Banner
U Hrvatskoj 10 slučajeva majmunskih boginja, očekuje se dolazak cjepiva
Hrvatska po stanovniku godišnje baca oko 71 kilogram hrane
Djeci iz Ukrajine darovani bicikli, romobili, role i oprema
Na Makarskom primorju više od 55.000 gostiju
U Međimurju otvoren vidikovac na Mađerkinom bregu s pogledom na četiri države
Njemački predsjednik: Putin vodi rat protiv europskog jedinstva
Neslužbeno: gorivo će pojeftiniti

  Domovinski rat & branitelji

Bitka za Vukovar (8): Organizacija obrane Vukovara

  prof. Boris Ćaleta-Car, brigadir HV u miru           02.12.2021.         4540 pogleda
Bitka za Vukovar (8): Organizacija obrane Vukovara

Na sjeverozapadnom dijelu grada nalazili su se položaji obrane koju su agresorske snage pod svaku cijenu željele zauzeti, zato što je bio u dodiru sa Borovo Selo-m, presijecao je komunikaciju Trpinja - Vukovar i vjerujući da će zauzimanjem olakšati uvođenje svojih svježih oklopno-pješačkih snaga u napad i na taj način lakše osvojiti grad. Riječ je o Borovu Naselju. Od samog početka bitke za Vukovar ovaj dio grada bio je poprište najvećih otpora na sjevernoj liniji obrane Vukovara pa stoga nije čudno što je neprekidno moralo trpjeti razaranja i napade iz Borova Sela, Orlovače, Pačetina i Trpinje. Borovo Naselje je najudaljeniji dio vukovarske gradske cjeline. U njegov prostor upadao je najveći broj neprijateljske vojske u prvim razdobljima bitke za Vukovar. U zoni obrane nalazila se i glasovita trokatnica, građevina građena od čvrste, pune, sitne cigle i okrenuta prema kukuruznim poljima - s toga položaja branitelji su s desne strane mogli vidjeti Borovo Selo, a na lijevu stranu širio se pogled na Trpinju i Orlovaču – te je kao takva služila za izvidnicu. Ljudi koji su se nalazili na trokatnici često su bili u funkciji primjene tzv. “elastične obrane”. Za Borovo Naselje najkrvaviji dan bio je 02. listopada 1991.g, ako se ne računaju posljednji dani obrane. Znamenita zapovijed Blage Zadre, zapovjednika snaga na ovom dijelu obrane glasila je: „Pusti tenkove, pucaj na pješake“ i kao takva zorno predočava ukupno ratno iskustvo Borova Naselja. Tu nikada nije bilo više od 300-ak branitelja, dok su neprijateljske snage vjerovale su da je hrvatskih branitelja u tom dijelu grada čak nekoliko tisuća. Trpinjska cesta u vukovarskoj obrani neodvojiva je od obrane Borova Naselja, jer su upravo kroz nju pristizali glavni tenkovski valovi JNA. Obrana Borova Naselja držala se upornošću koju su u JNA zvali fanatizmom

Područje grada koje Vukovarci nazivaju Kudjeljara, zapravo je naselje Budžak. Riječ je o području između Borova naselja i Vukovara, u svojoj pozadini omeđeno je šumom Đergaj i naseljem Lužac, te je okruženo starim tokom rijeke Vuke i njezinim plovnim područjem, i Bobotskim kanalom. Budžak je bio važno obrambeno uporište, jer je predstavljao braniteljsku sponu između Borova Naselja i Lužca. U pravcu od Lušca, uz šumu Đergaj, prema Trpinjskoj cesti i Borovo Commerceu pa sve do pruge ukupno je bilo 5.5 km bojišnice, a prva crta većim dijelom bila je vezana za Bobotski kanal. Na crti obrane bilo je jedva 150 branitelja.

Prigradsko naselje Lužac nalazi se na spoju Borova Naselja i središnjeg dijela Vukovara. Vukovarski branitelji obranu Lušca zauzeli su i učvrstili još u srpnju 1991.g. U Lužcu su, gotovo u polovičnom broju, živjeli Hrvati i Srbi. Zbog učestalog granatiranja i tenkovsko-pješačkih napada Vukovara i Borova naselja, Lužac dodatno organizira obranu kako bi učvrstio svoje položaje. Sredinom listopada 1991. četnici upadaju u središte mjesta iz pravca šume Đergaj, polovica mjesta je pod nadzorom HV-a, a druga polovica pod nadzorom tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Tijekom listopada 1991.g, a posebno nakon što su pali Bogdanovaci, Lužac postaje jednim od najkritičnijih mjesta u obrani Vukovara, te se vode teške borbe, jer padom Lužca, neprijatelju bio bi omogućen jednostavan prodor do Dunava, čime bi se presjekla veza između Borova naselja i središnjih dijelova Vukovara. Velikim naletima tenkova i pješadije napadač je nekoliko puta ulazio u sam Lužac, ali nakon teških gubitaka koje su im nanosili branitelji u uličnim borbama, neprijatelj je uvijek prisiljavan na povlačenje.

Koliki je značaj u strateškom i psihološkom pogledu pridavan osvajanju Vukovara te koliki je bio pritisak na srpski vojni vrh, a i koliko je bio značaj ovog obrambenog polžaja Vukovara, najbolje svjedoči činjenica koja je neuobičajena u suvremenom načinu vođenja rata među neposrednim sudionicima napada na Lužac, na prvoj borbenoj crti bio je zapovjednik 12. K neprijateljske vojske general Bratić, koji je u jednom napadu na taj dio grada poginuo. U vojnom smislu ovaj prostor je jako težak i jako zahtjevan za obranu, odnosno prostorni otvoreni koridor od Lušca do Dunava nije pružao braniteljima mogućnost obrane i zadržavanja kontrole na tom otvorenom prostoru sa sredstima koje su posjedovali.

Početkom studenoga 1991g., počinje napad po uobičajenom scenariju, Lužac je najprije izložen višesatnim bombardiranjima iz zrakoplova i topničkim udarima, nakon čega su krenuli tenkovi, oklopni transporteri i pješaštvo. Branitelji su neprekidno uništavali nadolazeće neprijateljske oklopnjake, no ponestajalo im je protuoklopnih sredstava, a novi valovi srpskih tenkova pristizali su bez prekida, kad su se branitelji Lužca bili prisiljeni povući se u središnje dijelove Vukovara. Lužac je branjen na nekoliko punktova od strane 45 branitelja, od kojih je 30 bilo iz Vukovara, u dobi 16-60 godina starosti. Kada je naselje palo u ruke agresora branitelji Lužca prebačeni su u Borovo Naselje. Gubitkom Lužca obrana je organizacijski i logistički bila uzdrmana.

Sajmište je područje Vukovara koje karakteriziraju gusto zbijene kuće, krivudave i mjestimično uske ulice koje su, u vremenu rata, zapravo bile zahtjevan teren za odvijanje borbenih djelovanja za obije strane. Većina autora u svojim analizama bitke za Vukovar kao najkritičniju točku obrane ističu upravo područje Sajmišta. Zemljopisno gledano, Sajmište je bio naziv za vrlo dugu ulicu u južnom dijelu Vukovara koja je vodila sve do izlaza iz grada prema Negoslavcima. Zemljopisna karakteristika ove četvrti je da je malo uzdignutija od središta grada. U velikom dijelu naselje je bilo gotovo ruralno s velikim vrtovima.

Prostor koji se u obrani podrazumijevao kao Sajmište obuhvaćao je znatno širi prostro nego što je to područje bilo zemljopisno gledano. Ulica je još od sredine rujna 1991. bila pod nadzorom okupatora. Najnepovoljniji čimbenik obrane grada bio je smještaj vojarne tzv. JNA koja se nalazila prilično duboko na području Sajmišta, te je na taj način bila ključna točka iz koje su kretali napadi srpskih snaga. Borbe za naselje vodili su branitelji za sve vrijeme obrane Vukovara. Na Sajmištu je uvije bio manjak zdravih branitelja, jer ranjene i poginule nerijetko nije imao tko zamijeniti, dok je tzv. JNA imala neiscrpan izvor ljudstva i tehnike. Na Sajmište uglavnom nitko nije previše dragovoljno dolazio, tu je velik posao radila vojna policija 204. brigade, ali dobiti 10-tak branitelja tjedno za dolazak na Sajmište, bio je pravi uspjeh.

U blizini Sajmišta bila je smještena i Petrova gora (sa većinskim srpskim stanovništvom) koja je neprijateljskim snagama značila prednost. U stambenom području kakvo je Sajmište, tenkovi nisu bili velika prijetnja, zato su na ovom dijelu vođene je teške i žestoke ulične borbe. Iskustvo iz borbi na Sajmištu pokazuje da pješaci napadača sve do 10. studenog 1991.g su vojnici koje zapovjednici bez zadrške svakodnevno šalju u pogibelj. Hrvatski branitelji su se trebali paziti prijateljske vatre (svojih suboraca) jednako koliko i neprijatelja. Neprijatelj je često tijekom svojih napada, znao nositi civilnu odjeću, a buduću da vukovarski branitelji nisu mogli a i nije bilo odora u dovoljnoj mjeri (zbog nemogućnosti logističke potpore) ni do kakve odore na prvim crtama obrane, i oni su bili odjeveni u civilnu odjeću, pa čak i bez oznaka HV.

Na dijelu Sajmišta, u dijelu zone odgovornosti 1./204. brigade, gdje je gradnja bila zbijenija, gdje je ograničen pregled, pokret, manevar i zajedničko djelovanje, a naročito teško u tim uvjetima bilo je osigurati sistem veze i zapovijedanja - osobnost i individualnost svakog pojedinog branitelja dolazila je do punog izražaja. Osim spomenutih pripadnika 1./204. brigade koji su sudjelovali u obrani, tu su bili i pripadnici HOS-a. Da bi sačuvali živote nedužnih građana, i izbjegli nepotrebne civilne žrtve branitelji Sajmišta su 21.listopada .1991.g iz naselja evakuirali civile. U prvim danima obrane, držanje položaja na Sajmištu teklo je u odbijanju neprijateljskih napada, a kasnije je bilo sve teže i teže. Najjači napadi na Sajmište bili su nakon dolaska konvoja jer je tzv. JNA pod maskom konvoja uspjela uvesti dodatne vojnike u vojarnu.

Obrambena crta tijekom vremena tek nešto malo je izmijenjena, a strateški položaji za obranu Vukovara, uz ogromne žrtve, bili su sačuvani. Što se tiče zapovijedanja Sajmištem, tijekom studenog 1991.g često dolazi do promjene zapovjednika zbog pogibelji. Unatoč okolnostima nesklonim braniteljima, okupator se do studenog 1991.g prema središtu Vukovara nije uspio pomaknuti 200 m, što je manje od 70 m mjesečno ili 2 m dnevno. Sajmište je branila hrabrost 450 hrvatskih branitelja, koji su do zadnjega dana ostali braniti svoje položaje.

 U nastavku Sajmišta s njegove lijeve strane nalazilo se naselje Mitnica koje je bilo relativno povoljan teren za obranu grada. Mitnica pada u ruke neprijatelja tek kada su se branitelji odlučili samovoljno predati (183 hrvatska branitelja). Razlog takvog čina bio je veliki broj civila koji su ostali u tom i širem dijelu grada (oko 5000 civila u tom dijelu Vukovara) za vrijeme agresije jer su se branitelji s razlogom plašili da bi moglo doći do masovnog ubijanja nedužnih ljudi, ako tzv. JNA i srpske paravojne postrojbe uđu na Mitnicu u jednom od napada. Na Mitnici su bile 3 stanije s 9 vodova. U svakom vodu bilo je oko 30-ak branitelja, a postojao je i prateći vod. Svaki vod imao je svoju zonu odgovornosti.

Osnovan je i interventni vod koji je imao 20-ak ljudi. U ustrojenim postrojbama moglo je biti najviše 150 ljudi u satniji. Na Mitnici bilo je oko 450 hrvatskih vojnika. Hrvatski branitelji držali su obranu na Mitnici sa pješačkim naoružanjem, a od teškog naoružanja imali su samo jedan top 76 mm. Predaja za spas pet tisuća civila - Nakon sloma obrane Vukovara, 18. studenoga 1991. godine, oko podneva, na salašu Goldschmidt održani su pregovori o predaji Mitnice. Nakon sat - sat i pol , pregovora, dogovorena je predaja, uz uvjet s naše strane da civili budu prebačeni na slobodni teritorij RH, a branitelji će biti zarobljeni, hrvatski branitelj i logoraš Zdravko Komšić, koji je napravio popis branitelja Mitnice koji su se tada neprijatelju predali - s oružjem, bilo ih je 183.

Pregovori na Goldschmidtu održani su između predstavnika JNA, pukovnika Nebojše Pavkovića, i predstavnika zapovjedništva obrane Mitnice, Pilipa Karaule, Matije Mandića i Zdravka Komšića, a uz nazočnost i posredovanje predstavnika MCK-a Borsingera. "Osim spasa civila, naš je uvjet bio i da se sa zarobljenim braniteljima postupa u skladu sa Ženevskom konvencijom", kaže Komšić. Operacija predaje Mitnice, na cesti Vukovar - Ilok, u blizini današnjeg Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, trajala je, nakon pregovora, do mraka i branitelji su tada uz cestu položili oružje. Istim putem prošla je i tužna kolona civila. U svojoj izjavi Komšić kaže:"Bila je to izuzetna hrabrost. Bilo je jasno da je Vukovar pao, streljiva više nije bilo, a nismo znali idemo li na pregovore i predaju, ili u smrt".

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Domovinski rat & branitelji