Ako idemo u EU zato da bismo prepisali najrestriktivnije tamošnje zakone, pronašli paravan za uništavanje akademske zajednice, i pribavili pregršt samopouzdanja za naše palanačko inaćenje sa svijetom - tada mirno možemo ostati gdje jesmo, jer nikamo nećemo ni dospjeti
Franjo Tuđman bio bi zadovoljan, jer stvari se odvijaju baš kako je on htio: u Europu, ali pod njegovim uvjetima. Za početak, klevetu na velika vrata natrag u kazneni zakon. Novinari imaju pisati kako se državi sviđa! Dosjetili smo se i zvučnoga objašnjenja: da su »čast i ugled vrijedno ustavno pravo«, pa ih treba »kao i ostala prava štititi kaznenim zakonom«. Nećemo sad o tome otkad su to, i zašto, »čast i ugled vrijedno ustavno pravo«.
Nećemo ni o sitnicama »časti i ugleda« Branimira Glavaša, Berislava Rončevića, Damira Polančeca, Mirka Norca i cijele one svite uzapćenih, javno osramoćenih, nezasitnih i bestidnih »časnika i uglednika« kojima je svih ovih godina floskula o »časti i ugledu« služila za obmanjivanje, osobno bogaćenje, zaobilaženje istine, traćenje javnoga novca... Nećemo sad o cijeloj toj bujici licemjerja, koja sustavno uništava ovu zemlju. Nećemo to, nego ćemo novinare slati u zatvore i novčano uništavati čak ako prenose istinu. I nećemo se pritom osvrtati na to što novinarski posao ima smisla samo ako mu se priznaje rizik na nehotični propust i pogrešku. Jer smo, eto, pronašli novi argument, koji ne trpi prigovora: da je »u svim europskim zemljama za klevetu predviđena zatvorska kazna«. Zato, dakle, vladajući ove zemlje vole Europu!
Oni, također, podržavljuju i dodatno komercijaliziraju sveučilišta. Akademska zajednica posljednjih je mjeseci zgrožena vladinim prijedlozima Zakona o sveučilištu, Zakona o znanosti i Zakona o visokom obrazovanju. Nezadovoljstvo je široko, prijedlozi odbačeni beziznimno i cjelovito, i proglašeni »nepopravljivima«. »Osnovni problemi zakonskih prijedloga nisu u konkretnim rješenjima, već u samoj njihovoj intenciji: prihvate li se ti prijedlozi, ma kako dotjerani bili, dovest će do propasti hrvatske znanosti i visokog obrazovanja. Stoga ih treba odlučno i potpuno odbiti i odbijati sve dok se osnovna intencija ne izmijeni«, stoji u inicijativi koju je napisala skupina znanstvenika Sveučilišta u Zagrebu. Ništa zato: mi idemo u EU.
Idemo u EU i svađajući se, baš poput Tuđmana, s najuglednijim zaštitnicima ljudskih prava. Predsjednik Sabora Luka Bebić napao je Amnesty International stilom najprizemnijega, najnedotupavnijeg tuđmanizma: »Vrši se pritisak na Hrvatsku iz raznoraznih pobuda i u tome sudjeluju oni koji su izvršili ili sudjelovali ili podupirali agresiju na Hrvatsku«. Tko, što, kako, zašto, otkud? Sve je to ostalo neodgovoreno. Izvjesno je samo to da predsjednik parlamenta države na pragu EU optužuje Amnesty International da je »izvršio ili sudjelovao ili podupirao agresiju na Hrvatsku«.
Ili, ako ne AI, a ono hrvatske novinare koji o njegovu izvještaju pišu. Što god bilo, skandalozno je. Ali u EU svejedno kročimo nepokolebljivo. Pritom se i Ministarstvo pravosuđa svađa s AI-jem, nezgrapno pokušavajući prikriti da postupa baš sukladno njegovim primjedbama: Merčep je uhićen nakon izvještaja AI-ja; nakon što je taj izvještaj objavljen, vlada obznanjuje da vodi »izvide« protiv Davora Domazeta. Odjednom doznajemo i to da je u Osijeku oformljen posebni tim koji istražuje hrvatske ratne zločine u Sisku, a ponovljeno nam je i ono što navodno već osam godina traje: policija istražuje ratne zločine u Medačkom džepu. E pa, ako je sve to način da se ide u Europu, nismo morali nikamo ni kretati. Ako idemo u EU zato da bismo prepisali najrestriktivnije tamošnje zakone, pronašli paravan za uništavanje akademske zajednice, i pribavili pregršt samopouzdanja za naše palanačko inaćenje sa svijetom - tada mirno možemo ostati gdje jesmo, jer nikamo nećemo ni dospjeti.
