Slaba točka, novela u nastavcima
Bolesno dijete, 21. dio
Prethodna poglavlja
Ležala je zatvorenih očiju. Ponekad bi se tako pretvarala da spava, samo da bi ju svi ostavili na miru. Nikako još nije imala snage slušati tuđe priče, ta jedva je i sa svojom izlazila na kraj. Sve joj se činilo tako nerealno, samo je bol bila stvarna. Prisjećala se..
Dijete joj je bilo bolesno. Bar po dijagnozi službene medicine. Došlo je iznenada, u periodu kad je trebao maturirati i kada su se svi veselili jednom novom početku. Pridavali su takvo stanje strahu od promjene, odlaska u drugi grad i slično. Nadali se da će prestati kad uvidi kako će se kao i svi prilagoditi novim uvjetima. Nikada se još nije odvajao od kuće, ne na taj način. A i braco je bio tu. Novi pridošlica nakon toliko godina i još je bio mali. Želio je biti dio njegova života, a već su se morali rastati. Kao roditelji teško su se mirili s tim da nešto ozbiljno nije u redu.
Svatko se na svoj način borio s tim i svaki pokušaj razgovora o tome završio bi svađom. Njen majčinski nagon tjerao ju je da nešto poduzme i da pomogne svome djetetu. Nije znala ni kako ni kad, no odbijala je svaki razlog koji bi išao protiv toga. Čak ni to što je u tim trenucima bila nerealna i vodila se isključivo osjećajima. Razum se tu povlačio. Znala je da službena medicina ima svojih propusta, a o alternativnoj nije znala puno.To je bilo još neistraženo područje i prilično „sumnjivo“. Tako je većina ljudi koje je znala reagiralo na to. Znala je da ima mnogo prevaranata, ali ona jednostavno nije marila. Nije mogla sjediti skrštenih ruku.
U kući je bila napeta atmosfera. Odnosi između nje i njenog supruga sve su se više zaoštravali. Predbacivali su jedno drugome krivicu za novonastalo stanje. Činilo se kao da jednostavno ne dopiru jedno do drugog. Sve što bi ona pripomenula, on bi izričito odbijao.Nije vjerovao u ništa doli u sebe. Za njega nije postojalo Nebo, a kamoli neko kao Bog. Jedini Bog u kojeg je vjerovao bio je on sam. Ona se sve više okretala molitvi. Bože, molim te pomozi nam! Nije odrasla u vjeri. Nitko od njenih nije išao u crkvu. Nije se molilo prije jela, ni prije spavanja.
Možda svatko u sebi, ponekad, tajeći od drugih. No, odrastajući uz prijateljice kojima to nije bilo strano, naučila je ona i Očenaš i Zdravo Marijo! Kad se udala, uz svekra koji je bio kao dijete ministrant u Crkvi, naučila je nekoliko blagdanskih pjesama, kada se slavi Božić, kad je kome imendan i koji se sveci kada slave. Bila je otvorena prema svemu i ništa joj nije bilo strano. Uvijek je željela učiti. No, očajno je trebala pomoć. Nikome se nije mogla obratiti jer su svi samo slijegali ramenima.
