Sveučilišne udžbenike obično ne doživljavamo kao zabavne ili šarmantne nego očekujemo da su informativni i sustavni iz čega „prirodno“ izlazi da pametan sadržaj mora biti „smrtno ozbiljan“. Tu pretpostavku demantira Livija Kroflin knjigom „Lutkarska čuda svijeta“ (Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2023.) u kojoj se bavi izvaneuropskim lutkarstvom („Potrebno je probiti granice europocentrizma i upoznati zaista čudesno lutkarstvo drugih sredina. Barem u osnovnim crtama.“).
Knjiga je primarno namijenjena studentima glume i lutkarstva kao literatura za kolegij „Pregled svjetskog lutkarstva“ („Posvećeno svim mojim studentima, od kojih sam mnogo naučila i zahvaljujući kojima moja duša nije ostarjela.“), ali je itekako dobrodošla svima koji „brzo i efikasno“ žele saznati o povijesti, vrstama i karakteristikama lutkarstva u Aziji, Africi, Americi (Latinskoj, SAD, Kanada) i Australiji (pri kraju knjige htjela sam se našaliti s autoricom primjedbom da je „zaboravila“ Antarktiku, no u završnom poglavlju sam našla primjedbu da pingvini još nisu shvatili kako je lutkarstvo super).
Sadržaj je podijeljen na kontinente a duljina teksta ovisi o raznovrsnosti i brojnosti lutkarskih tehnika u nekoj sredini pa je lutkarstvu u zemljama na azijskom tlu posvećeno oko 150 stranica, dok je lutkarska umjetnost na ostalim kontinentima (uključivo pingvine) stala u stotinjak stranica. Svaka od cjelina (kontinent, pojedina država) jednako je strukturirana: nakon uvodnog opisa „prirode i društva“, slijedi podrobni opis lutkarskih predstava (teme, tehnologija i vrste lutaka, izvedbe) često ilustriran crtežima (Ljubica Suturović) i fotografijama (Ivan Špoljarec, Livija Kroflin, Ela Varošanec, arhiva PIF-a) i završava autoričinim komentarom pod nazivom „Osobno iskustvo“. Čini mi se izlišnim prelaziti s kontinenta na kontinent (do pingvina) i od zemlje do zemlje i prepričavati pojedina poglavlja, jer ovo pišem kao nagovor da se posegne za knjigom, ali se osjećam beskorisnom ako bar ne natuknem o čemu se radi.
Nakon usporedbe između europskog i azijskog „shvaćanja svijeta, kazališta i lutkarstva“ Kroflin prikazuje indijsko lutkarstvo u kojem su zastupljene sve vrste lutaka (na stranu što drugačije izgledaju od „naših“) a kako su omiljeni prikazi iz tradicionalnih epova „Mahabharata“ i „Ramayana“, saznajemo priču o kraljeviću Rami (jedan od ključnih motiva je Ramino nepovjerenje u supruginu vjernost pa se Sita mora stalno opravdavati, dok joj ne dojadi. Evo kako to opisuje naša autorica: „(…) Rama još jednom zahtijeva da mu se zakune u svoju vjernost. Sita je sad zbilja sita svega i zaklinje svoju majku zemlju (rođena je iz brazde dok joj je otac orao) da je u ime istine i pravde proguta. Majka je uzme, a Rama ostaje tužan i žalostan (pravo mu bilo?), odriče se vlasti, predaje ju sinovima i povlači se iz života. Toliko o idealu ljubavi i bračne vjernosti. Ali vjerojatno mi to jednostavno ne razumijemo.“
Za Indijom slijedi Indonezija i razne vrste wayanga (označava predstavu, kazališni žanr ili lutke koje se koriste u predstavi) a wayang kulit jednostavno nazivamo kazalištem sjena. Kinesko lutkarstvo nije toliko raznoliko u vrstama lutaka koliko fascinira njihov izgled i virtuoznost lutkara, vijetnamska specijalnost su „lutke na vodi“ (u Hrvatskoj su zadnji put gostovali na Festivalu djeteta u Šibeniku 2023.) a nakon podrobnog opisa japanske bunraku tehnike postaje jasno koliko je bilo pogrešno tu tehniku pripisivati predstavi „Hamlet“ (Shakespeare/ Stoppard) samo zato što je kuruma ningyo (lutkar animira veliku lutku sjedeći na kubusu s kotačićima) nadahnuo Zlatka Boureka za njegove „guzovoze“.
Nakon Irana i Turske (famozni Karagöz!) i još nekoliko azijskih zemalja, odlazimo u Afriku, Latinsku Ameriku (naglasak na Meksiku i Brazilu), Sjedinjene Američke Države, Kanadu i napokon Australiju. Kako knjiga ide kraju, autoričine su asocijacije sve „opuštenije“, komentari sve britkiji a ne libi se posegnuti za knjigama o kojima se danas možda manje zna (knjiga „Čiča Tomina koliba“ ili Mayeva trilogija „Winnetou“ o apaškom poglavici i njegovom bijelom bratu). Uostalom, ako je ona mogla pročitati toliko knjiga, članaka u časopisima (na raznim jezicima) i internetskih natuknica, mogu i drugi: doista fascinira popis literature.
Za moje poimanje, važnije od samih podataka (do kojih predanom potragom svi možemo kad-tad doći) jest jednostavan, razumljiv jezik i činjenica da je autorica najveći dio toga o čemu piše iskusila vlastitim čulima: vidjela je izvedbe, slušala je govor, doticala je lutke, razgovarala s lutkarima i boravila u njihovim radionicama i to se izravno iskustvo prepoznaje u pristupu gradivu o kojem piše. Vjerujem da je poučno i zanimljivo otputovati na festival ili sastanak u daleku zemlju, ali sigurno nije uvijek ni lako ni zabavno. Ali ako si „lutkobav“ (osoba koja se stalno i s ljubavlju bavi lutkarstvom) onda od sudbine ne možeš pobjeći.
