Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

BORIS PAVELIĆ Stid kao sudbina


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           22.04.2019.         1625 pogleda
BORIS PAVELIĆ Stid kao sudbina

Očekujemo da naša domovina bude moderna europska zemlja i da se ne trebamo sramiti zemlje u kojoj živimo«, izjavio je u petak, 12. travnja, pod Kamenim cvijetom u Jasenovcu predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus. To, da će najistaknutiji predstavnik hrvatskih Židova, u suvremenoj Europi, u Europskoj uniji, 74 godine nakon što su ustaše gotovo potpuno uništile njegovu zajednicu u Hrvatskoj, pod spomenikom tim žrtvama biti prisiljen govoriti o stidu nad vlastitom domovinom, nepojmljiv je civilizacijski poraz ove nacije - piše Boris Pavelić u kolumni Pronađena zemlja, Novi list.

Ima, međutim, nešto još i gore: činjenica da je toga malo tko svjestan; kao i da one u vlasti koji to razumiju, naprosto nije briga. Današnja Hrvatska zemlja je ravnodušnosti, šutnje, odvraćanja glave i nacionalističkog negacionizma; njezina vlast vlast je cinizma, nacionalizma, povijesnog nemorala i revizionizma. Današnja Hrvatska zemlja je koja stid pretvara u sudbinu

Vlada najodgovornija

Vlada je, naravno, najodgovornija. Policija je osiguravala proustaški skup u Splitu, održan na dan osnutka NDH. Umjesto da ga zabrani, kao što je Milanovićeva vlada svojedobno zabranila crnokošuljaški marš središtem Zagreba, vlada dopušta da novovjeki ustaša Marko Skejo svoje crnokošuljaške mitinge pretvara u tradiciju. HOS-ova ploča s natpisom 'Za dom spremni' još stoji nekoliko kilometara od Jasenovca. U maglovitim zakucima javnosti, ustaštvo je rehabilitirano, i pretvoreno u ideologiju ako ne superiornu, a ono svakako ravnopravnu partizanskom oslobodilačkom pokretu. Andrej Plenković ne gleda dalje od vlastitog nosa: osobno uravnotežen i nipošto ustaša, valjda misli da je to dovoljno.

U tome je sličan svome prethodniku Milanoviću: odbija se suočiti s ekstremnim nacionalizmom, najtežim civilizacijskim problemom ovoga društva. Svjestan da se neoustaštvo posljednjih godina nerazdvojivo ispreplelo s ideologijom obrane Hrvatske u Domovinskom ratu, Plenković naprosto odbija riskirati sukob s braniteljskim organizacijama, koje su odavna već postale skela za prijevoz ustaštva u današnjicu: HOS je u tome samo najočitiji primjer. Plenković time čuva vlast, ali uništava Hrvatsku, u kojoj mržnja postaje prirodnim ambijentom.

Ali nipošto nije kriva samo vlada. Sjeća li se još itko nečeg što je nazvano »memorijalno-komemorativnim susretom« koji je 24. siječnja, u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, održan pred zagrebačkom katedralom? Nije otad prošlo ni tri mjeseca, a događaj koji je brzopleto hvaljen kao prijeloman, povijesni i bez presedana, zaboravljen je kao da ga nikada nije ni bilo. Što je ostalo od tadašnjih poruka nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića, koji je rekao, uz ostalo, kako »trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi

Nikoga iz crkvene hijerarhije

Kako je to crkva »dala posebnu pozornost strahotama Jasenovca«? Kojom je to gestom pokazala da je čula Bozanića? Da, polemiku protiv njegova govora smo vidjeli, i to iz same crkve, punu prigušenog gnjeva. Ali, nasljedovanje nismo vidjeli.

Na komemoracijama nije bilo nikoga iz vrhova crkvene hijerarhije. Neki su mediji bili požurili s nadom najaviti zajednički multikonfesionalni molitveni susret u Jasenovcu u povodu ovogodišnje obljetnice proboja, ali od toga nije bilo ništa – ali da i jest, multikonfesionalni susret ne bi zadovoljavao standard zahtjeva što ga je bio postavio Bozanić: da mi, narod potomaka počinitelja, moramo priznati što su ustaše učinile. Od toga, nažalost, ništa: dobra volja potonula je u živome blatu civilizacijske neodgovornosti, većinske prepotencije i negacionističkog sentimenta.

I tako su manjine opet ostale prepuštene samima sebi. Valja osvijestiti hrabrost koja je potrebna da vođe Židova, Srba i Roma govore onako hrabro u Jasenovcu: te manjine, naime, zaštite jedva da imaju. Međunarodne opomene na Hrvatsku više ne djeluju: američki posebni izaslanik za pitanja Holokausta opet je ovoga tjedna posjetio Hrvatsku, da ponovi uvijek iznova isto, i da se to uvijek iznova odmah zaboravi.

Jedina je sreća da mirotvorni, poslijeratni poredak zaštite manjina u Europi još uvijek nije srušen: mehanizmi zaštite manjina još se uvijek kako-tako drže. Da njih nema, kako stvari danas stoje, ova bi zemlja vrlo lako kliznula u mračnu civilizacijsku provaliju. Ne smije se dopustiti da se to dogodi. I zato, stid zbog vlastite zemlje, koji mnogi od nas osjećaju, valja pretvoriti u snagu iz koje će niknuti zemlja bez ustaštva i mržnje, zemlja kojom će se ponositi svi iz komorativne jasenovačke kolone.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: