Na jučerašnji dan (1. listopada) prije 40. godina održan je možda najveći boksački meč u povijesti ovog borilačkog sporta, kada Muhamed Ali, poslije najteže pobjede u svojoj karijeri, izgovara antologijsku rečenicu: "Neka više nikada ne čujem išta protiv Džoa Frejzera." No ima jedna koja mi je puno draža. Ona kada je rekao da ne želi ići „boksati“ u Vijetnam.
„Ja nisam u nikakvom sukobu sa Vijetkongom“ – glasio je njegov odgovor na poziv u vojsku 1967., javno dajući time na znanje da se njegovo ime briše sa popisa američkih civila u čije ime vlada SAD-a negdje na drugom kraju planete istrebljuje komunizam.
Bila je to ne samo drska pacifistička pljuska u lice službenoj američkoj politici, nego i šamar drogiranoj američkoj javnosti koja još do tada snažno podupire pogrešne vanjskopolitičke odluke svoje vlade.
Upravo ta činjenica izazvala je zabrinutost Bijele kuće, prvenstveno zbog postojanja opravdane bojazni da se Amerikancima ne počne bistriti u glavi te masovno krenu slijediti primjer slavnog boksača.
A tada bi se stvari počele komplicirat. Jer što se u tome slučaju dešava?
Bez jake masovne podrške građana politički sukobi prestaju biti politički i postaju osobni – a kao takvi ne predstavljaju više zaštitu nacionalnih, nego nečijih osobnih interesa.
Za razne političke manipulante, mešetare i jalnuške diletante to je najgori mogući scenarij, jer rat za osobne interese moguće je voditi samo u ime nacionalnih interesa.
Takvih ideja, međutim, nikada ne manjka. Zato su ratovi (lokalni i globalni) povijesna konstanta. No, „boksački poučak“ Muhameda Alija (JA nisam u sukobu sa Vijetkongom!) – nudi rješenje: Politiku treba personalizirati!
To znači razdvojiti osobe od naroda i država, pa ako se već nekome ili nekima boksa neka se boksaju sami – jedan na jedan. Tada bi točno znali tko je u sukobu, zašto i s kim (od vrha do dna).
Ovo na prvi pogled može izgledati komplicirano, ali uopće nije. Stvar je samo medijske kulture i želje da se prestane širiti kolektivna nervoza. Treba samo skoncentrirati misli u klupko vlastitih mišljenja i suziti utjecaje iz okoline. Nema smisla nositi zajedničku karmu do sudnjega dana, ako se problem akcije i reakcije može individualizirati u mjeri koja osigurava svu političku, dramsku i kulturno-zabavnu neovisnost svakog pojedinca od društva u kojemu živi.
A za to je potrebno tako malo. Tek zericu dobre volje i zrno mudrosti. Nužno je samo savladati novu političku pismenost, jezik i pravopis.
Tako se više ne bi govorilo i pisalo: odlučila Hrvatska, Slovenija, Srbija…napala Amerika, napala Rusija…nego bi cijeli sustav medijskog informiranja i uzbunjivanja odmah svrstavao državne račune po imenu i prezimenu potpisnika odluka i napada, sa obaveznom slikom i objavom preslika osobne iskaznice u svim školskim udžbenicima (ako se radi o većim povijesnim događajima).
Ovako je sve općenito, grupno i masovno. Kad se napije jedan, često teturamo svi – i gotovo svaka osobna pijana runda postaje nacionalni problem.
Živjeli Mate Parlov i Muhamed Ali!
