideal, marljivost karakterna i genetska crta. Samo djelujem, po instinktu i intuiciji bilježim, dišem i pišem, sve u isti mah i u istom ritmu!
