Banner
Sabor u petak o izmjeni Zakona o članarinama u turističkim zajednicama
Demografski plus najveći na Jadranu i sjeveru Hrvatske
Fuchs: Ne razmišlja se o zatvaranju škola i sveučilišta
Umro najstariji stanovnik Irana u dobi od 138 godina
Mogu li prva cjepiva protiv koronavirusa stvoriti imunitet krda? Stručnjaci dvoje
Istraživanje: Do 2050. 4 milijarde ljudi imat će prekomjernu tjelesnu težinu
Krajem listopada ovršeno 247 tisuća potrošača s dugom od 17,4 mlrd kn

  Virovitičanka u Zagrebu

Biznis pokreće svijet

        24.04.2006.         2006 pogleda
Biznis pokreće svijet

Što god bilo poslije sa mnom u tim ekonomskim vodama - a vidjet će se, u novinama se ništa ne može sakriti – neke zaključke već mogu ovdje ovjekovječiti

Da, da, to sam ja – potpisala sam test automobila u prošlotjednom Lideru. Svašta sam dosad već pisala, ali test automobila nikad. Ali nije loše ispalo – u redakciji nisu imali primjedbi. A da se mene pita – opet bih. Baš mi se svidjelo. Ipak sam tamo početkom devedesetih svaki tjedan čitala testove automobila u Nedjeljnom Vjesniku. Pisao ih je Miroslav Koprivica, jedan od prvih auto-novinara kod nas. Koprivica je, naime, svoje tekstove predavao uredno u srijedu, prije ostalih autora, tako da sam ih ja, tada šegrtica u redakciji Nedjeljnog Vjesnika, pročitala i opremila prije gužve koja bi počinjala u četvrtak. Automobili me nisu previše zanimali, ali s užitkom sam čitala Koprivičine tekstove. Pisao je nadahnuto, znalački, vrlo pismeno i uvijek bi predložio naslov, tako da je to za mene bio čist posao. Vidjelo se da o automobilima razmišlja i puno zna, jer nije samo predstavljao najnovije modele, već se znao i zaletjeti u teme poput «kako automobili dobivaju ime». Eto kako ništa u životu nije bez veze - dok sam tako razgovarala s čitateljem Lidera koji je testirao novi Opel dizelaš, u mislima sam zahvaljivala Miroslavu Koprivici.

Surađujem, dakle, u Lideru. Glavni urednik – naš Virovitičan, Mišo Šajatović. Znam, sad će Koden trijumfirati – eto joj, sad nek vidi da se ne može bez veze! Nije mogla drukčije, nego Miši u redakciju!
Ali nisam Miši, časna riječ, javila sam se jednog utorka njegovoj zamjenici koja me zna iz mladih dana u Večernjem listu, a i kasnije smo surađivale. Kad sam je nazvala, rekla je – dođi. Kad sam došla - poslala me na zadatak. Kad sam se vratila - pokazala mi je mjesto gdje ću sjediti. I sjela sam. Honorarno. Naš je Virovitičan za to vrijeme bio na godišnjem. Eto da nije virovitička veza!

A bilo je gusto, moram priznati. Kad se ispuhao moj entuzijazam kojim sam nastojala pokrenuti dječji portal, shvatila sam da su poslovi koje sam u ta tri mjeseca uspjela prikupiti vrlo mršavi – jedan tjednik koji moje tekstove objavljuje u svakom trećem broju, jedan niskotiražni mjesečnik i jedan tromjesečnik čiji vlasnik jako voli moje članke, ali nema dosta posla za mene. U velikoj novinskoj kući iz koje sam otišla prije nešto više od dvije godine, otkako sam bez posla nisam ni popila kavu. Znaju da sam bez posla, javila sam na nekoliko adresa, pitala nekoliko glavnih urednica (da, i Virovitičanku), ali nitko ni da bi. Zadnja i krajnja opcija o kojoj sam razmišljala bila je da se na koljenima vratim u redakciju revije za zdravlje i dug život, rasplačem se da mi je žao što sam otišla i zamolim da me uzmu natrag. Čak i kad bi me uzele, koja bi im to bila prilika za osvetu! Ako su me nakon mog porodiljskog dočekale našpičene, mogu si misliti kako bih prošla da im se vratim nakon odlaska tobože na bolje mjesto! Ne, ako ikako mogu to neću napraviti. Zato sam počela okretati brojeve onih kojima se dosad još nisam javljala, a imaju koliko-toliko dobro mišljenje o meni. A među njima je i Mišina zamjenica.

Ali nikako nisam mislila da iz ženskog novinarstva i zdravlja mogu jednostavno i bezbolno skrenuti u poslovne novine. Zato sam prvo pitala trebaju li rubne teme, zdravlje, stres, upravljanje ljudskim resursima i takve stvari, o kojima imam nekog pojma. Ne, trebaju samo biznis. Dobro, probat ću, pa će mi oni reći je li to za mene, prihvatim ja izazov.
Ekipa u Lideru je mala i mlada, vrlo mlada. Djevojke u redakciji – a većinom su djevojke! – rođene su otprilike kad sam ja upisala faks. A Mišo je trener. Kad je na kolegiju, kao da ga vidim na košarkaškom treningu – zna motivirati tim, pohvaliti, ali i reći manje lijepe stvari, sve s namjerom da sljedeći broj bude još bolji. Kolegij je doista kolegij – rasprava je brza i ciljana, priča se samo o temama, svatko ima po prijedlog, šefovi koordiniraju, komentiraju i pišu, pa nakon sastanka s nama novinarima vijećaju tko će što raditi.
Nema tu razvlačenja do poslije ponoći. Nisam mogla vjerovati! Gdje sam i s kim sam dosad radila?! U dvotjedniku se svaki put radilo dan, noć i dan bez prestanka kad je novine trebalo slati u tiskaru. U mjesečniku smo imali pet udarnih dana prije izlaska broja, kada bismo dolazili i vikendom. A ovdje, u tjedniku - nema frke. Ali nema ni opuštanja poslije izlaska broja – odmah sljedeći dan je redakcijski sastanak.

S Mišom nikad prije nisam surađivala, iako je bilo nekoliko prilika. Kada je 1989. u Večernjem listu pokretao «Poslovni svijet», skupio je početnice, djevojke iz gradske rubrike i napravio od njih ekonomske novinarke. «U devet svi trebaju biti u redakciji s olovkom u jednoj i blokićem u drugoj ruci,» objasnio mi je jednom, da me uplaši, svoje metode rada, pa se smijao mom zgražanju. U devet? Nema šanse! Tada sam tek otkrivala čari neurednog novinarskog života i između znanosti i umjetnosti birala umjetnost, a između osjećaja i razuma osjećaje, uvjerena da će chick-lit biti žanr mog života. Ali izgleda da nisam bila jedina koja je tako mislila. I eto, velika konkurencija na tom području me istisnula, a kriteriji razočarali – iako dopuštam da to iz mene možda progovara zavist, jer su mi tiražni dometi raznih «Visokih peta» i «Štikli» doista nedostižni.

I na moje veliko iznenađenje, u poslovnim novinama nalazim ono što sam dosad drugdje uzalud tražila – novinarstvo. Informacija ovdje ima svoju težinu, a znanje se cijeni. Nema trika ni blefa, pa da se nedostatak činjenica zamaskira stilom pisanja. A šefovi znaju posao, čitaju između redaka. I nema «krušku pod njušku» – svaku temu treba najprije dobro proučiti, pa tek tada krenuti u prikupljanje informacija. Koliko znate o ulaganjima? Koliki su kreditne prednosti stambenih štedionica? Tko ima više dobrovoljnih mirovinskih fondova - Hrvatska ili Mađarska? Nemamo baš naviku razmišljati o takvim stvarima, zar ne? A itekako se tiču svih nas!
Eto me opet, preobraćenice, kako branim novu vjeru. Ali za mene je taj poslovni svijet dosad bio zatvorena knjiga. Sad, kad ga otkrivam, ovako na početku, primjećujem tu vrlo izazovan prostor za razvoj, koji sam uzalud tražila na drugim područjima. Što god bilo poslije sa mnom u tim ekonomskim vodama - a vidjet će se, u novinama se ništa ne može sakriti - u nekoliko stvari sam stvari sigurna, toliko da ih mogu ovdje ovjekovječiti.

1. Znanje je moć – Baš je to rekao Templarius u jednoj raspravi na forumu, a mi smo mu se čudili. Ali ako se na kratkim prugama nekim drugim sredstvima postiže više, dugoročno će se pokazati da bolje prolaze oni koji znaju i koji uče. Izvana Hrvatsku promatraju kao sivu zonu koju pravi poslovni razvoj tek očekuje. Mladi ljudi koji razmišljaju o novcu (ne o moći!) toga su itekako svjesni. Poslovni svijet je svijet usavršavanja, tečajeva, seminara, motiviranih učenika koje zanima sve što im može pomoći da ubuduće zarade još više. Odlikaši, sine, odlikaši!

2. Bez engleskog ne postojiš – Kad Francuzi govore engleski «jer je to jezik biznisa», onda nama, malima preostaje samo da brzo prionemo uz knjigu. Državne granice danas su svakome premalene, interesi se ostvaruju povezivanjem kontinenata, tako da se poznavanje engleskog smatra već elementarnom pristojnošću. Oni koji gledaju malo dalje već uče i drugi strani jezik. Možda kineski.

3. Vrijeme je skupo – Tko brže reagira taj je u prednosti. Zato se vrijeme ne rasipa, a komuniciranje je prilagođeno tom imperativu. Koliko god se može, stvari se dogovaraju mailom. Ako nam treba brza povratna informacija, posegnut ćemo za telefonom, ali dobiti partnera na telefon već je velika stvar. A ako sjedne s nama na sastanak, znači da ga posao itekako zanima. Sastanke zato treba pripremiti, kako bi se na njima doista pomicale stvari, a ne gubilo vrijeme.

4. Svijet biznisa nije muški svijet – ...a nije ni seksistički. Kao što rekoh, tu nema blefa, stoga su se žene nametnule znanjem, radom i organiziranošću. Tu su takve odlikašice koje ništa ne prepuštaju slučaju. Uvjerila sam se ne na jednom skupu – ako već nisu u većini, žene se češće javljaju za raspravu i bolje govore engleski.

5. Odijela i kravate nisu bez veze – Traperice nemaju autoriteta, kažu savjetnici za stil. U jeansu nismo dovoljno uvjerljivi, ne shvaća nas se ozbiljno, poručujemo da nam je udobnost važnija od posla, a takvog poslovnog partnera nitko ne želi. Sloboda odijevanja dopuštena je u slobodno vrijeme i u đačko doba. Nije to stvar pristojnosti, niti pristajanja na konformizam. Odijelo koje nosimo ima simboličko značenje, koje sugovorniku šalje često snažniju poruku od naših riječi. A u poslovnom svijetu ta poruka treba biti – ja sam pobjednik!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.