Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Božica Jelušić: Ne donosim pjesme onima kojima je sve prolazno kao dim na vjetru


  Kultura           Sandra Pocrnić Mlakar/One nastupaju           29.06.2018.         1247 pogleda
Božica Jelušić: Ne donosim pjesme onima kojima je sve prolazno kao dim na vjetru

Dvije nove knjige objavljene ove godine – knjiga eseja „Sredinom mojih dana“ i zbirka poezije „Kotačev slavopoj“ – zaokružuju divljenja vrijedan broj od 55 dosad objavljenih knjiga Božice Jelušić, književnice, prevoditeljice, i pjesnikinje, i strastvene govornice koja svoj rad, kako često naglašava, posvećuje prirodi i djeci. Božica Jelušić ljeta provodi u Dvoru Barnagoru, ladanjskom imanju nedaleko Đurđevca, koje obnavlja i oplemenjuje otkako ga je kupila 1987. godine. O planiranim promocijama novih knjiga, o poeziji, o imanju Barnagoru te o inspiraciji koju nalazi u prirodi s Božicom Jelušić je za portal One nastupaju razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar.

U nedavno objavljenom eseju na Facebooku odbijate mogućnost sudjelovanja na natječajima jer, kako navodite, sredinom svojih šezdesetih godina radije radite u vrtu. Ipak, vrlo ste aktivni i nakon petoknjižja s izabranim djelima, stižu dvije novoobjavljene knjige. Kakvi su planovi za promoviranje novih knjiga?
-
Planovi su standardni. Promocije samo u provjerenim knjižnicama, s timom koji je ozbiljan i organizacijski sposoban. Samo tamo gdje poezija ima istinski prolaz i pozornu publiku. Ne govorim pred ljudima koji tipkaju po mobitelima i zvjeraju kroz prozor usred razgovora, a poezija je najintimniji mogući razgovor dviju duša. Isto tako, tamo gdje ljudi nagrađuju sami sebe i svoje, gdje su stvari prolazne kao dim na vjetru i popunjavaju neke imaginarne lokalne kulturne planove, tamo neću ići. Nemam više vremena za takve trivijalije. Kotačev slavopoj, moja 55-ta knjiga, ide na 5 mjesta, u simbolici broja, i to je uglavnom to.

Na predstavljanju zbirke poezije „U raskoraku“ Natalije Bajer održali ste govor o poeziji pred punom knjižnicom dok je publika slušala „kao na misi“. Kako objašnjavate sve veće zanimanje za poeziju?
-
Iako se poetski pravci i stilovi mijenjaju, “duša je veoma stari instrument”, veli netko pametan, pa ta stara duša želi ispravnu i kaloričnu hranu, a to je poezija, kao vrh jezika, vrh umijeća i vrh estetike. Ljudi se čude i dive ispravno uporabljenom jeziku, budući da se sve tako beznadno pokvarilo i urušilo, pod udarima kiča.

 Već više od dvadeset godina ljeta provodite u Dvoru Barnagoru, rustikalnom imanju nedaleko Đurđevca gdje živite u suglasju s prirodom. Kako ste se prilagodili poslovima koje zahtijeva ladanjska kuća?
-
Poslovi oko ladanja brojni su i složeni. Jedna osoba to ne može regulirati. Treba mnogo sinergije i organizacije. Naglasak je na vrtu i parku, a pomaže mi unuk Leo Filip, farmaceut. Srećom, dijelimo iste interese u životu.

U intervjuima navodite da ste thoreauovac i da je nazor Henryja Thoreaua potrebniji nego ikada prije. Thoreauovo kapitalno djelo „Walden ili život u šumi“ iz sredine 19. stoljeća prevedeno je na hrvatski tek 2006. godine. Primjećujete li ipak kako se od tada kod nas razvila svijest o potrebi povratka prirodi?
-
Thoreau je velika tema, neiscrpna. Inspirirao je Yeatsa (Otok na jezeru Inisfree) i mnoge druge. I ja sam ga fragmentarno prevodila i objavila u časopisu Riječi. Dokazao je da čovjek vatren, usmjeren, marljiv i odgovaran može živjeti i preživjeti u prirodi od svojih ruku, svoje pameti i svoga rada. Prirodi se ne vraćamo, u nju se ucjeljujemo. Sjećamo se kako su nam preci preživjeli, kako se ruralna civilizacija održala kroz tisućljeća. Sve ove nasilne i nakazne “tehničke igračke” umnogome su pokvarile životi. Ili se samo radi o njihovoj krivoj uporabi, ne znam. Jedini sretan i uravnotežen čovjek je onaj koji je gospodar svoga vremena, a to se može biti samo u prirodi.

Prije nekoliko tjedana vratili ste se s putovanja po Bosni i Hercegovini. Kakvi su dojmovi? Koliko je BiH napredovala u samostalnosti? Primjećujete li u Hrvatskoj i u BiH znakove da se osvještavaju i koriste potencijali očuvane prirode i tradicionalne proizvodnje hrane?
-
Situacija u BiH suviše je složena za letimičnu analizu. Mnogi dijelovi sustava ne funkcioniraju, standard je nizak, aporije u društvenom tkivu ogromne. No, ljudi koje poznajem širokogrudni su i topli, čestiti, skromni. Osjećam se prihvaćeno i zaštićeno, i volim ih bez ograda. O prirodi bih mogla pisati traktate, o bosanskim rijekama, od Une do Trebižata, i o rajskim predjelima koje su na svom putu stvorile. To je planetarno blago, nažalost, nedovoljno čuvano. Ima pokušaja ruralnog, poučnog i ekološkog turizma, koji su za pohvalu. No, to zahtjeva dugoročnu državnu strategiju i ekološku edukaciju, baš kao i kod nas. Hrana, da, uzor su mi bosanske bašče, koje su hranile svu onu djecu i obitelji. Također Bosanke, koje ni od čega, od pregršti brašna i plodova vrta, naprave kraljevski obrok. Klanjam im se i učim od njih, sve ove godine. Za mene su one heroine opstanka, brige i ljubavi za život i svijet, počevši od vlastite obitelji.

 Pripadate generaciji koja je na pragu sedmog desetljeća otkrila prednosti društvenih mreža. Koje su nove mogućnosti otvorile društvene mreže, a koja nam nova ograničenja postavljaju? Zašto vi osobno volite, a zašto ne volite Facebook?
-
Nisam oduševljeni ljubitelj, shvaćam to praktično. Oglašavam svoj rad, knjige, barnagorska događanja. Susrećem ljude iz svoje prošlosti, veselim se njihovim dometima, dijelim uspomene. Nekad sam imala svoje novine Jurek, pa sada tu na FB nalazi neku vrstu zamjene, ali naravno, pravi razgovor ništa ne može nadoknaditi, a kamoli polupismena virtuala.

Barnagor je često odredište slikarskih i umjetničkih kolonija. Koje je doba godine najintenzivnije u Barnagoru? Kakva se događanja planiraju u sljedećim, ljetnim mjesecima i do kraja godine?
-
U Barnagoru su sva doba intenzivna, jer tako diktiraju biljke, ptice i sam okoliš. Treba svaki dan nešto učiniti, da se okoliš održi i oplemeni. Prođe od 500 do 700 djece na terenskoj nastavi i ponešto ostalih posjetitelja. Naravno, mi tamo provodimo svoje vrijeme, ljeti živimo na terasi, bježeći od vrućina, ili u ateljeu, koji je preuređena bivša štala i štagalj, a zidovi su debeli 70-tak centimetara. Izrađujemo suvenire, slavimo rođendane, Božić, primamo goste. Imali smo radionicu Nives Čičin-Šain za svoje prijatelje, ove godine htjeli bismo probati izradu figurica od komušine i također ukrašavanje svile. U jesen je najljepše, jer tada je naš javornjak u punom sjaju, s bojama poput upaljenih baklji. Šetnje, razgovori, obnova građanskog salona, kao mjesta ciljanog druženja s kreativnim naglaskom, to su nam primarni interesi. Za Picokijadu imamo Dan otvorenih vrata, u jesen radionicu suvenira, potom slavimo Hrvatski Božić uz etno-predavanje, i zatvaramo objekt do proljeća.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kultura



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: