Do izbora devet mjeseci, a Grabar-Kitarović, uvjerljivo najlošija predsjednica Republike od 1990. godine, još nema ozbiljnoga izazivača – kako stvari stoje, neće ga ni dobiti. Kako je to moguće? Jednostavno: politički salonci paralizirani su strahom od radikalne desnice. Kako drukčije objasniti nevjerojatnu činjenicu da lijevo-građanska politika ne uspijeva iznjedriti uvjerljivoga kandidata kojemu bi lukrativan i nadasve laskav predsjednički položaj, u ozbiljnoj utrci sa sadašnjom predsjednicom, poput zrele kruške mogao pasti u krilo - piše Boris Pavelić i kolumni Pronađena zemlja, Novi list.
Naslušali smo se dosad »argumenata« zbog kojih jedni bi ali neće, a drugi neće ali bi. Dalija Orešković, primjerice – bolje protukandidatkinje teško bi se moglo zamisliti. Mlada, obrazovana, pronicljiva, rezolutna, i s očitim osjećajem za građanske vrijednosti – ali već na prvo pitanje otklonila je zamisao o kandidaturi pa odabrala posve neizvjestan politički put kroz džunglu stranačke politike koji joj, u najboljem slučaju, može donijeti tek nekoliko saborskih mandata i presudu na višegodišnje tavorenje u političkoj hladovini. Zašto? Zašto netko s ozbiljnim šansama za pobjedu na predsjedničkim izborima odustaje tako lako? Ne nasjedajmo na političku sofistiku: zov političke moći prejak je da bi mu politički ambiciozna osoba odoljela tek tako. Razlozi moraju biti dublji, neodoljivi. I da, Dalija Orešković, kao i sva ljevica, naprosto se boji desnih ekstremista.
Zoran Milanović i Ivo Josipović, još dvojica virtualnih kandidata, to su već odavna dokazala. Mjerimo li politički uspjeh pobjedama na izborima, obojica su neuspješni političari – premda ovdje ne tvrdimo da je ijednom od njih bilo lako. No na tome, na sposobnosti da prevlada otpor i pobijedi i najžešće oponente, na tome se prepoznaje dobar političar. Otpor ekstremne desnice nisu uspjeli pobijediti ni Milanović ni Josipović: prvi se slomio pred šatorom u Savskoj, drugi za tri tisuće glasova ispario pred »fešisticom« Kolindom Grabar-Kitarović, koja je doletjela na krhotinama razbijenih ćiriličnih ploča u Vukovaru. A kladiti bismo se dali da bi dobio te presudne tri tisuće glasova, samo da je smogao hrabrosti izgovoriti ono što se već tad, u predizbornoj kampanji, vidjelo kao iz aviona: da je Grabar-Kitarović kandidatkinja najcrnje desnice, kakvu je Franjo Tuđman tolerirao samo kada je, pod okriljem noći, »trebalo« strašiti Srbe u hrvatskim gradovima. I sada, eto, politička kreatura stvorena u takvoj tami, oblikuje naciju s Pantovčaka.
Postoji, međutim, ipak hrabra kandidatkinja: Katarina Peović iz Radničke fronte. Bez krzmanja stala je pred kamere i kandidirala se, izgovorivši mnogo od onoga što je u današnjoj Hrvatskoj bolje ne govoriti: da predsjednica ohrabruje ustaštvo; da je grafit na Tuđmanovu spomeniku dobrodošao prosvjed a ne vandalizam; da se valja boriti za socijalizam; da ovakva Hrvatska, s ovakvim sustavom vrijednosti i vlasti, naprosto ne može bolje. Ako ništa drugo, Peović jasno govori što želi od politike. No njezina Radnička fronta nema ni prebijene pare, i manje je politička stranka nego aktivistička grupa, posve nepripremljena za iscrpljujuću političku utakmicu u dosadi parlamentarizma, za kakvu treba novca, diplomatske strpljivosti i hijerarhijske poslušnosti. Peović, dakle, usprkos kvalitetama nastupa i političkih ideja, više ne stigne prerasti u relevantnu predsjedničku protukandidatkinju.
Kukurijeknuo je nešto, iz daleke briselske bajte, i dobri čovik SDP-a Tonino Picula – ali potom, od njega ni glasa. Razumijemo mi da nije lako s Bernardićem, tim političkim čuđenjem u svijetu, ali, brate, ako ti je do predsjednikovanja, pa ne bi li morao pokazati bar toliko odlučnosti da se u vlastitoj stranci izboriš za kandidaturu? Elokventni i dobronamjerni Picula mogao bi možda biti dobar predsjednik u Finskoj osamdesetih, ali u zemlji u kojoj se zborno nariče jer je zabranjena misa pobijeđenim ustašama – u takvoj zemlji, Tonino Picula teško može dalje od rumenila na obrazima kada naciji, eto, objavljuje da bi i on volio biti predsjednik Republike.
Melankolija čovjeka obuzme kad promatra te lijeve – lijeve više u prenesenom nego u političkom smislu – »protukandidate« Kolindi Grabar-Kitarović. Nesposobnost da stvore pobjedničku alternativu »fešizmu« na Pantovčaku najuvjerljivije je svjedočanstvo da ova zemlja, dugoročno, ne može biti boljom nego što sad jest.
