Pregledavajući dnevne tiskovine naiđoh na članak pod nazivom "Zašto ne postoji Dan žrtava katoličke crkve? ". I zaista, ne postoji. Povijest nam govori kako se stoljećima sustavno mučilo, ubijalo i spaljivalo ljude na lomači. Palo je mnogo žrtava u vrijeme inkvizicije pod okriljem Crkve. Ali, to mračno doba je prošlo.
Isto tako, prošao je i Prvi svjetski rat. I drugi! Davno. Ali mi Hrvati smo čudne biljke. Nikako se okrenuti budućnosti. Crvi prošlosti neprestano nas izjedaju. Nikako da shvatimo da nema napretka sve dok je tako. U državi koja grca u dugovima, u županiji koja je zadnja od zadnjih, osniva se Županijsko povjerenstvo za istraživanje žrtava totalitarnog režima. Ali, čemu, pitam se? Da bi se pojedinci uhljebili na naš račun? Da se izvuku novci i "operu"? Miriši mi to kao dodvoravanje Karamarku i sviti.
Žrtava je bilo, to je neosporno. I suosjećam sa svakom žrtvom, njihovim obiteljima. I slažem se da ne trebaju pasti u zaborav. No kopati po prošlosti možemo u nedogled. Ali brate mili, dokle više?! I ako ćemo pravo, a što je sa žrtvama fašista, četnika i ustaša? I njih je bilo i isto im se gubi svaki trag.
To naše bolesno iskapanje povijesti nikamo ne vodi. Ta podjela činjenica i povijesti na lijevo i desno kada kome paše i odgovara, zašto? Kada ćemo napokon shvatiti da je to prošlost? Da treba ići naprijed? Krajnje je vrijeme da počnemo razmišljati kako da se izvučemo iz ovoga jada i čemera, besposlice, neimaštine! Umorili smo se slušajući o povijesti, dajte nam malo budućnosti i svjetlosti!
