U ulicu mog djetinjstva fiksna je telefonska mreža uvedena sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Do tada je imati fiksni telefon - bila privilegija mojih sugrađana iz centra Grada, ili onih, nešto imućnijih, a mi, nit s periferije, nit iz Centra, obavljali smo telefonske razgovore na sasvim neobičan način. Telefonski poziv iz inozemstva imao je pomalo neobičan kružni tok.
Prvo je poštar donio telegram, u kojem je bio naveden termin poziva, potom smo se uputili, u određeno vrijeme do Pošte, i strpljivo satima čekali da nas poštanski službenik pozove, i kaže u koju kabinu moramo ući i podignuti slušalicu. Nakon podosta krkljanja, začuo se glas s druge strane žice, a skoro svaki razgovor započinjao je onim, nezaobilaznim, kakvo je kod vas vrijeme. Stvarno čudno, nakon kako ste, kakvo je vrijeme! Može pasti atomska bomba, al mi smo upravo saznali da je u Munchenu pao snijeg, a mi eto, još u kratkim rukavima. Ne trebam posebno spominjati kako smo, naivno, mislili ako nam je sugovornik nevidljiv i živi 700 kilometara sjeverno, da će nas bolje čuti ako vičemo u telefonsku slušalicu. Svaki je razgovor sasvim jasno i glasno odjekivao Poštom.
Kojeg li olakšanja kad su uveli telefonsku liniju u naše kuće! Al bilo je i onih kojima telefon nije trebao. Ili su zazirali od te tehničke novotarije, ili jednostavno, nisu imali koga zvati niti je njih itko zvao.
Moji su se roditelji, kao i većina iz ulice, bez razmišljanja odlučili da je došao kraj trčanju do Pošte radi telefoniranja, ili odlazak prijateljima koji su tada imali telefon, i ubrzo po potpisivanju ugovora s Poštom, fiksni uređaj, sivo - bijele boje, na ormariću, krasio je naš hodnik. Između telefona i ormarića, smjestio se miljeć, nazvan još i tabletić.
Al, valjalo je početi telefonirati, samo, koga prvog nazvati radi provjere telefonske linije? Pa, logično, komšinicu Macu, tu je, na par koraka od nas, A, i trebala je doći probati skrojenu haljinu.
Mama diže telefonsku slušalicu, okreće broj komšinice Mace, i važno će, a razišle se desetak minuta prije:
- Maco, ti si? Maco, ti si?
- Oooo, ti si, jako te loše čujem - odgovara komšinica Maca
- Maco, pa ja već vičem, kako me ne čuješ?!!
- Ne čujem, ajde prekini razgovor, pa ponovo nazovi.
Mama ponavlja radnju, opet Maca ne čuje, al sad ni mama ne čuje Macu.
- Maco, ni ja tebe sad ne čujem!! Macooooo, ne čujem te!!!
A onda tresne slušalicom, i dovikne komšinici Maci preko dvorišta, onako, da je bilo sasvim razgovijetno i dovoljno glasno:
- Bolje te vidim nego što te čujem! Ajde ti dolazi na probu haljine, kog sam se vraga dala nagovoriti na ovo čudo!
