Bojan Glavašević o prijedlogu zakona o hrvatskom jeziku: Ne dajte da vam itko ikada kaže da govorite "nepravilno"

Prije nego što kažem nešto o samom prijedlogu zakona, želim da napravimo zajedno jedan mali misaoni eksperiment. Želim da razmislite o životinjskim vrstama koje su vam impresivne na neki način, zbog neke svoje jedinstvene osobine. Je li to možda dupin, sa svojom sposobnošću eholokacije? Je li to možda hobotnica, sa svojom sposobnošću mimikrije? Možda gepard, sa svojom sposobnošću da u trku postigne brzinu od 120 km/h? Ili možda obična kućna mačka, koja može iz mjesta i bez zaleta skočiti pet do šest puta svoju visinu? Pas, čiji je njuh deset tisuća puta osjetljiviji od našeg? Jeste li odabrali nešto?

 

Ok. A sad zamislite životinju koja je u stanju zamisliti nešto što nitko nikada nije zamislio, poput nekog pojma, neke ideje, ili neke stvari, u mislima spojiti nespojivo i stvoriti nešto novo. Poput motora s unutarnjim sagorijevanjem, recimo. Ili padobrana. I ne samo da može to, nego može koristiti elektromagnetske valove da bi tu ideju, tu misao, prenijelo u um druge životinje iste vrste. I ne samo to, nego može svoju misao zapisati u kodu, u šifri, i na taj način je prenijeti u um životinje iste vrste koja živi tisuće i tisuće godina nakon što je životinja, čija je misao u pitanju, umrla. Impresivno, zar ne?

 

Naravno, govorimo o ljudima i govorimo o jeziku i našoj urođenoj jezičnoj sposobnosti. Ovaj maleni misaoni eksperiment je bio potreban zato što sam želio ocrtati nezamislivu veličinu, životnost i snagu fenomena koji treba biti predmet onoga što Vlada Republike Hrvatske vrlo odvažno, pa skoro i oholo, pokušava "urediti" jednim kratkim zakonom od dvadeset (20) članaka.

 

Dakle, Vlada je konačno u javno savjetovanje uputila Prijedlog zakona o hrvatskom jeziku. Kao lingvist, a i kao zastupnik u Saboru kojega je snašla (ne)sreća da će morati raspravljati o ovome, i, što je još gore, slušati razna bulažnjenja i neuke fantazmagorije o hrvatskom jeziku, imam nekoliko stvari za reći.

 

Kao prvo i najvažnije - od najava da će se kažnjavati svi koji govore "krivo", preko priče o tome da će o jeziku odlučivati nekakvo vijeće, do vrlo gordih izjava premijera i raznih ministara i ministrica o tome kako "konačno štitimo hrvatski jezik" - ovaj prijedlog zakona ne donosi apsolutno ništa. Kazni u prijedlogu zakona nema (siguran sam, na ogromno razočaranje nekih), naš jezik neće biti ništa više ili manje zaštićen (od koga ili čega, nije sasvim jasno cijelo ovo vrijeme, ali ok), i ajde, osniva se nekakvo vijeće koje će biti jednako relevantno kao i slična vijeća i povjerenstva koje je ova vlada osnivala zadnjih godina. Dakle - niti najmanje. Tresla se brda, rodio se miš.

 

Kao drugo - ovaj zakon nameće obavezu da javna tijela zapošljavaju lektore za hrvatski jezik ili da uzimaju vanjske lektorske usluge. Prije svega, moram reći da se u svojih desetak godina obnašanja javne dužnosti nisam nagledao mnogo agramatičnih ili nepismenih zakonskih ili podzakonskih akata. Zbilja nisam. A tijela javne vlasti nisu zapošljavala lektore niti koristila lektorske usluge, tako da doista ne mogu reći da mi je jasna racionala ove odredbe. Međutim, ono čega se, na moju veliku žalost, jesam nagledao je - korupcija. I zbog toga ne mogu ne biti ciničan dok, čitajući o "vanjskim lektorskim uslugama", pomišljam na razne rođake, frendove, cimere s faksa i stranačke drugarice i drugove s firmama registriranima za neki oblik jezične djelatnosti, koji će zarađivati milijune na navodnom lektoriranju. Ili, u ovoj, lijepo hrvatski rečeno, "in-house" varijanti zapošljavanja, ne mogu ne pomisliti na to da netko nekom općinskom načelniku, recimo, izgovori rečenicu tipa: "Daj mi maloga zaposli, nije nešto, ali može ti biti lektor". A sve u ime, dakako, zaštite i očuvanja hrvatskog jezika. Od koga ili čega? Ne znamo. Ne znaju ni lektori. Ne znaju, zapravo, ni autori zakona. Ali odgovor ipak postoji.

A taj odgovor glasi - oni koji misle da hrvatski jezik treba štititi, misle da ga prije svega treba štititi - i ovo možda nećete vjerovati, ali tako je - od njegovih vlastitih govornika. DA, drage sugrađanke i sugrađani, govornice i govornici hrvatskog jezika, upravo od vas.

 

A to je zbog činjenice da postoje ljudi koji smatraju - i to sasvim ozbiljno - da postoji "ispravan" i "neispravan" način da se neki jezik govori. Postoje ljudi koji bi vas ispravljali kad kažete, na primjer, da televizor ne treba "upaliti", nego "uključiti", jer "upaliti" valjda znači da ćete ga politi benzinom i baciti goruću šibicu na njega, ili da ne trebate koristiti "da li" nego "je li" zato što je ovo prvo - a od toga nema ništa gore, dakako - srpski. Oni bolje od vas znaju kako treba govoriti vaš i naš materinji jezik, i evo, zašto ne bismo to pretvorili u zakon?

 

Hajde, hajde - šalu na stranu. Jezični standard doista postoji s razlogom. On postoji iz sljedećih razloga:

1) Kako bi se ljudi iz različitih dijelova zemlje, koji govore različite dijalekte, mogli razumjeti

2) U svrhu razumljivog javnog informiranja na nacionalnoj razini

3) Kako bismo imali neki standard kojemu poučavamo strance kada žele naučiti naš jezik

3) Kako bi važni dokumenti, poput zakona, bili uvijek pisani u konzistentnom i razumljivom kodu

4) Kako bi se znalo koje su neke idealtipske osobine onoga što nazivamo "standardni hrvatski jezik", osobito u usporedbi s drugim sličnim jezicima, ili u kontekstu Europske unije

 

Dakle, standard nije beskoristan, naprotiv. Međutim, ključna stvar za razumjeti je ova: standardni jezik nikome - ali baš nikome - nije materinji. Od Dubrovnika do Buzeta, preko Podravine do Iloka - nitko, ali baš nitko nije izvorni govornik standarda, nego svojih govora i narječja. Standard se uči isključivo u školi. A pritom, kada govorimo o narječjima, trebamo reći da bi se, iz (socio)lingvističke perspektive, baš svako od njih moglo nazivati jezikom. Lingvist Max Weinreich jednom je u šali rekao da je jezik "dijalekt s vojskom i mornaricom", i, ako ste se ikad, govoreći svoj dijalekt, pokušali sporazumjeti s nekim tko govori dijalekt s drugog kraja Lijepe Naše, vjerujem da ćete se složiti s ovom šalom.

No, opet, šalu na stranu.

 

Što ovaj zakon radi? Ukratko, ovaj zakon osniva jedno vijeće koje se treba baviti hrvatskim standardnim jezikom i obvezuje javna tijela da zapošljavaju lektore.

 

Što ovaj zakon NE radi? Ovaj zakon ne štiti hrvatski jezik ni od koga i ni od čega. Hrvatskom jeziku zaštita ionako ne treba. On je živ i zdrav, i siguran, da sigurniji biti ne može. Od svih ugroza. Strane riječi ne ugrožavaju naš jezik, između ostaloga zato što jezik ne čine samo riječi, nego i glasovi i gramatičke strukture. A one se ne mijenjaju lako. Jezici redovito razmjenjuju riječi. Strane riječi u naš jezik ulaze stoljećima. Ne vjerujete? Šljem (i kaciga isto), čedo, Bog, jastuk, jogurt (i onaj socijalistički i onaj demokratski), iglu, kanu, kontroverza, kopija, bakterija, apostol, dijaliza, biskvit, garaža, mačka, roštilj, bunda - sve strane riječi. Sve do jedne. Je li naš jezik zbog toga manje naš? Jesu li "mačka" i "roštilj" ugrozili ono tko mi jesmo, naš jezični ili nacionalni identitet? Naravno da nisu. I naravno da ga neće ugroziti ni "backup" (ili bekap) ni "šopingiranje" ni odlazak na "fejs". Jer jezik nisu samo riječi. I to što je nešto "tuđe" ne znači da ne može, ne treba biti i nije "naše". Naše je samim time što to koristimo i prilagodimo sebi i svom jeziku, svojoj gramatici.

 

Za sam kraj, ne dajte da vam itko ikada kaže da govorite "nepravilno". Govorite apsolutno savršeno, i predivno vas je čuti kada govorite govorima svoga kraja, bilo da govorite tradicionalnim idiomima ili novim, gradskim govorima. I nikakav zakon to ne može promijeniti, niti na to utjecati.

 

Tako da, može HDZ donijeti ovaj zakon - i gotovo sigurno hoće - ali on hrvatskom jeziku ne znači ama baš ništa. Lektorima i članovima onog nekog vijeća kojeg žele napraviti možda nešto i bude značio.

 

O svemu ovome ću mnogo više govoriti kada ovaj nesretni zakon dođe u Sabor. A ako imate ikakve sumnje u ono što sam ovdje napisao, samo se vratite na misaoni eksperiment s početka ovog posta, ili objave, kako vam drago. I sjetite se da je jezik mnogo, mnogo veća stvar od jednog mršavog zakonića od dvadesetak članaka.  (Prenesono s Facebooka uz dozvolu autora)