Banner
Obilna kiša poplavila županjske ulice i prodrla u pojedine obiteljske kuće
Nevrijeme poharalo poljoprivredne kuture na istoku Vukovarsko-srijemske županije
Pripadnica Oružanih snaga RH smrtno stradala izvan službe
Horvat: Fond bi trebao biti generator paljenja motora bagera
Prijatelji životinja: Pripazite gdje ostavljate životinje na čuvanje
Još dvije braniteljske udruge osudile istup Vučemilovića i podržale Medveda
Plenković ponovno pozvao građane na cijepljenje

  Pronađena zemlja

BORIS PAVELIĆ: Federacija brutalnosti

  Boris PavelićAutonomija           13.03.2021.         466 pogleda
BORIS PAVELIĆ: Federacija brutalnosti

Federacija je obnovljena – u policijskoj brutalnosti. Maltretiranje i poniženje koje su sarajevski policajci u subotu, 6. ožujka, nanijeli sarajevskoj aktivistici i novinarki Nidžari Ahmetašević, samo se u nijansama – ako se zlostavljanje smije tako zvati – razlikuje od onoga što se dogodilo u Splitu 29. ožujka prošle godine - piše Boris Pavelić na portalu Autonomija. 

Tada su, podsjetimo, splitski policajci bez ikakvog razloga maltretirali novinarku Slobodne Dalmacije Silvanu Uzinić i građanku Branku Karninčić te slučajnog prolaznika koji im je priskočio u pomoć, šokiran bezrazložnim šikaniranjem dviju mirnih žena usred bijela dana u idiličnom ambijentu splitske plaže Bačvice. Policajci iz Sarajeva i Splita kao da su dio iste policije, i kao da su postupali po istom obrascu i po istim pravilima: i jedni i drugi bez ikakvog su razloga zaskočili mirne građanke – žene, važno je naglasiti – i jedni i drugi uhapsili su ih nakon što su pokušale snimiti kako postupaju; i jedni i drugi vrijeđali su žrtve sugerirajući da nisu psihički uravnotežene; i jedni i drugi u “marici” su ih odveli u policiju; i jedni i drugi optužili su ih za nešto što nisu učinile; i dok su činili sve te nezakonitosti, i jedni i drugi kršili su epidemiološke mjere. Razlika je, možda, tek u stupnju represije: dok su mrgani u Splitu “tek” jednu od žena ščepali za ruku i ugurali je u maricu – muškarca  su, nego šta, bacili na zemlju i zavrnuli mu ruku – sarajevski su murjaci Nidžaru Ahmetašević i u policiji nastavili fizički zlostavljati, ponizivši je tako što su je natjerali da se razodjene. Ta dva slučaja, tako frapantno slična, tako duboko uznemirujuća – jedan kao da se dogodio na “obljetnicu” drugog – podsjećaju da živimo u epohi policijske brutalnosti, često nesvjesni duha vremena. Mučna je to atmosfera sveprisutne nelagode, koja od prosječnoga građanskog pogleda krije, s jedne strane, sada već višegodišnje, masovno i sustavno nasilje nad ljudima u potrazi za sigurnošću na granicama, a s druge, uvredljivu samovolju, dvostruke kriterije i prezir vlasti prema građanima u neuspjelom pokušaju kontrole pandemije koronavirusa.

U subotu, 6. ožujka, u Zagrebačkoj ulici na sarajevskoj Grbavici, policija je uhapsila dugogodišnju uglednu novinarku i aktivisticu Nidžaru Ahmetašević, jer je snimala kako zapisuju nepropisno parkirane automobile. Na snimci hapšenja, koju je snimila sama uhapšenica, vidi se da policajci nepropisno nose maske, i da su zbunjeni očitim nedostatkom razloga za vlastitu naredbu Ahmetašević da se ne udaljava. Pa su zbunjenost prikrili nasiljem: u jednom trenutku, jedan od dvojice policajaca prilazi novinarki i kaže: “Bićete lišeni slobode, staviću vam lisice…” Kamera pada, a uhapšena viče: “Stavite masku na lice!” “…radi ometanja ovlaštenog službenog lica. „Stavi lisice. Stavi lisice budali! Idemo u Jagomir!”, govori policajac.

Što je “Jagomir”, u reakcijama na to samovoljno hapšenje objasnio je predsjednik Udruženja “BH novinari” Marko Divković. “Kada nekome u bilo kom kontekstu pomenete Jagomir to je vrlo, vrlo neugodno. Ta psihijatrijska klinika postala je sinonim za smještanje zaista bolesnih, ali i kao uvreda za onoga kome prijetite ili želite da ga uvrijedite. To što su policajci kazali kolegici Ahmetašević predstavlja vrhunac siledžijstva i osionosti po onoj klasičarskoj uličarskoj metodologiji – mi ćemo da radimo šta hoćemo i kako hoćemo, ne možete nam ništa. Bojim se da je takvih u našim organima vlasti, u organima gonjenja, u agencijama za provođenje zakona – jako mnogo”.

Nidžari Ahmetašević ovo nije prvo uznemirujuće iskustvo s policijom. Odnedavno je pod zaštitom međunarodne organizacije “Front line defenders”, koja pruža podršku aktivistima. Nedavno je preboljela Covid 19. Poslije hapšenja, njezin odvjetnik Muhamed Čučak ovako je kazao za Radio Slobodna Europa (RSE): “Takva osoba se smješta u policijske prostorije gdje uvjeti nisu prikladni za bilo koga a naročito za osobu koja je tek preboljela Covid 19. Nažalost, nije bilo nekakve reakcije. Vrlo joj teško sve ovo pada, osjeća se poniženom, kao novinarka i građanka. U jako je lošem stanju, naročito zbog tek prebolovanog koronavirusa. Neko ko se lišava slobode bez ikakvog valjnog razloga, možete misliti kako se osjeća“, kazao je Čučak za RSE.

„Gospođo, koji je vama kurac?“

Prije godinu dana, u drugoj državi, dogodilo se nešto vrlo slično. Usred bijela dana, oko podne, 29. ožujka 2020, na prilazima plaži Bačvice u središtu Splita, policajci u civilu zaustavili su novinarku Slobodne Dalmacije Silvanu Uzinić i građanku Branku Karninčić, prijateljice koje su se krenule prošetati na propisanom razmaku od dva metra. Naredili su im da se vrate otkud su i došle, jer da se na Bačvice ne smije. Žene su odgovorile da ne idu na Bačvice, nego prošetati u drugom smjeru. Ovi su inzistirali i naredili im da nikamo ne odlaze; postalo je očito da postaju grubi, pa je jedna od žena scenu krenula snimiti mobitelom; tada su ovi, zbunjeni baš poput onih u Sarajevu, izgubili kontrolu: odjednom su iznikla šestorica nabildanih u civilu, jedan je ženi naredio da izbriše snimku s mobitela, uhvatio je za ruku i stao vući u policijsku maricu, govoreći glasno, bez maske na licu: “Gospođo, koji je vama kurac? Ovo je za vaše dobro!” Žena se opirala, zahtijevala da se odmakne, da stavi masku, prosvjedovala i zahtijevala da joj objasni zašto je vuče u policijski automobil… Uzalud. Uto se tu stvorio slučajni prolaznik, šokiran scenom, i pitao policajce: “Što radite?”. Odmah su ga bacili na asfalt i zavrnuli mu ruku, zahtijevajući legitimaciju, dok je njegova kćerkica vrištala od straha koji metar dalje, gledajući kako joj zlostavljaju oca, dok je ovaj zapomagao za suprugom: “Mare, Mare…!”. Svi su završili u policiji, uz prijetnju sudom i kaznom od oko tisuću eura. Policija je kasnije tvrdila da su žene “glasno pozivale građane da ne poštuju njihove upute”, što nije bila istina. Ništa od onoga što je tvrdila policija nije bila istina – štoviše, lagali su u službenim priopćenjima – i baš nikakvog razloga za nasilje nad dvije žene i muškarcem, koji je plemenito priskočio u pomoć, nije bilo. Štoviše – žrtvom policijskog nasilja postale su mirne građanke koje su poštovale epidemiološke mjere i čovjek koji je iskazao građansku solidarnost i osobno suosjećanje – a kad takve ljude zlostavlja policija, jasno je što se o njoj može zaključivati. 

Od cijelog tog incidenta, ostalo je tek priznanje policije o “neprimjerenom obraćanju jednog policijskog službenika” – tako su nazvali rečenicu “Gospođo, koji je vama kurac?” – i gorak okus kolektivnog koračanja u samovoljnu policijsku represiju, u koju bi se mogla pretvoriti ta razglašena borba protiv pandemije. Žrtve policijskog nasilja u Splitu nikada, naime, nisu dobile nikakvu obavijest o tome što se kasnije dogodilo, je li i kako ijedan policajac sankcioniran, a još manje bilo kakvu zadovoljštinu ili, ne daj bože, javnu ispriku ili odštetu.  Glavni urednik splitskog dnevnog lista Slobodna Dalmacija Jadran Kapor, pritisnut reakcijama javnosti, bio je najavio kaznene prijave protiv policajaca, ali ni o toj se najavi više nikad ništa nije čulo.

Teror u nastajanju

Bila namjerna ili ne, policijska je poruka bila sasvim jasna: sve vam se to može i ponoviti, bilo kad i bilo gdje. Sumnjičavi smo da će i nasilje prema Nidžari Ahmetašević završiti drugačije. Imamo mnogo razloga strahovati da će i njezin “slučaj” završiti kao i onaj iz Splita: kao da se nikada nije dogodio, ma koliko sve to bilo neugodno i uznemirujuće. Jer, odvlačiti žene bez razloga u policiju, prijetiti im, pa jednu od njih pritom još i razgolititi – to je teror u nastajanju. Ništa čudno: primjeri policijskog nasilja u Splitu i Sarajevu samo su vrh ledenog brijega neviđene policijske, a sve više i općedruštvene brutalnosti prema ljudima, koja se pod krinkom reda i zakona već nekoliko godina odvija na rubu javnog interesa, najčešće pod okriljem noći, prema izbjeglicama u potrazi za pristojnim životom, ali čak i pod svjetlima javne pozornice, u obličju brige za javno zdravlje, i s opravdanjem borbe protiv pandemije koronavirusa.

Zato nije čudno, a možda ni slučajno, što su policajci zlostavljali baš Nidžaru Ahmetašević. Ona je, naime, jedna od najagilnijih regionalnih aktivistica u zagovaranju i zaštiti izbjeglica od europske, državne i policijske represije. Premda seriozna i samozatajna, nesklona velikim riječima i javnim gestama, glas Nidžare Ahmetašević snažno se čuje kada valja braniti ljude bez doma i bez ikakve zaštite. O tome svjedoči i dio njezine poruke koju je objavila na Facebooku dan nakon hapšenja: “Kako se osjećam, pitaju me jutros. Teško mi je opisati. No, ne mogu reći da ono što se jučer desilo nisam očekivala već neko vrijeme. Mislim da sam već godinama na meti policije. Izvodili su me pred sud nekoliko puta (svaki put su izgubili nakon što je dokazano da nisu govorili istinu). Istovremeno, sve moje pritužbe i žalbe, čak i zahtjeve za pomoć, policija ignoriše. Tako nikada nisu istražili niti jednu od ko zna koliko prijetnji koje sam dobila zbog svog rada, bilo novinarskog, bilo zbog aktivizma”, napisala je.

“No”, nastavila je, “dok sam jučer prolazila kroz svu tu torturu, dok sam slušala kako me vrijeđaju, deru se na mene, prijete mi, čak i dok su me zatvarali i naredili mi da skinem kako bi me pretresli, nisam mogla prestati razmišljati o svim drugim ljudima kojima se dešavaju ovakve i slične stvari, kojima su sva prava poništena, i koji su ostavljeni na milost i nemilost ovdašnje policije i silnika. Dok sam sjedila u ćeliji samo sam mislila na Hamzu, dečka iz Maroka koji mi je nedavno pisao i poslao fotografije svojih ruku sa tragovima lisica. Sinoć i jutros imam iste takve tragove. I osjećam istu bol koju je sigurno osjećao i on. Samo njemu je bilo gore. Priveli su ga policajci iste stanice u kojoj su mene držali, bio je u istoj pritvorskoj jedinici, ali on je pri hapšenju, a potom i u pritvoru, pretučen. I bio je sam. Nije mogao poslati poruku ni advokatima ni prijateljima. Nije razumio ni sve što su mu policajci govorili, ali jeste svaku psovku koju su izrekli jer je za dvije godine preživljavanja na ulicama u BiH, i u pokušajima prelazaka granica, policijske psovke čuo ko zna koliko puta.”

Takvim je scenama Nidžara Ahmetašević posljednjih godina svjedočila bezbroj puta. U lipnju prošle godine, za medije je upozoravala ovako: “Ono što ja posmatram na ulicama Bosne i Hercegovine već skoro dvije godine, iako ima i puno izuzetaka, po meni je čisti rasizam. Prići i privesti nekoga na osnovu njegove boje kože, izbaciti ga iz voza, izbaciti ga iz autobusa, tući ga, nije ništa drugo nego rasizam. Vjerujem da policija na svim nivoima u cijeloj BiH ima problema kada je riječ o poštivanju ljudskih prava, naročito ljudi druge boje kože, ali vrlo često su na njihovoj meti, ne samo migranti i izbjeglice, nego i državljani BiH romske nacionalnosti, a očito su i žene te koje su pod pritiskom. Dešava se jedno mizogino ponašanje policije, a to se dešava i u Banjaluci, Sarajevu, Bihaću, Mostaru i drugim svim mjestima. Policija kakvu mi imamo je prijeteća, ne šalje nam signal da mi kao građani možemo da se osjećamo sigurno i da je možemo pozvati u pomoć, nego je to represivni aparat, baš onakav kakav je i u Americi, što je dovelo do ovih protesta koji su se proširili na Evropsku uniju. Mislim da ima puno povoda i razloga da se građani BiH upitaju šta i kako radi policija koju oni finansiraju”, ističe Nidžara.

Valja, zajedno s Nidžarom, pitati: a kako je drugdje? Kako je u Srbiji? Kako u Hrvatskoj? Tko u Beogradu štiti migrante od napada bandi? Policija? Ili ona, možda, štiti baš te bande? U Hrvatskoj? Što se događa na granici s BiH? Koliko je dosad relevantnih izvještaja, snimaka, svjedočanstava – cijela je jedna Crna knjiga objavljena – o nasilju nad migrantima na granici Hrvatske i BiH? Tko su ljudi u crnim uniformama i crnim kapuljačama, bez oznaka, koji napadaju migrante na hrvatskim granicama, u šumama, noću, daleko od javnosti? Je li se cijela regija, bivša Jugoslavija, od Slovenije do Sjeverne Makedonije, neprimjetno, neslužbeno, a opet uz aktivnu asistenciju Europske unije, pretvorila u svojevrsnu federaciju brutalnosti?

Broji li itko danas izbjeglice pomrle po putu

To su pitanja koja postavljaju žene i muškarci poput Nidžare Ahmetašević. Oni pitaju, oni podsjećaju, oni vrište: kad se, u rujnu 2015, utopio Alan Kurdi, cijeli je svijet žalovao, i činilo da se čuje glas ljudske savjesti. Kada je, 2017, vlak na granici Srbije i Hrvatske ubio Madinu Huseini, samo su hrvatski aktivisti zahtijevali istragu. Kada je, 2018, u BiH stigla ljuta zima, uzbunila se javnost u zahtjevu da se zaštiti ljude bez krova nad glavom. A tko danas traži zaštitu? Tko danas broji izbjeglice pomrle na putu? Koliko je ljudi umrlo u šumama Bosne, Hrvatske, Slovenije…? Nitko to ne zna, nitko to više ne broji. Izvući preživjele iz minskog polja – to je čin kojim se posljednjih dana hvali hrvatska policija. Treba li se time hvaliti, ili treba odgovoriti – kako su, zašto su ti ljudi uopće dospjeli u minsko polje? To je pitanje koje današnju Europu, i današnji svijet, stavlja na optuženičku klupu. A o tome, uporno i hrabro, svjedoči Nidžara Ahmetašević:

“Razmišljala sam”, piše dan nako uhićenja, “i o policiji Kantona Sarajevo koja redovno ulazi u logore koje je napravio IOM u predgrađu Sarajeva. U te logore, policajci ulaze kada i kako im padne na pamet, i prebijaju ljude nasumice, i niko ih ne kontroliše. K. koji preživljava u jednom od tih logora mi je pričao kako su jedno jutro upali policajci oko 6, pod punom opremom, i počeli tući ljude pendrecima, onako, nasumice.  I tako redovno. I ne samo migranti. I ne samo ja. Samo sam ja imala kameru u rukama i puno prijatelja, što je, čini se, prava privilegija.”

Prošlogodišnje zlostavljanje u Splitu i nedavno mučenje u Sarajevu, zajedno s frapantno sličnim, usklađenim metodama kojima policija već rutinski, nekoliko godina, zlostavlja i protjeruje svjetske beskućnike na ovdašnjim granicama, zastrašujući su znakovi da nismo daleko od trenutka u kojem ćemo shvatiti da ne živimo više u slobodnom društvu. Dogodilo se ono što nitko nije očekivao: federacija je obnovljena u policijskoj represiji. A to, što se slično puzanje brutalnosti odvija diljem zemaljske kugle, to, naravno, nije baš nikakva utjeha.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Pronađena zemlja