BORIS PAVELIĆ Europski način cinizma
Europski način života - što je to? Biti, recimo, kritički novinar poput Gordana Duhačeka, ili takvoga kritičkog novinara hapsiti i kažnjavati jer je objavio satiričnu pjesmicu? Što je »europski način života«: biti antifašist ili biti ustaša? Tko je Europljanin: trol koji na internetu anonimno širi mržnju ili autor koji vlastitim potpisom preuzima odgovornost? I što je europski način života: ljudi svih boja kože na ulicama Europe, ili sredozemna granica EU koju aktivisti za ljudska prava zovu »najsmrtonosnijom granicom na planetu«? - piše Boris Pavelić u Novom listu.
Je li europski način života zaštita ljudi kojima zaštita treba, ili prebijanje i bezosjećajno vraćanje otkud su i došli? Što je, dakle, »europski način života«: nasilje ili tolerancija? Mržnja ili suosjećanje? Demokracija ili populizam? Odnedavno to više nisu apstraktne filozofsko-politološke dileme kojima nije mjesto u aktualnoj političkoj kolumni. Štoviše: pitanje o tome što je »europski način života« postalo je političko pitanje par excellance, i to na mjestu na kojem biste najmanje očekivali: u samome srcu Europske unije, tog navodno najdemokratskijega političkog mehanizma na planeti - u Europskoj komisiji (EK).
Imenovanje HDZ-ove Dubravke Šuice kandidatkinjom za potpredsjednicu EK za demografiju i demokraciju, u hrvatskoj je javnosti zasjenilo jednu drugu, ne manje bizarnu odluku nove predsjednice EK Ursule von der Leyen: da u europskoj vladi otvori mjesto »povjerenika za zaštitu europskog načina života«. Ovako je von der Leyen, u pismu budućem povjereniku, Grku Margaritisu Schinasu iz konzervativne Nove demokracije, opisala zadatke tog resora orvelijanskog imena: »Europski način života organiziran je oko solidarnosti, spokojstva i sigurnosti. Moramo razumjeti i ublažiti legitimne strahove i zebnje od utjecaja nezakonitih migracija na naše gospodarstvo i društvo«. Što je to drugo nego nedvosmislena poruka kako i sama Europska unija, na najslužbenijoj razini, prihvaća teoriju o sukobu civilizacija - jedne, »naše«, »europske«, i neke druge, »neeuropske«, od koje se, eto, »europska« mora čak i »braniti«?
U prvi mah čovjeku dođe da se prezirno otrese: »Pa i Hitler je branio ‘europski način života’«. No nećemo: ne želimo da nam tankoćutne europske duše predbacuju neprimjerene usporedbe. Jer, evo kakvim biranim riječima Ursula von der Leyen brani svoju odluku: »Naš europski način života odražava naše vrijednosti. Ljepota dostojanstva svakog ljudskog bića jedna je od najdragocjenijih vrijednosti«.
Oh, slatko! Plemenito! Divno i zanosno! Pitamo se samo, što bi o toj tvrdnji - da je »svako ljudsko biće jedna od najdragocjenijih vrijednosti« - mogla reći majka šestogodišnje Madine Huseini, koju je na hrvatsko-srpskoj granici, u gluhoj noći studenoga 2017. godine, usmrtio vlak, nakon što su hrvatski - europski! - policajci njezinu obitelj otjerali u Srbiju? Što bi o toj tvrdnji mogao reći otac trogodišnjeg Alana Kurdija? što, pak, onaj turski policajac, koji je tog rujanskog jutra prije četiri godine, s gumenim bijelim rukavicama na rukama, pobijeljelo, morem natopljeno tijelo trogodišnjeg dječaka izvukao iz mora i odnio ga u nepostojanje? Što bi o toj rečenici Ursule von der Leyen mogli reći svi ti deseci i stotine tisuća nevoljnika, koji su se, dovedeni do očaja, odvažili na smrtonosan put u Europu, pa sad tavore u limbu kakve nepoznate zemlje, bez mogućnosti da se vrate natrag, i bez izgleda da se probiju naprijed?
To da buduća predsjednica Europske komisije, usred najveće humanitarne krize današnjega svijeta, s tolikom lakoćom izgovara fraze o »dostojanstvu svakog ljudskog bića«, pa njome još, štoviše, pokušava prikriti činjenicu da Europska unija vlastitom policijskom silom sudjeluje u otežavanju te krize, svjedoči o šokantnom cinizmu sustava koji se ni danas ne prestaje dičiti navodnom predvodničkom ulogom u globalnome promicanju ljudskih prava i solidarnosti.
S tim je naime gotovo. Upravo ovih dana, EU, na najvišoj institucionalnoj razini, pred očima svijeta još jednom obnavlja svoju najopasniju povijesnu zabludu: uvjerenje o vlastitoj superiornosti. Ako, naime, postoji nekakav »europski način života« koji treba štititi, može li nam itko objasniti od koje bi ga to prijetnje trebalo štititi, i, još važnije - kako? Palicama? Paprenim sprejem? Razbijanjem mobitela? Ili ćemo te traljavosti odmah preskočiti, pa prionuti onome što mi Europljani već predobro znamo - oprobanim metodama četrdesetih? Ima, istina, i glasova razuma: »Smisao europskog načina života je u slobodi pojedinca da odabere kako će živjeti. Hvala lijepa, ali za to nam povjerenik ne treba«, komentirala je nizozemska liberalna zastupnica u Europskom parlamentu Sophie in ‘t Veld. Inteligentna, ali slaba utjeha.
