Bljesak

Noć se baršunasto upila u svaku poru mog svijeta, ispijajući i posljednju kap dnevnog svjetla, pohlepno poput dojenčeta na majčinim prsima. Sjene drhtavo pokušavaju zadržati oblik, podsjećajući na engleski božićni puding, pažljivo serviran nakon svečanog obilnog ručka. Sve je toliko zaogrnuto maštom, spremno promijeniti oblik u djeliću sekunde da se nesvjesno naprežem, trudeći se zadržati čvrste obrise svijeta pred sobom. Ogorčeno se smiješim i promatram kako mi stvarnost izmiče, spretno poput jegulje.
U kratkom bljesku, poput munje kad prošara nebo, jedna misao zagospodari mojom sviješću kao da se ruga svom dosad utrošenom vremenu. Sklopim oči i osjetim kako svakim uzdahom moje granice fizičkog razmiču se, i postajem sve veća i veća….. I shvatim, ja sanjam još jedan san.
I tako plovim kroz noć bez obrisa, kroz vrijeme bez granica i postajem sve veća i veća i veća, i osjećam se poput ogromne lopte ispunjene životom. Moje se srce rastapa i poput ove baršunaste noći upija se u svaki atom svijeta, postaje jedno i pulsira poput čistog ogoljenog života bez fizičkih granica. Smiješim se i shvaćam da sam jedan veliki osmjeh, jedno veliko srce i da se protežem u beskonačno sada, ovdje i zauvijek.
U tom kratkom bljesku uviđam svu veličanstvenost života, svu moć i snagu duše i dubinu neznanja. I pomislim, da barem potraje. Istog trenutka, vratim se u svojih par kvadrata skučene stvarnosti, pitajući se čemu sam sebe toliko ogradila od života.