Sada samo još treba pričekati da predsjednica Republike pravoslavnim vjernicima objavi službenu božićnu čestitku, i uobičajeni cinizam Kolinde Grabar-Kitarović još će jednom iskazati svu raskoš svoje ružnoće. Jer, nema ničeg logičnijeg nego da predsjednica države, ovakva kakvu imamo, najprije odlikuje Tanju Belobrajdić, to simbolično ime nerazriješenih ratnih kontroverzi u Hrvatskoj, a da potom, samo koji tjedan kasnije, pravoslavnim vjernicima čestita Božić.
Predsjednica Republike, naime, odlikovala je Tanju Belobrajdić državnim odličjem Reda hrvatskog trolista »za osobite zasluge za RH stečene u ratu«. Odluka o odlikovanju, dodijeljenom na temelju prijedloga Državnoga povjereništva za odlikovanja i priznanja, objavljena je još 28. studenoga, ali je javnost na nju ovaj tjedan upozorila Inicijativa mladih za ljudska prava, zatraživši od predsjednice prošli četvrtak javno objašnjenje njezina kontroverznog poteza. Očekivano, objašnjenje još nije stiglo.
Predsjedničin je potez kontroverzan, jer je kontroverzno mnogo toga u ratnoj biografiji Tanje Belobrajdić. Vukovarka koja je sudjelovala u obrani grada, nakon okupacije Vukovara postala je pripadnicom 72. bojne Vojne policije. Ta je postrojba upravljala Vojno istražnim centrom u splitskoj ratnoj luci Lori, u kojemu su nad ratnim zarobljenicima počinjeni monstruozni ratni zločini, koji su i dandanas predmetom sudskih postupaka pred Županijskim sudom u Splitu. Neka od tih suđenja, međutim, pravomoćno su okončana, i na njima su osmorica pripadnika 72. bojne Vojne policije osuđena za ratne zločine nad zatočenicima Lore. Među njima je i Tomislav Duić, ratni zapovjednik postrojbe, koji je u vrijeme mučenja u Lori bio suprug Tanje Belobrajdić. Na suđenju za Loru svjedočila je i ona, tada već razvedena od Duića i pod svojim starim prezimenom, Belobrajdić. Tvrdila je da njezin bivši suprug nije zlostavljao zatočenike – štoviše, pomagao im je, tvrdila je – a izjavila je i da je sama dolazila u Loru posjećivati supruga. Svjedočenje nije pomoglo: Duić je osuđen na osam godina zatvora.
Žrtve Lore, međutim, ispričale su drukčiju priču. Dalmatinski komitet za ljudska prava prikupio je 2009. godine 24 pisana i videosvjedočenja bivših zatočenika Lore, od kojih su neki izravno optužili Belobrajdić da ih je mučila i seksualno zlostavljala, opisujući mučne detalje torture. Komitet je, na temelju tih svjedočenja, podnio kaznenu prijavu protiv Belobrajdić, ali ona je odbačena, pa ni tužiteljstvo ni policija nikad nisu saslušali te svjedoke.
Kasnije, Belobrajdić je objavila ratni roman »Crni kaput« u kojem je opisala bestijalno zlostavljanje hrvatskog vojnika u srpskome zarobljeništvu u Vukovaru. Svakog novinara koji je sugerirao da je u romanu zapravo opisala zlostavljanja u Lori, literarno zamijenivši nacionalnost žrtava, tužila je sudu, i sporove uglavnom dobiva, jer protiv nje ne postoji ni presuda, pa čak, izgleda, ni istraga. Istodobno, postala je miljenicom kulturnih institucija i udruženja: roman »Crni kaput« nekoliko je puta nagrađen, a ministar kulture Zlatko Hasanbegović imenovao je Belobrajdić članicom Povjerenstva za potpore književnom stvaralaštvu. Sada, postala je i nositeljicom predsjedničkoga državnog odlikovanja.
Institucije odlikuju Tanju Belobrajdić, jer institucije nisu istražile Tanju Belobrajdić – tako bi se, dakle, mogla sažeti kontroverza bivše posjetiteljice logora koja voli književno stilizirati mučenja. A to, da je Kolinda Grabar-Kitarović službenim počastima Belobrajdić dodala još jednu, nije nikakvo iznenađenje: poznato je, naime, da sadašnja političarka na Pantovčaku ne propušta priliku dodatno radikalizirati društvenu atmosferu, tetošeći opskurne likove i simbole netrpeljivosti i radikalizma, od Bujanca do ustaške zastave i »staroga hrvatskog pozdrava«. Štoviše: otkriće da je predsjednica države odlikovala osobu osumnjičenu za bestijalna zlostavljanja ratnih zatočenika može biti politički otrežnjujuće utoliko što razotkriva koliko su točna medijska prenemaganja o navodnoj promjeni političkoga pravca Kolinde Grabar-Kitarović, nakon što je smijenila notornoga Matu Radeljića, pa na njegovo mjesto posadila ništa manje notornu Mirjanu Hrgu.
Pravi problem nije u predsjednici, premda njezin doprinos galopirajućoj društvenoj regresiji ne treba potcjenjivati. Ipak, ozbiljniji je problem duboki cinizam institucija: na primjeru Tanje Belobrajdić, naime, Hrvatska se još jednom pokazuje društvom kojemu ne predstavlja problem stvarati uglednike od ljudi koje postojano prati tamna nasilnička sjena. Moglo bi se, dapače, tvrditi i ovo: da se ovdje uglednikom može postati baš zato što te prati nasilnička sjena – ako je to nasilje, zna se, počinjeno u borbi za »našu nacionalnu stvar«.
