Ne može se živjeti u Sarajevu. U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš. Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro. Dok ovo, dok ono – ode dan. Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima. I bude, uglavnom, lijepa priča. Život je kratak za Sarajevo - zapisao je to jednom bosanskohercegovački književnik Abdulah Sidran. I doista, nije pogriješio. Ima nešto toliko čarobno u Sarajevu. Ma što u Sarajevu! Cijela je Bosna splet neke ljepote, jednostavnosti, dobrote i ruke koje daje čak i kad prima udarce. Iako otkad znam za sebe čuvam neku magičnu Bosnu u svojim kostima, sačuvanu u priči, redu, obiteljskoj ljubavi, šargiji i piti „krompiruši“ koju su razvlačile vrijedne ruke moje bake, ujne i tetaka, iskusila sam taj osjećaj krajem travnja i prvoga dana svibnja 2023. godine i na samom licu mjesta, kada sam posjetila čarobnu Bosnu, čiju ljepotu poraziti nisu mogla ni višesatna čekanja za prelazak granice. Bio je to vrhunski izlet iz zapadnjačkoga ubrzanoga svijeta u tradicionalni svijet orijentalnoga duha i usporenijega življenja u kojemu svatko ima pravo na riječi: „Oda'ni, bolan!“
Jel Sarajevo gdje je nekad bilo il' se mome srcu učinilo?
Opjevano je Sarajevo i u pjesmama Zabranjenog pušenja, Dine Merlina i u pjesmama Halida Bešlića, još ranije i u slavnim narodnim pjesmama i sevdahu, no teško je riječima opisati sam osjećaj Sarajeva. U njemu leži toliko duša, a sve u jednom tijelu. Grad je to borbe, ali ne i predaje. Dokazuju to i zgrade i ljudi. U samom centru Sarajeva nalazi se Gradska vijećnica, jedna od najljepših zgrada koje i danas svjedoče o austrougarskoj vlasti u Bosni. Zgrada je otvorena 1896. godine, a 2006. proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Tijekom rata 1992. godine zgrada je granatirana i spaljena, a u njoj je izgorjelo i 80 % knjižnog fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice Bosne i Hercegovine (koja se u zgradi nalazila) te povijesnih zapisa.
Srećom, ovo prekrasno zdanje 2014. je obnovljeno te se danas ispred zgrade rado fotografiraju mladenci i turisti. Zanimljivo, zgrada Gradske vijećnice bila je ključna i za još jednu zgradu, manje velebnu, ali osobito karakternu. Riječ je o Inat kući koja se danas nalazi nasuprot vijećnice. Naime, Inat kuća u 19. se stoljeću nalazila na mjestu vijećnice. Kako su austro-ugarski predstavnici navedeno zemljište (koje je gledalo na Miljacku i Baščaršiju, a time i djelovalo vrlo snažno i važno) željeli za potrebe svoje gradnje, bilo je nužno srušiti dva restorana i kuću starog Benderije. Stari Sarajlija nije dopustio rušenje kuće, već je inzistirao na iscrpnim i dugim pregovorima koji su rezultirali novčanom naknadom u dukatima i premještanjem kuće, ciglu po ciglu. Kuća je 1997. postala restoran, a na njoj danas piše i njezin naziv, dok se ispred kuće nalazi natpis: „Bila sam na onoj strani, ali pređoh vamo iz inata.“
Srž centra na sjevernoj obali rijeke Miljacke čini Baščaršija, kulturnopovijesno središte grada izgrađeno u 15. stoljeću u vrijeme Isa-bega Isakovića. Prijevod s turskoga označavao bi „glavnu čaršiju“, glavni trg. Krase ju brojne ćevabdžinice, trgovine opremljene bosanskim i orijentalnim proizvodima. Godine 1530. na čaršiji je Gazi Husrev-beg podigao džamiju ispred koje se nalazi šadrvan načinjen od drveta i, kako kažu domaćini, bračkoga kamena (što i nije neobično zamisliti, s obzirom na to da su na Baščaršiji Mleci (Talijani) i Dubrovčani imali svoje kolonije). Sarajevo je bilo važno trgovačko središte pa je u svojim najboljim danima (najvjerojatnije u drugoj polovici 16. stoljeća) čaršija imala oko 12 tisuća zanata i trgovina. Danas je samih zanata manje pa se može vidjeti tek poneki majstor kako melje kavu (koja doista ima poseban miris) ili izrađuje fildžane i džezve.
Samoj Baščaršiji tijekom stoljeća nisu naškodili ni potresi ni požari, a širiti se počela nakon 1878., kada su austrougarski okupatori pokušali pretvoriti čaršiju u zapadnjačku oazu. Međutim, dogodilo se da je nastala granica između istočnjačkoga, islamskoga, turskoga duha (u kojemu stoje starinski dućani i džamija iz koje se čuje mujezinova molitva) i zapadnjačkoga kršćanskoga duha (u kojemu se nalaze trgovine koje i sami svakodnevno susrećemo, ali i katedrala Presvetoga srca Isusova ispred koje od 30. travnja 1993. stoji kip svetog Ivana Pavla II.; kako navodi naš impresivni vodič Muhamed, sveti Ivan Pavao II. je u vrijeme ratne okupacije grada svakodnevno molio za bosanski narod i time zaradio nadimak „papa sviju nas“). Dva grada, sarajevski Beč i Istanbul, spaja naziv na tlu: „Sarajevo meeting of cultures“.
Sarajevo je 1984. godine kad je „pao snijeg i skupio se čitav svijet“ postalo središte 14. Zimskih Olimpijskih igara. Nastupilo je ukupno 49 zemalja, maskota Igara bio je i danas poznati Vučko, a Sarajevo je domaćin postalo i iz jednog jednostavnog razloga – okruženo je četirima snježnim planinama (Igman, Jahorina, Romanija, Trebević).
Naši vodiči upozoravali su nas na veći broj džepara zbog čega su gradske vlasti čak odlučile postaviti i prometne znakove na kojima se upozorava na problem krađa. Jedan smo (simbolički ili ne?) uočili baš nedaleko od mjesta na kojemu su 28. lipnja 1914. hitcima iz pištolja Gavrila Principa, pripadnika formacije Mlade Bosne, otuđeni životi austrougarskom prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu i njegovoj trudnoj ženi Sofiji von Chotek. Ferdinandov metak zahvatio je vratnu aortu, Sofijin trbušnu i zapravo se ovaj smrtni čin smatra okidačem Prvoga svjetskoga rata. Zbog činjenice da je u vrijeme uhićenja imao manje od 21 godinu, Gavrilo Princip nije mogao biti smaknut pa je osuđen na 20 godina zatvora. Ponovno simbolički, svoj je kraj dočekao s 24 godine u zatvoru Terezin u Češkoj (zemlji preminule Sofije), preminuvši od tuberkuloze 28. travnja 1918. (u godini svršetka rata koji je sam, na neki način, i započeo).
Još jedna i tužna i hrabra priča vezana je za rat svakako je i Tunel spasa koji je nastao 1993. Riječ je o podzemnim hodnicima koji su tijekom 1425 dana okupacije Sarajeva u grad donosili hranu, lijekove, oružje i cigarete. Tunel, čije se postojanje smatralo najpomnije čuvanom tajnom, bio je dug 785,5 metara, širok oko 1, a visok oko 1,5 metar. Tunel se nalazi ispod obiteljske kuće, a danas je pretvoren u muzej. Fama volat kako je tijekom okupacije sarajevska raja morala sama preuzeti stvar u svoje ruke jer je međunarodna pomoć često bila manjkava pa im se često donosilo konzerve ICAR govedine kojoj je rok trajanja prošao još 70-ih godina (tijekom Vijetnamskog rata) ili pak svinjetine, što se kosi s uvjerenjima većinskoga muslimanskoga stanovništva. Ipak, zahvalni sarajevski narod 2007. godine podigao je spomenik u sjećanje na međunarodnu pomoć – zlatnu limenku ICAR govedine.
.jpg)
Milenijske godine bile su blagonaklone i revitalizaciji prekrasnog prirodnog područja koje se naziva Vrelo Bosne. Nalazi se pored Ilidže i mjesto je izviranja rijeke Bosne. Vrlo je svježe, mirno i opuštajuće, a osobito je zanimljivo što ondje možete zateći pitome labudove željne selfieja i samotne pse koji se opuštaju na travi u ljubavi i poslasticama koje dobivaju od turista.
Osim bogate povijesti, u Sarajevu svakako ne treba zaboraviti ni počastiti se ćevapima „Kod Želje“ jer su kajmak i ćevapi ondje sasvim jedan drugi nivo (ili barem drugačiji i dobrodošli udar na okusne pupoljke nego „u nas“).
Lijepi prelijepi mostarski most u Mostaru
Gornje riječi rekao bi o svom rodnom gradu poznati Marinko Čutuk iz sarajevske predstave „Audicija“, i ne bi pogriješio. U gradu umjerene sredozemne klime svakako se centralnim dijelom može smatrati Stari most koji je 2005. svrstan na popis kulturnih dobara svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a. Prelazi rijeku Neretvu (čija je smaragdnozelena boja toliko očaravajuća i s njom se teško može mjeriti ijedna druga bosanska rijeka), a sam most svoje temelje nosi od 1566. godine kad ga je dao izgraditi sultan Sulejman Veličanstveni pod graditeljskom rukom Mimara Hajrudina. Ratna 1993. srušila je most, ali je obnovljen i 2004. ponovno postao jednim od najljepših mostarskih motiva.
Visok nešto više od 24 metra, most je atrakcija za skakače koji nagovaraju publiku da plati skok (a skočit će tek dok skupe dovoljno). S njega puca pogled na Koski Mehmed pašinu džamiju i njezin minaret, koji je također stradao u ratu, a obnovljen u miru. Još jednim od iznimnih UNESCO-vih spomenika smatra se i Kujundžiluk, mala izlizana ulica/kaldrma iz 16. stoljeća u kojoj se nalazilo 500 zanatlija, a danas je u njoj pravi mali bazar sa autohtonim suvenirima. Uokolo mostarskih ulica staroga grada nalazi se niz mostića, izvora i stepenasto poredanih i nisko zbijenih kućica (uglavnom restorana). U jednom takvom restoranu zvanom „Tima-Irma“ pojeli smo ukusan i memorabilan roštilj i osvjedočili se uslužnosti zaposlenika.
Iako se mujezinov glas može čuti s nekoliko gradskih minareta, Mostar nije samo grad islama. Izvan stare gradske jezgre nalazi se Mostarski zvonik mira, predivan zvonik visok 107,2 metra koji se nalazi uz crkvu svetih Petra i Pavla. Naime, Mostar je grad franjevaca od 1866. godine (katoličku crkvu su čak pomogli graditi i Osmanlije), no 1992. crkva je stradala u granatiranju. Srećom, obnovljena je 2000. godine i u njezinu se samostanu danas nalazi oko 50 tisuća spisa koji obuhvaćaju i zapadnjačku i istočnjačku kulturu te zbirka djela talijanskih slikara koji su živjeli u 16. i 17. stoljeću.
Zbog nedostatka vremena, nismo uspjeli posjetiti ni spomenik podignut u čast glumca Brucea Leeja ni popularno Sveučilište u Mostaru koje broji čak 18 % hrvatskih studenata, a ni druga kulturnopovijesna dobra Mostara.
Po povratku iz Mostara zastali smo na memorijalnom mjestu u Jablanici na kojemu se putnici prisjećaju Bitke na Neretvi, a na istom je 1969. snimljen i popularni film u kojemu su glumili Orson Welles, Yul Brynner, Milena Dravić, Boris Dvornik, Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović, Pavle Vuisić, Fabijan Šovagović, Franco Nero i brojni drugi. Na tom se mjestu nalaze srušeni željeznički most, lokomotiva i Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi Jablanica“, a sve je svojevrstan podsjetnik na 1943. godinu i bitku Drugog svjetskog rata.
Čiji je Andrić?
Iako se bosanskohercegovačke, hrvatske i srpske književne historiografije često „otimaju“ za slavnoga Nobelovca Ivu Andrića, rođenoga Travničanina, mi ovom prilikom nećemo o nadmudrivanju. U Travniku se nalazi i kuća poznatog književnika u kojoj su sačuvana njegova najpoznatija izdanja, ćirilična pisaća mašina i originalni namještaj. Sama kuća pripada tradicionalnoj gradnji u kojoj su gornji prozori ispupčeni. Navodno je razlog pružanje mogućnosti ženskoj čeljadi za udaju da se prikaže poželjnim ženicima (s obzirom na to da djevojke nisu smjele na ulicu).
Osim Andrićeve rodne kuće, u Travniku smo pronašli i nekoliko zanatskih radnji, džamiju iz koje se baš čula molitva, povoljnu kavu koju smo mogli platiti i u konvertibilnim markama i u eurima (1 marka = 0,51 euro), ali i veći broj nezbrinutih pasa o kojima se ne brinu kako treba (čini se da je problem s psima lutalicama ozbiljan, ali se i sama edukacija o odnosu prema životinjama ne čini dovoljnom i dovoljno humanom jer baš u Travniku postoje skloništa kojima osvrti i iskustva nisu blagonakloni) .
Ipak, Travničani djeluju otvoreno: pozdravit će na ulici, oprostiti vam nekoliko eura koje ne možete pronaći u torbi dok kupujete suvenire na njihovu štandu, uputiti vas…
I ako ikada zađete u Bosnu, ne zaboravite se napiti sarajevske vode na česmi. Onaj tko je popije kada prvi put posjeti grad, donijet će si blagoslov i obećanje novoga dolaska. A čarobnu Bosnu doista vrijedi posjetiti.
