Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Domovinski rat & branitelji

Bitka za Vukovar (7): Zapovijedanje obranom Vukovara

  prof. Boris Ćaleta-Car, brigadir HV u miru           25.11.2021.         941 pogleda
Bitka za Vukovar (7):  Zapovijedanje obranom Vukovara

Zapovijedanje obranom Vukovara imalo je važnu ulogu u uspješnoj organizaciji, i provedi obrane Vukovara. Dvojica zapovjednika su ključni za organizaciju i uspješnu obranu Vukovara do rujna 1991.g. odnosno dolaska Dedakovića, a to su Tomislav Merčep i Ivica Arbanas (Ante Nazor, Grad je bio meta, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2008., str. 47.-48.). Do sredine kolovoza, kada je preuzeo dužnost pomoćnika ministra unutarnjih poslova, Tomislav Merčep je kao sekretar Sekretarijata za narodnu obranu grada Vukovara imao vodeću ulogu u obrani Vukovara. Gradom je upravljao Krizni štab predvođen povjerenikom Vlade RH za Vukovar, u čijem sastavu su bili predstavnik sekretarijata za narodnu obranu grada Vukovara, bolnice, civilne zaštite, MUP-a i ZNG. Odlaskom Tomislava Merčepa u duhu internog dogovora zapovjednika u Vukovaru, zapovijedanje svim vojnim formacijama uključenim u obranu Vukovara privremeno je preuzeo Ivica Arbanas, zapovjednik 4. bojne 3. brigade ZNG-a.

Zapovijedanje obranom Vukovara pojašnjava u svojoj knjizi Davor Marijan (Bitka za Vukovar, Hrvatski institut za povijest, Zagreb-Slavonski Brod, 2004., str. 269) značajan doprinos i ulogu Merčepa i Dedakovića, odnosno obojice za obranu Vukovara. Iako se obrana Vukovara veže za potpukovnika Dedakovića, ne može se olako prijeći preko Merčepova udjela u njoj. Za vrijeme njegova zapovijedanja zaokružena je obrambena cjelina stavljanjem pod nadzor Borova Naselja i Lušca.

Neizravnu potvrdu učinkovitog Merčepova rada dao je u svom prvom izvješću (nakon što je preuzeo zapovijedanje obranom Vukovara), i sam Dedaković tvrdnjom da je obrana postavljena i da sustav funkcionira besprijekorno. Sam Merčep također je tvrdio da je obranu organizirao na načelima teritorijalne obrane, po mjesnim zajednicama, te da se to pokazalo dobrim. Najveći nedostatak obrane u vrijeme njegova zapovijedanja bio je nedostatak jasne i sveprihvaćene zapovjedne crte. Na zahtjev povjerenika Vlade za općinu Vukovar, Marina Vidić-Bili koji je zajedno sa zapovjednicima obrane Vukovara po MZ (kako je bila organizirana u to vrijeme) bili su svjedoci da ratna djelovanja od početnih povremenih borbenih okršaja prelaze u ozbiljne i složene vojne operacije, te zaključuju da im za daljnju obranu trebaju ljudi kojima je vojska profesija (Davor Runtić, Vukovar i istočno bojište, Svezak 2, Biblioteka Domovinski rat, Vinkovci-Raslina, 2009., str. 37.) Zapovjedništvo ZNG u Zagrebu temeljem odluke načelnika Stožera ZNG pukovnika Imre Agotića krajem kolovoza u Vukovar je uputilo dopukovnika Milu Dedakovića sa zadaćom i ovlastima da od 31. kolovoza preuzme zapovijedanje sa svim oružanim formacija hrvatskih snaga i organizira obranu na teritoriju općine Vukovar i Ilok.

Dedaković u svojoj knjizi (Bitka za Vukovar, Neobična naklada, Vinkovci, 2000., str. 58) pojašnjava da se pripremio za polazak na svoje novo „radno mjesto“, s jasnim planom u glavi: 1.preuzeti zapovjedno mjesto i dovesti ga na razinu organizacije potrebnu za nesmetano vođenja ratnih operacija na cijelom području koje je obuhvaćao pojam obrane Vukovara; 2. upoznati se s lokalnim zapovjednicima, sa situacijom na svakom dijelu bojišnice, s brojem i kvalitetom ljudi i borbenih sredstava kojima raspolažu, te ustanoviti zapovjednu hijerarhiju; 3. upoznati se s terenom i rasporedom obrambenih položaja; 4. upoznati se s trenutnim stupnjem organiziranosti civilnog života grada te ga staviti u funkciju obrane.

U roku nekoliko sati vukovarska obrana imala je: zapovjednika – dopukovnika Dedakovića; zamjenika zapovjednika – kapetana Branka Borkovića; načelnika veze – Julija Novaka; šifranta – Žarka Sabljaka; za vezu sa svim zapovjednim mjestima na terenu, bolnicom, policijom, određene su nove šifre. Uspostavljena je i veza s Centrom za obavješćivanje u Vinkovcima, jer je bilo jasno kako ova dva mjesta moraju surađivati u obrani. Funkcionirala je i redovita veza s Osijekom. (Bitka za Vukovar, Neobična naklada, Vinkovci, 2000., str. 62). U cilju održanja što bolje komunikacije među mjesnim zajednicama u gradu, valjalo je postaviti dobar sustav veza, te je tijekom srpnja 1991. g. vršen pritisak prema Zapovjedništvu ZNG da se osigura sustav veza između branitelja Vukovara po mjesnim zajednicama, a samim tim da se uvežu sve mjesne zajednicu u jedinstven i organizirani sustav obrane, jer je sve počivalo na amaterskom sustavu koji je bio dosta nepouzdan.

Početkom kolovoza 1991. iz Zagreba je stiglo 15 motorola i 1 repetitor, odnosno sustav za povećanje dometa veze za 20 km koji je postavljen na Vatrogasni dom u Vukovaru. Svaki zapovjednik tada je dobio svoju motorolu i na taj su način sve mjesne zajednice bile u dometu i međusobno povezane, odnosno svi su bili uvezani u jedinstven sustav obrane. Telefonske i radioveze funkcionirale su već za vrijeme prvog napada na Borovo Naselje potkraj srpnja 1991.g. Za sustav zapovijedanja tijekom Bitke za Vukovar ovako uspostavljen sustav veza bio je presudan za uspješno zapovijedanje i upravljanje snagama hrvatskih branitelja za uspješno funkcioniranje obrane Vukovara. Dedaković je odmah po dolasku i preuzimanju zapovijedanja nad snagama obrane Vukovara uspostavio vezu sa svim zapovjednicima.

Kada su obavljene sve ove operativno-taktičko-tehničke pripreme, preko kurira i sustava veze pozvani su svi zapovjednici na prvi razgovor sa svojim novom „šefom.“ Došli su: Ivan Šoljić, zapovjednik Mitnice; Zdravko Komšić, također s Mitnice; Blago Zadro, zapovjednik Borova Naselja; Marko Babić i Ivo Kovačić, dozapovjednici Borova Naselja; Stipe Pole, načelnik PU, njegov pomoćnik Stjepan Klasić i savjetnik za vojna pitanja Boris Tončinić; Franjo Kračak-Brada, zapovjednik minobacača na Gimnaziji; Zlatko Menges iz MZ „Vukovar stari“; Petar Kačić, zapovjednik Sajmišta; Stjepan Sučić-Crni, zapovjednik MZ „Prvi maj“ i njegov mlađi brat Miroslav; Ivica Arbanas, zapovjednik ZNG, njegov zamjenik Pero Perić i Stipan Radaš, također iz ZNG; Ivan Anđelić-Doktor, iz protuzrakoplovne zaštite; Stjepan Vidaković, zapovjednik Lušca; Jure Bumbar, zapovjednik satnije ZNG; Danijel Rehak, tajnik Sekretarijata za narodnu obranu; Ivan Katić, zapovjednik Budžaka; Ivan Matković, zapovjednik Bogdanovaca; Jurica Tolj, zapovjednik položaja između Lušca i Bogdanovaca, odnosno „kukuruznog puta.“ (Isto, str. 63.).

Dedaković im je priopćio kako će od toga trenutka sve obrambene snage – ZNG, MUP i TO – kao i svi civilni poslovi važni za obranu grada prijeći pod ovlast zapovjedništva obrane i naglasio kako očekuje da se njegove zapovijedi izvršavaju bez pogovora uz, dakako, korektan odnos i s njegove strane. Jedna od prvih zapovijedi bila je promjena tajnih naziva na koje će se pojedini zapovjednici od toga dana odazvati: Šljuke su bili Zadrini ljudi u Borovu Naselju, Slavuji su bili na položajima na Budžaku, Joe je bilo ime Šoljićevih na Mitnici, Ševe su bili ljudi iz ZNG-a; Sokoli, Ose, Ševe (ZNG) i Bojleri operirali su na Sajmištu, u MZ „Prvi maj“ djelovali su Crni, Laste su bili Bogdanovčani, Galebovi su bili u Iloku, Vrapci na području između Vukovara i Bogdanovaca, a Jastrebovi zapovjedništvo. Sam Dedaković je dobio šifru Jastreb, a Borković Mladi Jastreb. (Isto, str. 64.).

Sve spomenute organizacije i civilne strukture grada tijekom bitke za Vukovar bile su pod koordinacijom Kriznog štaba koji je vodio povjerenik Vlade RH za Vukovar Marin Vidić-Bili. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedai Mile Dedaković, a potom Branko Borković te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipo Pole, a sve u cilju stvaranja povoljnih uvjeta za održivu obranu grada Vukovara..

Utjecaji na bitku za Vukovar: tijekom ljeta 1991.g ogledaju se u tome da kad su se u Vukovaru uvelike vodila borbena djelovanja ( ne svakodnevna, ali ..) još uvijek je bila nedovoljno organizirana faza hrvatske obrane, a hrvatske snage temeljene su na ograničenom broju policijskih i ZNG postrojbi, sa nešto dobrovoljačkih postrojbi, što je stanje koje je trajalo do rujna 1991. U vrijeme kada otpočinju svakodnevne žestoke borbe u Vukovaru neprijatelj u hrvatskoj još uvijek nije bio precizno definiran, vrijeme je to kada hrvatsko vodstvo vojnu opciju još uvijek ne smatra primarnom – već je pokušavalo učiniti sve kako bi se spor riješio mirnim putem. Veliki doprinos obrani Vukovara a i cijele Hrvatske je sredinom rujna 1991.g u fazi obrane koja je eskalirala u tzv. rat za vojarne, u kojem je Hrvatska vojska u nastajanju u nekoliko dana u cijelosti promijenila svoje stanje opremljenosti, a sve zahvaljujući ratu za vojarne na način da je zarobila, velik arsenal oružja i drugih materijalnih sredstava koji su joj omogućili uspješno vođenje obrane.

U ratu za vojarne Hrvatska je došla u posjed tenkova, velikog broja topničkih cijevi raznih kalibara, na desetine tisuća automatskih pušaka, velikih količina streljiva, mnogih borbenih i neborbenih vozila, te druge opreme nužne za vođenje ratnih operacija. To nije u velikoj mjeri pomoglo obrani Vukovara, ali je dalo dodatnu snagu moć i žestinu braniteljima u bitci za Vukovar, pa je Vukovar koji je izgubio bitku pomogao Hrvatskoj pobjedi….Srpske paravojne snage sa tzv. JNA na prostoru Istočne Slavonije i Vukovara dobili su većinu (ne sve) bitaka na taktičkoj razini, ali su izgubili rat na strateškoj razini – a upravo je to ta razina gdje se rat gubi ili dobiva.

Taktika obrane Vukovara bila je vrlo jednostavna. U sudaru srpskih paravojnih postrojbi i postrojbi tzv. JNA-a s lakim hrvatskim snagama raspoređenima u dobro posloženu elastičnu obrambenu mrežu, s izbjegavanjem odlučujuće bitke i sa prisiljavanjem srpskih paravojnih postrojbi i postrojbi tzv. JNA-a na taktički razvoj gotovo odmah po ulasku u područje borbenih djelovanja, dakle s razbijanjem/raspršivanjem koncentrirane vatrene i borbene moć neprijatelja, dolazi do potpunog kolapsa početnih zamisli neprijatelja o prodoru do Borovog Naselja i centra Vukovara, i osvajanja prostora Istočne Slavonije za dva dana.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Domovinski rat & branitelji