Vrijeme je blagdansko. Svi smo u očekivanju neke čarolije koja će se nekim čudom dogoditi svakome od nas. Ljudi žele više ljubavi i topline u svome srcu i u srcima svojih najmilijih, pa i onih u široj zajednici. Više razumijevanja i suosjećanja. Osim djelima i dodirima, riječ je najčešći oblik iskazivanja naših emocija prema drugima. Prečesto nam se riječi omaknu sa usana. One ružne lakše lete van. Prije no što razmislimo, zadržimo dah.
One lijepe nekako stišćemo uz sebe bojeći ih se izreći. Zašto je to tako? Zašto se ne bojimo ružnih, već onih lijepih? Mislimo li da lijepima odajemo svoju slabost, a ružnima svoju snagu? Ne bi li trebalo biti obrnuto? U školi se uče mnoga znanja, ali govorništvo je davno izgnano iz klupa. Lijepo zboriti više nikome ne pričinja vrijednost. Dapače. Što smo neuljudniji time osjećamo veću moć. No, ne bismo li se trebali zapitati: „Koliko je moja riječ u ovome svijetu važna i nadahnjuje li druge ljude ili ne?“
Odnosimo li se suviše lakomisleno prema svojim riječima? Riječi mogu nanijeti bol kao i udarci. Svaka naša izgovorena riječ je naša i odražava ono tko smo mi. I povrjeđuju svijet ili mu pomažu da se iscijeli. Riječi imaju oštrice i režu zrak poput kirurškog noža. Ponekad morate staviti ruke ispred sebe da se zaštitite od grubih riječi. One paraju zrak i otvaraju rupe bezdana u koji pada onaj koji ih izriče. Nema konca koji može zašiti porezotinu nanesenu riječima. One imaju svoju vlastitu energiju i jednom odaslane putuju po svijetu i pronalaze one koji nemaju zaštitu za njih. Od onih od kojih se odbijaju, jer imaju štit svjetlosti i dobrote, vraćaju se kao zao duh onima tko ih je izgovarao, pa on pada pokošen ne znajući što ga je pogodilo i upire prst u nebo. Riječi su naša odgovornost.
Dok ne naučimo razumijevati snagu utjecaja onoga što govorimo na nas same, na druge i na cijeli svijet, odnosit ćemo se prema vlastitim riječima kao prema tuđincu koji je slučajno zašao u naš dom pa jedva čekamo da izleti van. Živjeti riječ iz namjere da je ona jednako važna za svijet kao i naša djela, da se ljudi oslanjaju na naše izgovorene riječi kao na nadahnuće i stabilnost, bolju kvalitetu života i dublji osjećaj dosljednosti koja slijedi iz naših akcija naslonjenih na riječ. Pa tako doprinositi našem naslijeđu, svijetu koji ostaje iza nas. Ili živjeti riječ kao vjetar. Samo neka nosi izgovoreno, ne misleći o posljedicama koje će proizvesti i kada naša usta već dugo budu zatvorena drži svoju riječ (promisli prije no što ju izgovoriš ) znači budi dobar čovjek (najprije slušaj što ti drugi imaju za reći .. jer slušati je daleko teže, ali, isplativije dugoročno gledano)
Kriviti ljude zato što su takvi kakvi jesu jest uzaludan posao. Na to doista ne možemo utjecati. No kakvi mi želimo biti jedina je moć koju imamo. Zato budi dobar i pun ljubavi i razumijevanja za sve, pa tako i za one "loše" .. jer svaki čovjek djeluje u skladu sa nivoom svijesti i znanja koje trenutno ima. Treba li mu to zamjeriti? Riječi koje izgovaramo drugima, naša su slika sebe koju ne vidimo, naše vjerovanje o sebi kakvog nismo svjesni, naša samopredodžba o sebi koju projiciramo na druge jer se ne želimo suočiti s tim što je u nama i razriješiti to kako bismo napredovali. Ne zaboravite da samo VI živite u vašoj glavi i da sve što potječe od vas, vaše je.
Niti u jednom mjesecu kao u prosincu ne silazi toliko riječi s oltara koje pozivaju na ljubav u duši i razumijevanja da smo svi jedno i da potječemo iz jednog izvora. Ni u jednom mjesecu se ljudi toliko ne zavjetuju da će biti bolji, raditi na svojim slabostima i manama, postiti od onoga što šteti njihovom duhu i tijelu. No, mnogi zaborave na dušu. Duša je jedino počivalište božje ljubavi prema čovjeku i čovjeka prema čovjeku. U našem materijalističkom svijetu brinemo se da imamo svega obilja na stolu, da darujemo bližnje kako nam naše mogućnosti dozvoljavaju, no malo njih će se okrenuti sebi i pokušati osjetiti što doista nose na duši i koliko tamo ima posla za čišćenje. Riječi su materijalizirane emocije. Ako izađu na vidjelo znači da su negdje ponikle.
A to mjesto odakle dolaze treba zacjeljenje. Darujte sebe jednim čišćenjem, jer jedino oni čiste duše i punog srca mogu pronositi svjetlost svijetom. Betlehemsko svjetlo je samo simbol svjetla u nama. Ne dopustite da mrak stoluje tamo gdje mu nije mjesto. Riječi su samo dio onoga što nas određuje kao čovjeka. Po riječima prepoznajemo želimo li dalje nastaviti upoznavati nekog čovjeka ili ne. Blagdansko vrijeme je prigodno vrijeme kada nam se dobre želje i blagoslovi prelijevaju preko usana. Ako možete sada tako zboriti, ne zaboravite, možete to u svakom trenutku.
