Kada se prijeti smrću zaštitnicima ljudskih prava, strah se uvlači među ljude. Kada se suzbija govor o neslobodi, slobode je sve manje. Kada se nejednakost proglašava vrijednošću, protivnici jednakosti bivaju primljeni s počastima. Kada je demokracija izložena preziru, dobrodošlima postaju protivnici demokracije. Kada je kao što je danas u Hrvatskoj, čak i Viktor Orban može postati drago viđen gost.
Mađarski premijer, rušitelj Europske unije i predvodnik nacionalističkoga protuemigrantskog i protueuropskog pokreta današnjice, snishodljivom je širokogrudnošću primljen protekloga tjedna u Zagrebu. Došao je izigravajući državnika koji zna mirno rješavati prekogranične zadjevice. A uistinu, Plenkovićeve navodne golubove u HDZ-u – stranačke zastupnike u Europskom parlamentu – uvukao je duboko u svoju protueuropsku igru, dobivši ih da glasaju protiv rezolucije Europskoga parlamenta kojom je pokrenut postupak protiv Mađarske, zbog razaranja demokracije koju Obran provodi u Budimpešti. Time se hrvatska vladajuća stranka, zajedno sa svojim navodno »liberalnim«, »proeuropskim« krilom, svrstala uz najreakcionarnije vlade današnje Europe, povukavši zemlju u srednjeeuropsko jezgro današnje europske kmice. Promotrimo li, s tog stajališta, tko danas vlada Hrvatskom – notorna Kolinda Grabar-Kitarović te Andrej Plenković, sa svojom proustaškom pločom u Novskoj, sa svojim protuimigrantskim ministrom policije Božinovićem i sa svojim eurozastupnicima koji brane protueuropsku politiku – postaje jasno da je Hrvatska danas jedna od najreakcionarnijih zemalja EU, prava mala bomba protueuropskih resantimana.
I naravno: takva se politika najsnažnije osjeti u Zagrebu. »Prijavljujemo samo najopasnije napade, to znači da veći dio onog što dobivamo poštom, telefonom ili u uličnim verbalnim napadima ne prijavljujemo.« »Željela sam upozoriti na pravi problem, a to je prijetnja izgona iz zemlje jer su (…) predložili da me proglase 'personom non grata'. To je opasno, jer se, po mom mišljenju, ni jednom čovjeku ne smije dogoditi da ga proglase nepoželjnim u Hrvatskoj, posebno ne zbog zagovaranja ljudskih prava…«. »Dobili smo prijetnje smrću na Facebooku od tadašnjeg člana HDZ-a, Hrvoja Marušića, koji nam je direktno prijetio zbog naše legitimne i legalne akcije kojom smo uputili Vladi poziv da se ispriča žrtvama zločina počinjenih tijekom i nakon Oluje.« »Kad su Novosti bile paljene u centru Zagreba i kad su desni radikali pozivali Vladu da prestane financirati Novosti, a redakcija Novosti primala prijetnje smrću, premijer Plenković je vrlo neutralno komentirao taj događaj, jedva ga osudivši.« To je mali dio izjava zagovaratelja ljudskih prava i novinara, koji su u proteklim mjesecima – a sad već i godinama – izloženi prijetnjama, otežavanju rada i općoj društvenoj ravnodušnosti, uvelike proizašloj iz straha. A trebalo bi biti jasno – slobodan rad aktivista za ljudska prava i novinara najbolji je test za to boje li se ljudi ili ne: rade li aktivisti i novinari slobodno; ako se njihov rad poštuje, podržava i štiti; ako se njihove preporuke i otkrića uzimaju ozbiljno, društvo je slobodno, propulzivno i otvoreno, pa se i najnezaštićeniji osjećaju slobodnije i bolje; ako se, pak, zaštitnicima ljudskih prava i novinarima prijeti smrću; ako ih se javno ocrnjuje i ponižava; ako im se otežava rad; ako im se uskraćuju nužni uvjeti, tada je jasno da oni koji to rade žele, prije svega, ušutkati neposrednu kritiku i otkrića onoga što žele sakriti, ali, ništa manje, poručiti svakome građaninu da mu je bolje držati jezik za zubima; jer, ako javno eksponiranim pojedincima mogu raditi takvo što, a da nitko ne stane u njihovu zaštitu, zamislite onda što tek lokalni kabadahije mogu činiti građanima kojima je teško probiti se do javnosti.
Na taj pogubni proces, proces nasilnog truljenja javnog nadzora nad demokracijom – proces koji već gotovo cijelo desetljeće doslovno uništava Europsku uniju – još su jednom upozorili hrvatski aktivisti, u jučer objavljenom izvještaju Kuće ljudskih prava o problemima branitelja ljudskih prava u Hrvatskoj. Taj je dokument, slikovito rečeno, katalog namjernih pucnjeva u demokraciju: prijetnji, onemogućavanja, obeshrabrivanja, difamiranja, institucionalnog podrivanja, dugoročnog gušenja rada nevladinih organizacija za ljudska prava i neovisnih medija. Ne treba o tome imati nikakvih iluzija: pod maglicom proeuropske finese što je širi blazirana pojava premijera Plenkovića, i pod gustom maglom zlogukoga političkog kiča što ga politički nepismenoj naciji podvaljuje Kolinda Grabar-Kitarović, živimo u zemlji u kojoj demokracija polako ali sigurno odumire, i koju je ugledna i hrabra aktivistica za ljudska prava, zabrinuta zbog javne ravnodušnosti pred tom katastroform, nazvala »zemljom tišine«. Mi bismo nadopunili: jest, živimo u zemlji tišine. Ali, prijeteće tišine.
