Ojunačio se Milanović. »Nemojte nas izazivati da organiziramo pristojne miroljubive građane Zagreba, Rijeke, Splita da izađu na ulice i kažu što misle o vama. To ne želimo, nismo to nikada radili. Samo da znaju filonacisti da ih se ne bojimo, ni u Zagrebu ni u Imotskom!«, poručio je jučer iz sigurne stranačke busije, kasno da kasnije ne može biti, kasno toliko da je naprosto groteskno.
Jučer – ne prije tri godine, nego baš jučer – prepoznao je Zoran Milanović da su desničarske masovke na ulicama, poput ove posljednje na kojoj se Zagrebom orilo »Za dom spremni!«, bile »filofašistički marš«. Jučer je Milanović otkrio da je jedan potpredsjednik Sabora »filofašist«, premda je Tepešova stranka s HSČP-om bila kuhana i pečena. Jučer je, riječju, Milanović otkrio da se ekstremna desnica opasno valja ulicama.
E pa, što se ovoga novinara tiče, i neka mu. Jer on, Zoran Milanović, utjelovljenje famoznog »pristojnog miroljubivog građanina«, za crnu je lavinu odgovorniji od retora Oreškovića, od veseljaka Crnoje, od revizionista Hasanbegovića. Oni su samo posljedice; izvor je Karamarko; ali odgovoran je Milanović.
Diskretna Milanovićeva sjena, sviđalo se to njemu ili ne, šuljala se jučer zagrebačkim ulicama za onim urlatorima ustaškog pozdrava, pa zamišljeno i suosjećajno trošila vrijeme, baš kao i proteklih godina, tražeći odgovor koji neće naći: kako, zaboga, da ove dečke primirimo, kako da im ugodimo?
A kada se jučer ujutro probudila, protrnuvši od spoznaje da joj je vlast nepovratno izmakla, odlučila je ipak prihvatiti notornu očiglednost kako tu ipak jest riječ o »nepatvorenom fašizmu u embrionalnom obliku« – kako je desničarsko nasilje u središtu Zagreba još 1999. nazvao Slavko Goldstein – pa je odjezdila u sigurnost stranačke središnjice, zauzela pozu ugroženog i nepokolebljivog antifašista, da poruči još jedno od onih legendarnih esdepeovskih »odlučnih možda«: »Nemojte nas izazivati da organiziramo pristojne miroljubive građane Zagreba, Rijeke, Splita da izađu na ulice i kažu što misle o vama. To ne želimo, nismo to nikada radili.«
Žalibože. Mršava će biti sloboda bude li Milanović vodio otpor klubu desničarskih srdaca, sklepanom u rasponu od filozofa i katoličkih svećenika do »novinara« i ratnih veterana. To usrdno društvo uspjelo je u tjedan dana razoriti više nego što su Milanović i njegovi u četiri godine normalizirali. Normalizirali? Kako su normalizirali? Tako što su ugađali ovima koje Milanović danas, fatalno prekasno, zove pravim imenom – »filofašistima« i »filonacistima«.
Samo, danas su oni na vlasti, a Milanović kao da je zaboravio da je bio premijer. Je li zaboravio kako je u Splitu njegov gradonačelnik, Ivo Baldasar, obilježavao »dan borbe protiv antifašizma« i na dan NDH polagao vijenac pod spomenik postrojbi nazvanoj po zapovjedniku ustaške Crne legije? Je li zaboravio da je tih dana s Baldasarom šetao Splitom – i šutio? Gdje je bio Milanović kad su u Vukovaru čekićali dvojezične ploče? Sjedio u Zagrebu.
Gdje je bio cijelu prošlu godinu, kad su kamenovali đake srpske pravoslavne gimnazije u Zagrebu? U istom tom Zagrebu šutio je kao zaliven. Gdje je bio Milanović kad je pred Ministarstvom branitelja protuzakonito niknuo šator, i u njemu se utaborili isti ovi koje sada naziva »filofašistima«? Sjedio koju stotinu metara dalje i vodio vladu koja je isti taj šator opskrbljivala strujom, vodom i nužnim porcijama institucionalnog straha.
Gdje je bio kada se, još davno, iz »medija« stala izlijevati Nijagara mržnje, kao prethodnica institucionalizaciji registra izdajnika, na kojemu će se, htio-ne htio, naći i njegovo ime? Zašto nikad dosad, nijedan jedini put, nije Milanović progovorio o skupovima »pristojnih miroljubivih građana«? Zašto se nikad, ni jedan jedini put, nije pridružio »pristojnim miroljubivim građanima« koje su, u potporu manjinama, organizirale nevladine organizacije za ljudska prava, često uz rizik za osobnu sigurnost svojih članova? U čije ime uopće govori Milanović kada filonacistima poručuje »da ih se ne bojimo«? On i njegovi, naime, uvjerljivo su dokazali obrnuto: bojite ih se, Zorane, jako ih se bojite.
