Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece

  Feral Tribune

Boris Pavelić: Hrvatskoj nije trebao bezumni pokolj redakcije da ugasi svoj Charlie Hebdo

  Sandra Pocrnić Mlakar           14.03.2015.         2964 pogleda
Boris Pavelić: Hrvatskoj nije trebao bezumni pokolj redakcije da ugasi svoj Charlie Hebdo

U znak prosvjeda protiv terorističkog napada na „Charlie Hebdo“, uz parolu „Je suis Charlie“, društvene mreže sredinom siječnja obletio je i intervju s velikim francuskim karikaturistom Georgesom Wolinskim, koji je, pored svojih kolega, ubijen u redakciji u Parizu. Intervju je objavljen u „Feral Tribuneu“ u svibnju 1994. godine, kada je ekipa francuskih karikaturista posjetila Split u znak bratske podrške tjednika „Charlie Hebdo“ tjedniku „Feral Tribune“. Georges Wolinsky sjedio je tada u Feralovoj redakciji i odgovarao na pitanja novinara nadahnuto crtajući karikature o strahu i otporu autoritetima. Tih godina „Hebdo“ je prenosio „Feralove“ naslovnice, dok su novinari „Ferala“ primali pozive na sudska ročišta. Čime je Feral zaslužio da ga posjeti veliki Wolinsky?

Boris Pavelić, virovitički đak, od početka dvijetisućitih novinar Novog lista, u svojoj je opsežnoj, nedavno objavljenoj knjizi „Smijeh slobode“ opisao „Feralovo“ doba i vrijeme. Glavni sporedni lik „Ferala“, Robi K. i danas se pojavljuje na portalima i nezavisnim glasilima. Njegova familija i ekipa iz IIIa i dalje nasmijavaju čitatelje svojim kuženjima stvari. Ali samo generacije koje su pratile „Feral Tribune“ u razdoblju od prvih podlistaka u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ 1983. godine, do gašenja 2008., znaju što je „Bilježnica Robija K.“ značila u vrijeme prije izbora 1990. godine te kako je kasnije komentirala vježbanje demokracije, rat i poslijeratne afere. „Feral“ je nasmijavao, provocirao i razotkrivao, bio je tužen, branjen i suđen, prodavao se, čitao i palio. Na njegovoj naslovnici pojavljivali su se uvaženi političari u nedoličnim pozama, najčitaniji kolumnisti dobivali su godišnja priznanja „Greatest Shits“, dok su se u informativnom dijelu tjednika otvarale afere o kojima su mainstream mediji šutjeli.„Feralovi“ novinari otvoreno su pisali o „zabranjenim“ temama, zadivljujući čitatelje oštroumnošću, nepobjedivim smislom za humor i hrabrošću.

Prvo izdanje velike ilustrirane knjige već je rasprodano, a drugo izdanje Boris će predstaviti u ožujku u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu. Prije sastanka u Zavičajnom, zapitali smo Borisa kako je došao na ideju da Feralovo doba ukoriči, približi mladim generacijama i sačuva ga od zaborava.

Knjiga "Smijeh slobode" obrađuje razdoblje od osnivanja do gašenja Ferala na gotovo 700 stranica. Kako ste došli na ideju da napravite knjigu o Feral Tribuneu? Koliko ste vremena uložili u tako opsežan projekt?
- Feral Tribune po svemu je bio nesvakidašnji satiričko-novinski fenomen. Još dok je trajao bilo je jasno da zaslužuje neku vrst refleksije, bila ona publicistička, znanstvena ili umjetnička. Neki su projekti i ostvareni: Robi K. pretočen je u kazališnu predstavu, sarajevska glumica Hasija Borić napravila je „Feral Cabaret“, Vinko Brešan nije tajio da su neki likovi iz njegovih filmova nadahnuti satiričkim likovima iz „Ferala“... Kada se, potkraj lipnja 2008, ugasio, ta je potreba postala još očitijom. Osobno, uvijek sam osjećao želju da napišem sažetu novinarsku povijest „Ferala“. Kako to do danas nitko drugi nije učinio, a meni su se stekle sretne poslovne okolnosti, sjeo sam i napisao je za osam mjeseci.

Je li knjiga namijenjena nostalgičnim obožavateljima ili mladima koji ne znaju što je Feral značio prije izbora 1990. godine ili devedesetih u vrijeme rata? Što mladi u današnjoj Hrvatskoj mogu naučiti iz Ferala, koji je zapravo prošlost i slika nekadašnjeg vremena?
- Namijenjena je, nadam se, i jednima i drugima. Ovi prvi, prema prvim reakcijama, već su povoljno reagirali: naklada prvog izdanja gotovo je rasprodana. Uspije li, međutim, knjiga i mladima objasniti što je „Feral“ u svoje vrijeme značio, i zainteresira li ih za vrijednosti slobode, prkosa i antiautoritarizma, ispunit će svoju svrhu. Jer, držim da se od „Ferala“ može učiti ono najvažnije: da slobodan duh ne priznaje autoriteta, ponajmanje onih političkih. I još nešto: da današnje hrvatske političke istine, baš poput onih nekadašnjih, socijalističkih, imaju ružno naličje, koje ne smije biti zaboravljeno, da nam ne prodaju rog za svijeću, što, evo, već pokušavaju.

Danas, u privatiziranim medijima, mladi novinari usmjereni su na tržišni uspjeh i financijska postignuća. Može li društvena satira kod nas opstati na tržištu?
- Ona to ne može gotovo nigdje, a ponajmanje u zemlji s malo novinskih čitatelja i tako krhkom, gotovo nepostojećom, satiričkom tradicijom. To je trajan problem, s kojim će Hrvatska, bojim se, morati trajno živjeti. Zbog toga je „Feral Tribune“ još i važniji. Iskoristivši do maksimuma društvene uvjete svog vremena i kreativnu moć vlastitih autora i novinara, uspio je nemoguće: stvoriti i petnaest godina izdavati jedan od najboljih satiričko-političkih tjednika na svijetu. Danas postoje hvalevrijedni pokušaji, poput „News-Bara“ primjerice, ali postoji važna, ključna razlika: „News-Bar“, za razliku od „Ferala“, samo nasmijava; on nažalost ne provocira i ne ruga se. A to nije isto.

Kako danas društvo može podržati mlade, plodne i kreativne autore kao što su nekada bili Ivančić, Lucić i Dežulović okupljeni u Viva Ludež? Koliko je za demokratsku zrelost društva važno imati takve mlade autore i rušiti tabue koje održavaju mainstream mediji?
- Vitalna važnost rušenja tabua ne može se dovoljno naglasiti. Demokracija, naime, nije ono što smo, ovako neiskusni, mislili: samo institucije i samo procedura. Ona to, dakako, jest, ali i institucije i procedura okoštavaju ako nema onih koji otkrivaju njihove skrivene tajne. Smijeh, subverzija, demistifikacija, ruganje, razotkrivanje - to su vrhunci slobode, to su, u krajnjem slučaju, dokazi da je jedno društvo demokratsko. Umjeti podnijeti kreativnu nepodnošljivost - to bi mogla biti definicija slobodnoga društva. I obrnuto.

Nedostaje li Hrvatskoj danas takav satirički tjednik? Mogu li strah i nasilje, kao što je nedavni napad na satirički list u Parizu, promijeniti način razmišljanja i obuzdati društvenu satiru?
- Dakako da nedostaje. Što je pogodnije za ismijavanje nego veteranski prosvjed, navodno zbog socijalnog nezadovoljstva, koji vodi čovjek s 25 tisuća kuna mirovine? Što je pogodnije za ruganje nego vođa opozicije koji ne zna drugo nego progoniti Jugoslavene? Što je pogodnije za podsmijeh nego najpopularniji predsjednik koji nije u stanju osvojiti drugi mandat?
Hrvatskoj, kako vidimo, nije trebao bezumni pokolj redakcije da ugasi svoj "Charlie Hebdo". Pritom ne idealiziram: vidjeli ste da je masakr u Parizu izazvao tumačenja koja žrtve pretvaraju u krivce. Promatramo li „Feral“ iz te nove, apokaliptičke perspektive pariških ubojstava, postaje nam još jasnije što jesmo, što smo imali, i što smo izgubili: provincija koja je sama, sa zluradošću, ugušila najbolje što je imala.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

UooH
14.3.2015. 19:23
Kako nemamo smiješno, pa ja se svaki put dobro nasmijem kad pročitam vašu kolumnu.
Autor Lj.R.W.
14.3.2015. 17:46
..u OZBILJNIM VREMENIMA, ... Vratite nam FERAL, bar da se tješimo kroz LUDEŽ i druge feralovske komedoije, ali i ozbiljna ukazivanja na kriminal i zločine!
Što nije bilo istinito od onoga što je Feral prvi, ili među prvima, objavio?
Čak je i Juga imala JEŽ, KEREMPUH...Čkalju, Nelu... što mi smiješno imamo danas? Sve i ništa!
Autor Lj.R.W.
14.3.2015. 17:42
Kada ste vidjeli zadnji puta da se netko oko vas slatko smijao čitajući neke novine? Ili, bar nasmiješio? Kada ste vidjeli zadnji puta da se netko oko vas, uopće, slatko smijao? Nažalost, živimo u OZBILKUJNIM VREMENIMA, a kako da se smijemo kada te zvizne račun za plin od 2.500 kuna (za veljaču 2015.). Istina, račun je taj i takav zajedno sa nešto duga od ranije, ali tko može ležetno živjeti danas? Zato smijeha nema, i neće ga ni biti dok nam ova hrvatska oligarhija kroji kapu svakodnevnog života!
HA,HA, KISELI SMIJEH!


Još iz kategorije Feral Tribune



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.