Noć se baršunasto upila u svaku poru mog svijeta, ispijajući i posljednju kap
dnevnog svjetla, pohlepno poput dojenčeta na majčinim prsima. Sjene drhtavo
pokušavaju zadržati oblik, podsjećajući na engleski božićni puding, pažljivo
serviran nakon svečanog obilnog ručka. Sve je toliko zaogrnuto maštom, spremno
promijeniti oblik u djeliću sekunde da se nesvjesno naprežem, trudeći se zadržati
čvrste obrise svijeta pred sobom. Ogorčeno se smiješim i promatram kako mi stvarnost
izmiče, spretno poput jegulje.
U kratkom bljesku, poput munje kad prošara nebo, jedna misao zagospodari mojom
sviješću kao da se ruga svom dosad utrošenom vremenu. Sklopim oči i osjetim
kako svakim uzdahom moje granice fizičkog razmiču se, i postajem sve veća i
veća….. I shvatim, ja sanjam još jedan san.
I tako plovim kroz noć bez obrisa, kroz vrijeme bez granica i postajem sve veća
i veća i veća, i osjećam se poput ogromne lopte ispunjene životom. Moje se srce
rastapa i poput ove baršunaste noći upija se u svaki atom svijeta, postaje jedno
i pulsira poput čistog ogoljenog života bez fizičkih granica. Smiješim se i
shvaćam da sam jedan veliki osmjeh, jedno veliko srce i da se protežem u beskonačno
sada, ovdje i zauvijek.
U tom kratkom bljesku uviđam svu veličanstvenost života, svu moć i snagu duše
i dubinu neznanja. I pomislim, da barem potraje. Istog trenutka, vratim se u
svojih par kvadrata skučene stvarnosti, pitajući se čemu sam sebe toliko ogradila
od života.