Neobičan je slučaj htio da se istog dana, u četvrtak, zbiju dva događaja koji su simboličkim značenjem još jednom podsjetili na alternativu – itekako, nažalost, otvorenu – pred kojom ova zemlja i njezino susjedstvo uvijek iznova stoje: dok su aktivistice za ljudska prava u Zagrebu predstavljale poimenični interaktivni internetski pretraživač žrtava rata na području bivše Jugoslavije, iz tiskare je izišao prvi broj »Tragova – časopisa za srpske i hrvatske teme« Srpskoga narodnog vijeća i Arhiva Srba u Hrvatskoj, koji uređuje kolegij predvođen agilnim politologom Dejanom Jovićem s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
»Zrtveratasfrj.info« internetska je adresa na kojoj je nekoliko nevladinih organizacija za ljudska prava, predvođenih Fondom za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda i Centrom za suočavanje s prošlošću Documenta iz Zagreba, načinilo pretraživač – ili, kako je oni zovu, mapu – na kojoj svatko može potražiti imena i prezimena dijela ubijenih ili nestalih u ratovima koji su gotovo deset godina, od 1991. do 2001., harali prostorom bivše zajedničke zemlje. »Dijela žrtava«, kažemo, jer je popis nepotpun: od ukupno više od 130 tisuća ubijenih i nestalih, u mapu je dosad uneseno tek dvadesetak tisuća imena, premda nevladine organizacije posjeduju podatke za mnogo više ubijenih i nestalih. Ta, prisiljeni smo reći, »skromna« brojka od dvadesetak tisuća imena unesena je zato što je riječ o podacima koji se mogu smatrati točnima i konačnima, i provjereni su iz više neovisnih izvora. Aktivisti, u čije su ime u Zagrebu govorile utemeljiteljica FHP-a Nataša Kandić te Vesna Teršelič i Nives Jozić iz Documente, podatke u mapi će popunjavati brzinom kojom podaci budu konačno verificirani, ali to, među ostalim, ovisi i o spremnosti vlada iz regije da se pridruže povijesno važnom poslu sastavljanja konačnoga, preciznog popisa ratnih žrtava.
Pa opet, ma koliko »malo« imena dosad bilo uneseno u mapu, šokantna je količina nasilja koju taj internetski dokument, svojim zornim i kvalitetnim grafičkim rješenjem, dočarava: od karte bivše Jugoslavije na početnoj stranici, pretraživanje ulazi detaljno u dijelove te karte, da pokaže svako, ma i najmanje seoce, u kojemu je netko ubijen. Karta bivše države tako se pretvara u poprište gusto istočkano nasiljem, mučenjem, ubijanjem i nestajanjem, u svojevrsnu krvavu pustinju mržnje: pogledajte sami »zrtveratovasfrj.info«, i shvatit ćete razmjere strahote koju sve današnje nacionalističke klike pokušavaju predstaviti kao vrhunaravnu borbu za nacionalnu stvar.
»Tragovi – časopis za srpske i hrvatske teme«, pak, hrabro gleda u ralje nemani na čijim je plećima ta strahota dojahala: predrasudama i uzajamnoj mržnji Srba i Hrvata. Toj neopipljivoj, ali itekako snažnoj sili, časopis suprotstavlja suprotnu, podjednako neopipljivu, ali ništa manje snažnu snagu – snagu razuma i tolerantnog razgovora. »Dijalog se potiče time što se oslanjamo na racionalnost i slijedimo visoke standarde akademske čestitosti«, stoji u proslovu koji je napisao Dejan Jović. »Racionalnost«, nastavit će Jović, »nije samo ključna karakteristika akademskog djelovanja, nego i pretpostavka demokracije i mira. Ako nismo uvjereni da je druge moguće uvjeriti, ako nismo otvoreni za mogućnost da drugi uvjere nas, dovodimo u pitanje ne samo bit akademskog rada, nego i demokraciju i mir«.
Napokon ljekovite rečenice. Hrvatsko-srpske teme danas možda uistinu jesu najbolnije javne teme, ali ne zato što bi same po sebi to morale biti, nego zato što su govor o njima – baš kao i prije trideset godina – monopolizirali zlonamjerni isključivci, profiteri ignorancije, mafijaši mržnje i dileri straha. »Stvaranje isključivo negativne slike o drugome postao je unosan i politički/društveno ponekad profitabilan posao«, točno prepoznaje Jović, svjestan, međutim, da je »pogrešna i ideja koja je idealizirala odnose te dvije nacije u okviru ideje o njihovoj vječnoj ljubavi i posebnoj bliskosti«. Odnosi Hrvata i Srba, naprosto, »janusovski su, dvojni i kompleksni«, a ni same te zajednice nisu, dakako, homogene, pa »ima Srba i Hrvata koji su međusobno daleko sličniji nego što su s drugim pripadnicima svojih naroda«.
Primjećujete, dakako, kakva je opća mjesta bio prisiljen ponavljati ugledni znanstvenik u uvodu časopisa koji pokreće. To govori o mizernoj polaznoj točki rasprave: odnose Hrvata i Srba do te su mjere upropastili zločinci, agresivci i asocijalni tipovi svih vrsta, da smo se danas prisiljeni probijati do najosnovnijih definicija. Ali, dobro je da počinjemo. I zato, časopisu »Tragovi« valja poželjeti dobrodošlicu čak i na ovako nesvakidašnjem mjestu, u političkoj kolumni dnevnih novina. Taj bi časopis, naime, mogao pridonijeti rastjerivanju one guste magle o kojoj je pjevao pjesnik čije su knjige predstavljene istog dana kada i događaji koje smo opisali. Taj je pjesnik Predrag Lucić, a njegova parodija bivše himne države južnih Slavena najbolje se ruga atmosferi o kojoj govorimo: »Hej Kreteni, jošte živi/Riječ naših predaka/Dok u nama mis'o zrije/Njihovih bedaka. (…) Mi stojimo postojano/kano budaline/Proklet bio izdajica/svoje kretenine.«
