Početkom i tijekom ljeta 1991.g došlo je na vidjelo otvoreno „sadejstvo“ / sudjelovanje tzv. JNA sa paravojnim srpskim snagama u Hrvatskoj. Tako Borisav Jović, u svojoj knjizi „Poslednji dani SFRJ”, (1996. godina, str. 257, 264, 367) piše, citiram:“Nakon perioda osvajanja teritorije Hrvatske putem uspostavljanja tampon zona, JNA se od leta 1991. godine u sukobima otvoreno stavila na stranu pobunjenih Srba. Kako je i sam savezni sekretar za narodnu odbranu Veljko Kadijević naveo, JNA se transformisala u vojsku onih koji žele da ostanu u Jugoslaviji“. Vezano za suradnju tzv. JNA sa srpskim paravojnim snagama na prostoru Hrvatske Kadijević, u svojoj knjizi piše, citiram: “U toj fazi (misli na fazu rata tijekom ljeta 1991.g.), cilj JNA u Hrvatskoj bio je „ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini“.
Prelomi događaj u pogledu otvorenog stavljanja JNA na srpsku stranu i zajedničkog sudjelovanja u napadu odigrao se prilikom napada na selo Kijevo u općini Knin. Po svjedočenju Milana Babića i dr. svjedoka pred MKSJ u predmetu Martić odluku da se izvrši napad donijeli su zajedno ministar unutrašnjih poslova SAO Krajine Milan Martić i tzv. JNA. Komandant 9. korpusa tzv. JNA general-major Špiro Niković naredio je napad na Kijevo. U napadu su sudjelovali 9. korpus tzv. JNA, TO i MUP SAO Krajine, napadom je zapovijedala tzv. JNA odnosno načelnik štaba i zamjenik komandanta 9. korpusa tzv. JNA pukovnik Ratko Mladić.
Dok je do napada na Kijevo sudjelovanje tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga bilo vješto skrivano, nakon napada na Kijevo to je bilo otvoreno. U svom svjedočenju svjedoka MM-078, Borislava Đukića i Milana Babića pred MKSJ u predmetu Martić, po ovom pitanju izjavljuju, citiram: “Nakon napada na Kijevo, JNA je počela sa ofanzivnim dejstvima na širem području Krajine, otvoreno se stavljajući na stranu Srba, sa ciljem preuzimanja kontrole nad teritorijom i ujedinjenja područja naseljenih Srbima“. Isto pravilo vrijedi i za prostor Istočne Slavonije i Vukovara. Sudjelovanje tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga redovito je bilo dogovarano, koordinirano, planirano i provođeno na taktičkoj i operativnoj razini. Dokument koji dokazuje da je na strateškom odnosno najvišem vrhu tzv. JNA planirana uporaba tzv. JNA u sukobu na prostoru Hrvatske je Direktiva komandanta 1. VO Živote Panića, od 19. rujna 1991. godine za operaciju u Slavoniji, koja je iznesena pred MKSJ dok. pred. br. 00695, Mrkšić i drugi, prema toj Direktivi, citiram: „zadatak 1. vojne oblasti bio je zauzeti celo područje istočne i zapadne Slavonije i pripremiti se za prodor prema mađarskoj granici, a početak napada je predviđen za 21. septembar [1991].“
Kako dio ciljeva iz ove Direktive nije ostvaren (Bilten SSNO br. 35 od 5. oktobra 1991. godine) Života Panić je u tom pogledu navodio stav rukovodstva Srbije na čelu sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem, ali i krnjeg Predsedništva SFRJ, da JNA mora da zauzme područja u Hrvatskoj koja su većinski naseljena Srbima. Tako, na primer, iako je slavonski grad Osijek bio cilj te Direktive, on nije zauzet od strane JNA jer u njemu nisu većinski živeli Srbi, dok Vukovar jeste jer je, po Životi Paniću, bio većinski srpski grad“ (ova tvrdnja za Vukovar nije točna, prema popisu iz 1991. godine u Vukovaru je živjelo 43,7% Hrvata i 37,4% Srba, izjava Mark Wheeler od 12. siječnja 1998. godine, pred MKSJ dok. pred. br. 00447, Mrkšić i dr.).
U uvjetima ratnog stanja na prostoru Hrvatske, i svakodnevnih borbenih djelovanja na prostoru Istočne Slavonije i Vukovara u uvjetima sinergijskog djelovanja paravojnih srpskih snaga i tzv. JNA u Zagrebu je dana 30. /31.07. 1991.g. održana sjednica Vrhovnog državnog vijeća. Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća nije prihvaćen prijedlog zapovjednika ZNG-a (bivšeg ministra obrane) Martina Špegelja o sveobuhvatnom napadu na vojarne JNA i preotimanju oružja; njegov plan ocijenjen je "nerealnim i opasnim".General Martin Špegelj zagovarao je u ljeto 1991. opći napad na vojarne JNA, što je predsjednik Tuđman odbio. Na sjednici VONS-a (Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti) za taj plan su glasovali samo Špegelj i Stjepan Mesić, a svi ostali su bili protiv. Davor Domazet Lošo u svojoj knizi “Hrvatska i veliko ratište”, citiram: “ Špegelj je predlagao nešto što bi željeli i predložili u to vrijeme i sami vodeći srpski generali, Kadijević ili admiral Mamula, koji su jasno i glasno rekli da je njima trebao tada legitimitet za napad na Hrvatsku. A to što je Špegelj predlagao, napad na vojarne, to je bila zamka za Hrvatsku koja je išla na ruku Srbima. U strateškom smislu, da je Tuđman tada poslušao Špegelja, danas ne bismo imali nikakvu Hrvatsku”. U svojoj knjizi, Veljko Kadijević, tadašnji sekretar SSNO-a, potvrdio je te sumnje i jasno navodi da je, citiram: „plan JNA bio isprovocirati hrvatsku stranu da prva započne sukob, što bi onda, pred lokalnim stanovništvom, a i svijetom, opravdalo opći napad JNA na Hrvatsku i svrgavanje legalno izabrane hrvatske vlasti“.
Prvi dani kolovoza 1991. g bili su izuzetno teški za Vukovar, vojni zrakoplovi učestalo nadlijeću Vukovar i Borovo Naselje u cilju izviđanja radi odabira ciljeva i skidanja za gađanje dalekometnim topništvom, što se uskoro i dogodilo: Vukovar i Borovo Naselje bili su izloženi razornom topničkom napadu sa srbijanske strane Dunava - iz Bačke, zatim iz Borova Sela, Trpinje, Orlovače i Bršadina. Udari su bili usmjereni na stambene zgrade, na tržnicu i "Hrvatski dom"; a u Borovu Naselju uništen je niz privatnih kuća. U narednim danima skoro svakodnevno Borovo Naselje gađano je iz minobacača koji su bili smješteni u Borovu Selu, a napad su podržali i topovi s dunavskih bojnih brodova. Ovi učestali napadi natjerali su civilno stanovništvo u skloništa i podrume, što će u narednom vremenu postati njihova životna svakodnevnica. U jugoistočnom dijelu vukovarske općine, sela Lovas, Bokšić i Tovarnik bila su izložena učestalim dolascima tenkova i vojnih transportera iz kojih se prema civilnim objektima radi zastrašivanja pučanstva. Istovremeno je Ilok, kao najistureniji dio općine Vukovar, okružen velikim brojem pješaštva i oklopnih vozila.
Ovi nekonvencionalni oblici rata koje provodi tzv. JNA i klasična oružana agresija na prostoru Istočne Slavonije i Vukovara koja se intenzivno intenzivnije primjenjuje od konca svibnja 1991.g. kod stanovništva uvjetuje povećanje straha i osjećaj egzistencijalne ugroženosti dijela kod većine stanovnika, te se javlja tendencija brojnijeg bježanja prema zapadnim, sigurnijim dijelovima Hrvatske. Kako bi se sačuvala obrambena sposobnost grada Vukovara Sekretarijat narodne obrane Vukovara donio je u prvoj polovici kolovoza odluku o zabrani napuštanja grada bez dozvole nadležnih organa vlasti, no međutim „bežanija“ se nastavlja: dio hrvatskog stanovništva odlazio je u zapadnom smjeru, a većina Srba prema istoku.
Zbivanja na prostoru Istočne Slavonije tijekom kolovoza 1991.g.: 01. Kolivoza 1991.g. u ranim jutarnjim satima napad na Dalj, srpski pobunjenici su uz pomoć JNA (koja se napadom topništvom na postaju hrvatske policije otvoreno svrstala na srpsku stranu) napali policajce, gardiste i pripadnike civilne zaštite koji su se nalazili u zgradi policije, tražeći njihovu predaju. Nakon gotovo desetosatne opsade - pucanja po okruženoj zgradi, čak i iz tenkova - postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom, i to, 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i 4 člana Civilne zaštite, koji su i izmasakrirani; u vremenu 01.- 03.08. pored Dalja, napadnuti su i okupirani Erdut i Aljmaš, koji su okupirani, Hrvati su protjerani iz tih područja, počinjena su masovna ubojstava civila i ratni zločini;
Tijekom dva srednja tjedna kolovoza, srpske paravojne snage i tzv. JNA sklapaju sa stanovništvom većine mjesta u istočnoj Slavoniji dogovore o "mirnom rješavanju svih problema", te obećava kako će osigurati nesmetano obavljanje žetvenih radova. To je u ovom ratu bio prvi i posljednji slučaj da su srpske paravojne snage i tzv. JNA dopuštajući poljoprivrednicima završetak žetve, za što je postojao sasvim praktičan razlog - većinu uroda iz hrvatske žitnice danima su kolone tegljača odvozile u Srbiju. No za Vukovar i Borovo Naselje ni tada nije bilo mira, bili su izloženi redovitim topničkim udarima i bojnim djelovanjima zrakoplovstva, što je donosilo nova razaranja.
U vremenu od 29 do 30 kolovoza u Slavonskom Brodu i Vinkovcima zaustavljeno je nekoliko vlakova s oružjem i intendantskom opremom tzv. JNA iz Slovenije - Željezničari su zaustavili četiri vlaka tzv. JNA koja su vozila naoružanje. Dana 29. kolovoza 1991. zaustavili su i istovarili dva vojna vlaka. Prvi vlak vozio je na relaciji Brežice-Beograd, a zaustavljen je u na izlasku iz Vinkovcima prema Mirkovcima, a drugi je zaustavljen i istovaren u Vinkovcima, a vozio je na relaciji Celje-Ostružnica. Treći vlak zaustavljen je 30. kolovoza 1991. u Vinkovcima, a vozio je na relaciji Kranj-Zenica, dok je četvrti zaustavljen isti dan u Slavonskom Brodu, a kretao se na relaciji Novo Mesto-Ljubljana-Zrenjanin. Oružje i oduzeti su i podijeljeni slabo naoružanim hrvatskim postrojbama, pa je tako dobar dio tog oružja i opreme dopremljeno u Vukovar hrvatskim braniteljima. Tako npr. Sa vlaka u Slavonskom Brodu skinuto je oko 50-tak brdskih topova, 80-tak minobacača većeg kalibra, više desetaka PZO topova, veliku količinu streljiva i nekoliko stotina protuoklopnih sredstava, za vrijeme provedbe akcije blokirana je vojarna u Slavonskom Brodu da ne bi mogli intervenirati, a u samoj akciji zarobljeni su pripadnici tzv. JNA - 3 oficira i 20 vojnika koji su bili pratnja i fizičko osiguranje vlaka, brzim i vještim djelovanjem hrvatskih željezničara kompozicija je brzo rastavljena na tri djela i „sklonjena“ sa glavne pruge na sporedne kolosijeke van „vidnog polja“. Akcija je izvedena samoinicijativno mimo odobrenja hrvatskog vrha, koji je izdao da se transporti ne smiju dirati u cilju očuvanja mira – kakvog mira kad Slavonija gori, ginu hrvatski sinovi a hrvatski goloruki domoljubi bore se sa srpskim paravojnim snagama do zuba naoružanim.
Krajem kolovoza golemi agresorski vojni potencijal smjestio se na širem prostoru oko Vukovara, kada pobunjeni Srbi, četnici, dobrovoljci i tzv. JNA dovršavaju postupak zauzimanja i kontrole većine sela u vukovarskoj općini. Od tog vremena Vukovar se našao odsječen u višestrukom okruženju brojčano i tehnički neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja. Osvajač je na tom prostoru držao više od 600 tenkova ili oklopnih transportera, nekoliko desetaka tisuća odlično naoružanih rezervista i četnika, velik broj svih vrsta topničkih oružja, streljiva je bilo u izobilju, vojni zrakoplovi tzv. JNA nisu u zraku imali ni jednog suparnika. Ove snage napadača imale su srpsku pozadinu, koja je nesmetano slala nova oružja, streljivo, hranu i ljudstvo. Nasuprot tome, Vukovar je branilo nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i policije te oko tisuću dobrovoljaca (kojima je to bio prvi susret s oružjem). Oružje kojim su raspolagali branitelji Vukovara bilo je više nego skromno; lako pješačko naoružanje - uglavnom automatske i poluautomatske puške, nekoliko mitraljeza, par bestrzajnih topova, nekoliko stotina "zolja" (najlošijeg protuoklopnog oružja), desetak "osa" i ručnih bacača, velik broj različitih mina, izrazito malu pričuvu streljiva. Opskrba hranom, sanitetskim materijalom i oružjem mogla se ostvarivati jedino probojem na pravcu Vinkovci - Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar. U takvom odnosu snaga, po svim teorijama i vojnim procjenama, Vukovar nije imao šanse ni dva dana odolijevati napadaču. No Vukovar se borio i nije pao 87 dana, izdržao je troipomjesečnu opsadu grada. U toj činjenici polazište je razumijevanja "fenomena Vukovar". U tim uvjetima odvijala se Bitka za Vukovar.
