Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Olgine recenzije

Bogovi, junaci, sjene, štapovi i – pingvini

  Olga Vujović           26.12.2023.         1454 pogleda
Bogovi, junaci, sjene, štapovi i – pingvini

Sveučilišne udžbenike obično ne doživljavamo kao zabavne ili šarmantne nego očekujemo da su informativni i sustavni iz čega „prirodno“ izlazi da pametan sadržaj mora biti „smrtno ozbiljan“. Tu pretpostavku demantira Livija Kroflin knjigom „Lutkarska čuda svijeta“ (Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2023.) u kojoj se bavi izvaneuropskim lutkarstvom („Potrebno je probiti granice europocentrizma i upoznati zaista čudesno lutkarstvo drugih sredina. Barem u osnovnim crtama.“).

Knjiga je primarno namijenjena studentima glume i lutkarstva kao literatura za kolegij „Pregled svjetskog lutkarstva“ („Posvećeno svim mojim studentima, od kojih sam mnogo naučila i zahvaljujući kojima moja duša nije ostarjela.“), ali je itekako dobrodošla svima koji „brzo i efikasno“ žele saznati o povijesti, vrstama i karakteristikama lutkarstva u Aziji, Africi, Americi (Latinskoj, SAD, Kanada) i Australiji (pri kraju knjige htjela sam se našaliti s autoricom primjedbom da je „zaboravila“ Antarktiku, no u završnom poglavlju sam našla primjedbu da pingvini još nisu shvatili kako je lutkarstvo super).

Sadržaj je podijeljen na kontinente a duljina teksta ovisi o raznovrsnosti i brojnosti lutkarskih tehnika u nekoj sredini pa je lutkarstvu u zemljama na azijskom tlu posvećeno oko 150 stranica, dok je lutkarska umjetnost na ostalim kontinentima (uključivo pingvine) stala u stotinjak stranica. Svaka od cjelina (kontinent, pojedina država) jednako je strukturirana: nakon uvodnog opisa „prirode i društva“, slijedi podrobni opis lutkarskih predstava (teme, tehnologija i vrste lutaka, izvedbe) često ilustriran crtežima (Ljubica Suturović) i fotografijama (Ivan Špoljarec, Livija Kroflin, Ela Varošanec, arhiva PIF-a) i završava autoričinim komentarom pod nazivom „Osobno iskustvo“. Čini mi se izlišnim prelaziti s kontinenta na kontinent (do pingvina) i od zemlje do zemlje i prepričavati pojedina poglavlja, jer ovo pišem kao nagovor da se posegne za knjigom, ali se osjećam beskorisnom ako bar ne natuknem o čemu se radi.

Nakon usporedbe između europskog i azijskog „shvaćanja svijeta, kazališta i lutkarstva“ Kroflin prikazuje indijsko lutkarstvo u kojem su zastupljene sve vrste lutaka (na stranu što drugačije izgledaju od „naših“) a kako su omiljeni prikazi iz tradicionalnih epova „Mahabharata“ i „Ramayana“, saznajemo priču o kraljeviću Rami (jedan od ključnih motiva je Ramino nepovjerenje u supruginu vjernost pa se Sita mora stalno opravdavati, dok joj ne dojadi. Evo kako to opisuje naša autorica: „(…) Rama još jednom zahtijeva da mu se zakune u svoju vjernost. Sita je sad zbilja sita svega i zaklinje svoju majku zemlju (rođena je iz brazde dok joj je otac orao) da je u ime istine i pravde proguta. Majka je uzme, a Rama ostaje tužan i žalostan (pravo mu bilo?), odriče se vlasti, predaje ju sinovima i povlači se iz života. Toliko o idealu ljubavi i bračne vjernosti. Ali vjerojatno mi to jednostavno ne razumijemo.“

Za Indijom slijedi Indonezija i razne vrste wayanga (označava predstavu, kazališni žanr ili lutke koje se koriste u predstavi) a wayang kulit jednostavno nazivamo kazalištem sjena. Kinesko lutkarstvo nije toliko raznoliko u vrstama lutaka koliko fascinira njihov izgled i virtuoznost lutkara, vijetnamska specijalnost su „lutke na vodi“ (u Hrvatskoj su zadnji put gostovali na Festivalu djeteta u Šibeniku 2023.) a nakon podrobnog opisa japanske bunraku tehnike postaje jasno koliko je bilo pogrešno tu tehniku pripisivati predstavi „Hamlet“ (Shakespeare/ Stoppard) samo zato što je kuruma ningyo (lutkar animira veliku lutku sjedeći na kubusu s kotačićima) nadahnuo Zlatka Boureka za njegove „guzovoze“.

Nakon Irana i Turske (famozni Karagöz!) i još nekoliko azijskih zemalja, odlazimo u Afriku, Latinsku Ameriku (naglasak na Meksiku i Brazilu), Sjedinjene Američke Države, Kanadu i napokon Australiju. Kako knjiga ide kraju, autoričine su asocijacije sve „opuštenije“, komentari sve britkiji a ne libi se posegnuti za knjigama o kojima se danas možda manje zna (knjiga „Čiča Tomina koliba“ ili Mayeva trilogija „Winnetou“ o apaškom poglavici i njegovom bijelom bratu). Uostalom, ako je ona mogla pročitati toliko knjiga, članaka u časopisima (na raznim jezicima) i internetskih natuknica, mogu i drugi: doista fascinira popis literature.

Za moje poimanje, važnije od samih podataka (do kojih predanom potragom svi možemo kad-tad doći) jest jednostavan, razumljiv jezik i činjenica da je autorica najveći dio toga o čemu piše iskusila vlastitim čulima: vidjela je izvedbe, slušala je govor, doticala je lutke, razgovarala s lutkarima i boravila u njihovim radionicama i to se izravno iskustvo prepoznaje u pristupu gradivu o kojem piše. Vjerujem da je poučno i zanimljivo otputovati na festival ili sastanak u daleku zemlju, ali sigurno nije uvijek ni lako ni zabavno. Ali ako si „lutkobav“ (osoba koja se stalno i s ljubavlju bavi lutkarstvom) onda od sudbine ne možeš pobjeći.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Olgine recenzije