Nekada su me oduševljavale lampice. Tisuće njih. Činilo se kao da je cijeli svijet obasjan nekom toplotom i dobrotom. No, kako me godine stižu, sve me manje ushićuje njihovo svjetlo, a sve više preneražava mrak ispod njih. Svijet je mračno mjesto koje očajnički želimo vještački osvijetliti.
No, on nije mračan zato da bi nas mrak progutao, već da bi vlastitom svjetlošću utirali put kroz njega. Kako se gasi svjetlost u nama, tako recipročno raste umjetno osvjetljavanje. Reći ćete, neka se vidi raskoš. Ta nismo uzalud otkrili električnu energiju da bi obitavali u mraku. Hodali kao slijepci. Ispipavali prstima. Osluškivali ušima i osjećali instinktom.
Sada imamo svjetlo. Puno svjetla!!! A sve manje vidimo. Imamo toliko glazbe, blagdanskih pjesama, a sve slabije čujemo. Imamo toliko nakita, a sve smo slabije obučeni. Imamo toliko ljubavi na jeziku, a toliko malo u duši. Naši darovi su lažni. Naši darovi su šarene laže. Naši darovi ne dopiru iz dubine duše i centra nas. Naši darovi hrane naše statuse, koje posjedujemo ili želimo posjedovati. Naši darovi su pijesak u oči darovanih. Naši darovi ostavljaju gorke okuse.
Zemlja u ovo doba svjetluca kao najsjajnija zvijezda. Koga briga što ptice gube koordinate? Po svemiru se razlijevaju energetske mreže. Bacamo svjetlo u oči zvijezda. Da načas zatreperimo kao one. Mada nam trnje oko čela i ispod bosih nogu.
Iznevjerili smo sebe kao što je Juda iznevjerio Isusa. Za 30 talira. Poželjeli smo biti nešto što nismo. I s čime se ne znamo nositi. Refleksija svjetla nas priječi da se zagledamo u sebe. U naš mrak. Čovjek je crna rupa svijeta. Usisava sve.
