Dugo već slažem rečenice, a nikako da mi zazvuče dovoljno snažno i blago, jako i milo, odlučno i nježno u isto vrijeme kako bih te opisala. Volim si laskati ponekad kako sam neke stvari od tebe pokupila. Kako sam se tvojom esencijom prožela. Naposljetku, ipak si ti ta koja mi je život udahnula. Što bivam starija to više osjećam koliko sam za tebe vezana, bez obzira na taj život koji nas polako šalje na sve strane, a tako rijetko stavlja na okup. Znam tvoju tešku priču. Koju si ponekad vješto krila kako mene ne bi opteretila svojim suzama. A rijetko plačeš, barem pred nama. Zato me možda tvoje suze mogu zaboljeti više od svega ostaloga. Kad ti poneka sklizne niz obraze, ja naprosto zanijemim. Vjerovatno zato što sam navikla da te uvijek vidim tako čvrstu, tako odlučnu, tako sposobnu, tako istrajnu, upornu, savjesnu. Nisi dala da te lome. Makar da si si to dopustila imala bi milijon valjanih razloga.
Ponekad teško komuniciramo zbog pomalo slične ćudi. Ako sam išta od tebe naslijedila
to je sigurno podizanje glasa u afektu. Koliko sam ti samo puta ponavljala da
ne moraš dignut glas, i da se ne ljutiš, a ti me ubjeđivala da nisi glas digla
od ljutnje. E da, sjetim se sada toga kada mi netko kaže da čemu mi služi povišeni
ton. Temperament. Nisi zaslužila sve te muškarce koji su te u životu povrijedili.
Počevši od oca nasilne ćudi koji ti je kao uspomenu na djetinjstvo ostavio samo
modrice. Ne znam da li bi ja kao ti imala snage takvo nešto nekome oprostiti.
Ti njegovi udarci su te otjerali od doma. Neposredno te možda gurnuli drugom
slabiću u ruke. Ovaj put ne fizičkom pokazivaču nemoći, već čovjeku koji nije
sposoban voljeti nikoga osim sebe. Mom ocu. I znam koliko si ga voljela. To
dobro znam. I mogu zamisliti kako ti je moglo biti tako samoj u stranom svijetu
sa mnom tek rođenom.
Divim ti se, trebalo je imati snage tad mom ocu zatvoriti vrata nakon još jednog
njegovog izleta sa drugom ženom. A ja u kolijevci, sa tisuću potreba. Ali si
kao uvijek ponos zadržala. I znaš ništa mi nije falilo, ama baš ništa. Ti i
ja same, ja tvoja princeza. Cijeli svijet je bio naš. Nije ni bratov otac ti
puno blagoslova donio. Jedino što je sigurno prema meni se dobro ponašao. Tebi
je to bio primarni kriterij, da mi pruži ono što moj otac nije. I uspijevao
je. Nažalost ono što se događalo iza zatvorenih vrata je tebe lomilo. Ali ponos
si opet zadržala. Spakirala mene i brata i vratila se kući. Nije meni tada puno
toga bilo jasno, a ti kao uvijek me nisi htjela opterećivat. Rijetko pričaš
o tim stvarima. Pregrmila si ih. Svom životu dala druge smjernice. A sudovi
su svjedok svih patnji koji ti je bratov otac donio, pogotovo onih mjesec dana
kada ga je oteo i odveo, a da nitko nije znao gdje. Ako tada nisi poludila,
nikad nećeš.
Znam da ti nije bilo lako sa 2 djece, ali imali smo po povratku u Hrvatsku
siguran krov nad glavom. A ti si tad svjesna da ćeš sve morat sama bez imalo
sustezanja zavrnula rukave. Borila se sa ratnim godinama, sa korovom zaraslim
maslinama i sa preuređenjima kuća. Stvarala si nam budućnost, meni i bratu.
Nesebično si od sebe svakodnevno odvajala. Oduvijek imam prema tebi neko nazovimo
to tako strahopoštovanje, u pozitivnom smislu. Nema mi goreg osjećaja no razočarat
te. Želim da znaš da si usprkos svemu uspjela me izvest na pravi put, i svaki
savjet koji si dala je bio ispravan. Naravno nisam te uvijek poslušala, tada
sam lupala glavom o zid. Ali to tako valjda ide sa odrastanjem.
Ponekad pomislim da bi bilo lijepo možda da si si poslije nekog našla s kojim
bi dočekala starost. Ali tih par teških škola te je vjerujem previše opeklo.
Šteta, takva se žena rijetko rađa. S druge strane svoj si život posvetila nekim
drugim stvarima koje te vesele, i u kojima si najbolja, u biti ne znam u čemu
nisi najbolja. Rukama stvaraš djela puna mašte i boja. Ponekad me strah da ti
nikad neću moći prenijeti koliko te volim, i ne govorimo si to baš često. Ali
obje znamo koliko smo povezane. Udarili smo temelje tome davno. Tebe nikad nisam
mogla lagat, jednostavno nije išlo. A ponekad bi te rado slagala ili barem ti
prešutila stvari koje bi te mogle zaboljeti. Zato se trudim kad mi je najgore
ništa ti ne reći, da se ne zabrineš, a onda kad kriza prođe ti se izjadam bez
straha da ćeš možda probdjeti noć. Previše briga imaš da bi ti ih ja nadodavala.
Premda, ponekad si i ono najgore sa mnom prolazila. I hvala ti što si tada znala
osjetiti koliko sam krhka, pa si samo kraj mene bdila. Bez lekcija.
Znam da su sve majke svojoj djeci najbolje, ali ti mama....ti si stvarno najbolja.
I zaslužila si da ti je svaki dan osmjeh na licu. S moje strane ja se mogu obvezati
da ti nikad neću natjerati tugu na oči. Ne želim ju tamo više nikad vidjeti.
A valjda će i brata uskoro prestati trest pubertet jer je već krajnje vrijeme
obzirom da je klipan od 19 godina i da će ti tad i on zadavat manje brige. A
znam da će usprkos svemu ono majčinsko strepit nada mnom i nad njim. Pogotovo
sada kada smo ti daleko. Nemoj mama brinut, dok smo god pod štitom tvoje ljubavi
jači smo od svega. Ipak je tvoja krv u nama. Volim te mama. I ti to znaš.
