Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Domovinski rat & branitelji

Bitka za Vukovar (4): Paravojne zasjede, naoružavanje pobunjenih Srba i prva zračna borbena djelovanja

  prof. Boris Ćaleta-Car, brigadir HV u miru           18.11.2021.         1165 pogleda
Bitka za Vukovar (4): Paravojne zasjede, naoružavanje pobunjenih Srba i prva zračna borbena djelovanja

Potpuno je jasno da je multinacionalno kolektivno Predsjedništvo SFRJ-a izgubilo nadzor nad JNA-om, država Jugoslavija je u raspadu, a rat u Hrvatskoj postaje sve otvoreniji, i u tim uvjetima vodstvo tzv JNA-a zagovara veliku mobilizaciju u Srbiji, Crnoj Gori, i Bosni i Hercegovini. General Kadijević u svojoj knjizi objašnjava kako su, citiram: „jake snage JNA bile smještene u Hrvatskoj kako bi formirale dubok prodor u neprijateljsku pozadinu” (Kadijević, 1993). Pored toga, Kadijević, u svojoj knjizi „Moje viđenje raspada: Vojska bez države“, Beograd, 1993, Politika (str. 134-135) također objašnjava svoj plan operacije/kampanje, odnosno glavnu zamisao napada na Hrvatsku: 1. poraziti hrvatske snage; 2. ostvariti puno sudjelovanje sa srpskim ustanicima iz srpske Krajine; 3. omogućiti povlačenje zaostalih dijelova JNA-a iz Slovenije; 4. posebnu pozornost posvetiti ulozi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, koja će biti ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini, a raspored snaga JNA-a bit će prilagođen tome.

U svojoj knjizi (Kadijević, 1993: str. 134-136) Kadijević objašnjava svoju ideju manevra koja je obuhvaćala sljedeće ciljeve: 1. blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora; 2. glavni napor napada bit će neposredno povezan za oslobađanje srpskih područja u Hrvatskoj i vojarna JNA-a; 3. osigurati i održati granice srpske Krajine. U tom cilju Kadijevičev plan bio je, citiram: „ispresijecati Hrvatsku na pravcima: Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar, Mostar – Split. Najjačom grupacijom oklopno-mehaniziranih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz područja Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar – Split”.
NAORUŽAVANJE POBUNJENIH SRBA
Ovo su razmatranja i stanje u tzv. JNA koja je bila raspoređena na prostoru RH i koja je bila spremna da na signal u sinergiji sa pobunjenim Srbima, četničkim odredima, dobrovoljačkim odredima i Milicijom krajine krene u napad na Hrvatsku po naprijed navedenom planu operacije i shemi manevra.

Početkom i tijekom ljeta 1991. godine ulogu i obrazac djelovanja tzv. JNA najbolje pojašnjenje i jako precizno je definirano u knjizi („Dosje: JNA u ratovima u Hrvatskoj i Bosni“ izdanje Beograd, 2018.g. str. 15.) u poglavlju Druga faza učešća JNA u sukobu u Hrvatskoj, citiram: „Početkom leta 1991. godine započinje druga faza učešća JNA u sukobu, kada JNA intenzivnije naoružava srpsku stranu u Hrvatskoj, a od avgusta iste godine otvoreno se stavlja na stranu pobunjenih Srba i zajedno sa TO i Milicijom SAO Krajine učestvuje u napadima na hrvatske gradove i sela.“
Vezano za naoružavanje Srba na prostoru Hrvatske u svom svjedočenju Aleksandar Vasiljević pred MKSJ u predmetu Milošević od 6. Veljače 2003. godine, str. 15776-7. izjavljuje, citiram: “Od druge polovine 1991. godine i početka 1992. godine, isporuke naoružanja Srbima u Krajini odvijale su se po usmenom naređenju komandanta 1. vojne oblasti (1. VO) JNA, generala- potpukovnika Živote Panića, a preko majora Čedomira Kneževića iz Drugog odreda kontraobaveštajne grupe (KOG) RV i PVO JNA i pukovnika Nikole Zečara iz Uprave bezbednosti JNA“.
Iz svedočenja Mustafe Čandića pred MKSJ u predmetu Milošević od 31. listopada 2002. godine, str. 12707-12713. jasno je vidljiva organizacija, kako, na koji način, i odakle su se naoružavali pobunjeni Srbi, citiram: „Operacija Proboj 1, koju su u prvoj polovini 1991. godine započeli i vodili major Čedomir Knežević i načelnik bezbednosti 10. korpusa JNA u Zagrebu potpukovnik Dušan Smiljanić, imala je za cilj naoružavanje Srba na području Krajine, ali i Srba na prostoru BiH. Oružje je obezbeđeno iz skladišta TO na području oko Bihaća“.

Iz pisma pukovnika Dušana Smiljanića koje je upućeno Ratku Mladiću od 15. listopada 1994. godine (dok. pred. br. 00206, pred MKSJ u predmetu Martić) citiram;“ Od kraja aprila pa sve do jula 1991. godine, potpukovnik Dušan Smiljanić je održavao veze sa čelnim ljudima u SAO Krajini, dostavljajući Srbima u Krajini veliku količinu pešadijskog i artiljerijskog naoružanja iz skladišta JNA.“

Te da dalje ne navodim imena svjedoka u svezi naoružavanja Srba u Hrvatskoj pred MKSJ u predmetu Martić i Milošević, samo ću navesti njihove izjave, citiram: „Početkom avgusta 1991. godine počela je akcija Proboj 2, sa ciljem dodatnog naoružavanja Srba u Hrvatskoj. Akcijom je rukovodio potpukovnik Dušan Smiljanić, dok je komandant grupe koja je sprovodila akciju bio major Ljuban Karan. Od avgusta do oktobra 1991. godine je izvučeno oko 20.000 komada raznog naoružanja iz magacina JNA u Hrvatskoj. Naoružanje je u tom periodu u Krajinu stizalo i iz BiH. Jedan od izvora bilo je skladište JNA kod Bihaća, odakle su oružje preuzimali odbornici i predsednici mesnih zajednica opštine Knin, koje je poslao predsednik SAO Krajine Milan Babić. Krajem novembra ili u decembru 1991. godine Kontraobaveštajna grupa (KOG) je pokušala da sprovede i akciju Proboj 3, ali do realizacije ove akcije nije došlo“.

Iz ovih izjava svjedoka nedvojbeno je jasno da je naoružavanje Srba na prostoru Hrvatske tzv. JNA provodila planski, organizirano i ciljano, uz znanje i suglasnost najvišeg vojnog vrha tzv. JNA i po vojnoj zapovjednoj hijerarhiji je provedeno. Sam cilj naoružavanja Srba u Hrvatskoj opisao je „savezni sekretar za narodnu odbranu“ Jugoslavije Veljko Kadijević (u svojoj knjizi) slijedećim riječima, citiram: „Kroz borbu je faktički izgrađena buduća vojska Srpske Krajine, koju je JNA opremila odgovarajućim naoružanjem i ratnom tehnikom.”

Početkom srpnja 1991.g, srpske snage i četnici iz Borova Sela krenuli su noću u iznenadni napad na Borovo Naselje koje su kontrolirale postrojbe hrvatske policije i Zbora narodne garde. Bio je to najveći sukob na vukovarskom području nakon pokolja hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Unatoč oružanoj i brojčanoj nadmoći agresora, Borovo Naselje nije palo, već su snage hrvatske obrane, nakon višesatne borbe, zaustavile napad, te četnike i srpsku vojsku potisnule natrag u Borovo Selo..
VUKOVAR U POLUOKRUŽENJU
Situacija na prostoru Vukovara se razvija u nepovoljnom pravcu: cijeli vukovarski dio Dunava kontrolirali su pobunjeni Srbi i četnici kojima je ustupljen i vojni gliser radi patroliranja, i riječne snage tzv. JNA a sve u cilju kako bi se novi četnici i oružje nesmetano mogli prebacivati iz Srbije u Borovo Selo; povećava se i broj vojnih konvoja tzv. JNA koji s naoružanjem i vojnicima u sve većem broju prelaze iz Srbije na teritorij Hrvatske duž cijele linije zajedničke granice; pobunjeni Srbi u okolnim selima sa pretežno srpskim stanovništvom sa značajnom količinom ratne tehnike i brojnim naoružanim ljudstvom sa barikadama drže pod nadzorom ključne položaje sa kojim su okružili Vukovar, i na taj način još više se stežu srpska kliješta oko Vukovara, čija je jedina veza sa Hrvatskom bio uski koridor preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra do Vinkovaca.

Stanje na prostoru Istočne Slavonije se značajno usložava, pored ove teške i složene situacije i stanja oko Vukovara koji je praktički u „poluokruženju“, dodatno se usložila situacija na prigradskom prostoru Osijeka dana 05. i 06. 07. nakon što su u borbi postrojbe MUP-a i ZNG-a potisnule pobunjene Srbe i četnike iz Stare Tenje umiješala se tzv. JNA na strani srpskih terorista i otvoreno se uključila u borbe napadom na hrvatske snage i Osijek.

Cjelokupnoj ovoj situaciji na prostoru Republike Hrvatske „dodatni začin“ bila je politička odluka koju je 05.07. donijela Europska zajednica, uvela je embargo na uvoz oružja u SFRJ, što je onemogućilo hrvatsku vladu da ionako nedovoljno i slabo naoružanu hrvatsku policiju i ZNG opremi sa vojnim naoružanjem i opremom, te je ova odluka EZ stavila u podređeni položaj obrambenu sposobnost Republike Hrvatske.

Ponovno je izvršen napad na položaje Zbora narodne garde u Borovu Naselju. Ovaj put bila je riječ o dobro pripremljenom vojnom djelovanju, odnosno kombiniranom topničko-pješačkim udarom većih razmjera, stoga je vukovarski Zbor narodne garde sa snagama policije bio primoran zatražiti pomoć s vinkovačkog područja. Dolaskom pojačanja razbijen je neprijateljski nasrtaj, ali potpuni poraz četnika u bijegu spriječile su oklopne snage tzv. JNA sa istim scenarijem djelovanja kao u Osijeku. Ono što je značajno i karakteristično za ove borbe je činjenica da se prilikom svakog napada četnika na Borovo Naselje aktivirala su se i četnička gnijezda u samom Borovo Naselju koja su iza leđa djelovalo po snagama ZNG i policije, te je bilo nužno pristupiti njihovom neutraliziranju, što se pokazalo da je bilo od izuzetne važnosti za buduću obranu Vukovara.

Ne mogavši frontalno probiti prvu liniju obrane Vukovara, četnici su se odlučili za topničke napade na sam grad, te za osvajanje šireg, slabije branjenog vukovarskog područja, u tom cilju napali su selo Ćelije, i po istom „receptu“ napada napasti će sva hrvatska sela u okolici Vukovara i na komunikacijskim pravcima Vukovar-Vinkovci; Vukovar- Osijek; Vukovar-Sotin-Ilok; i Vukovar-Orolik-Tovarnik.

Hrvatska vlada i dalje traži mirno rješenje, i nastoji izbjeći rat na prostoru Republike Hrvatske. U tom smjeru smirivanja situacije, traženja političkog rješenja i mirnog izlaska iz nastale krizeje Brijunska deklaracija (Brijunski sporazum) o mirnom rješavanju jugoslavenske krize, koja je donesena 07.07.1991.g. Na poticaj Europske Zajednice održan je sastanak na Brijunima, na kojem je bilo hrvatsko i slovensko državno vodstvo, predsjednik Predsjedništva SFRJ Borislav Jović, savezni premijer Ante Marković, Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, predstavnik tzv. JNA vice-admiral Stane Brovet, većina članova predsjedništva Jugoslavije, a EZ predstavljala su tri ministra vanjskih poslova zemalja članica EZ, na kojem je dogovoren prekid ratnih djelovanja na teritoriju Slovenije; potpisan je i sporazum o tromjDesečnoj suspenziji odluka o proglašenju nezavisnosti Hrvatske i Slovenije; i sve potpisnice su se složile da se u ratnu krizu uključe prve promatračke misije EZ-a. U duhu Brijunskog sporazuma hrvatska je suspendirala provedbu odluke o proglašenju nezavisnosti na tri mjeseca. 8. listopada 1991.g, Sabor je izglasao odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ čime je završen proces osamostaljenja Hrvatske od SFRJ.

U čemu je onda značaj i važnost ovog političkog pristanka i još jednog ustupka hrvatskog političkog vodstva iz tog vremena i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u uvjetima kad se na prostoru Istočne Slavonije i Vukovara vode ozbiljne oružane borbe. Po mom mišljenju je ključna, mudra i dalekosežna, s obzirom na razvoj rata ove odluke išle su na štetu Hrvatske ali potpisivanje sporazuma bilo je istodobno i od velike pomoći jer su se sve potpisnice složile da se u ratnu krizu uključe prve promatračke misije EZ-a, a to je ključni faktor iz razloga što se na ovaj način jugoslavenska kriza institucionalizirala, i jugoslavenska kriza se internacionalizirala, što je utjecalo da se promijeni politički položaj Republike Hrvatske u Europi i svijetu, i oduzme riječ i kaže prava istina o Jugoslavenskoj krizi prosrpski orijentiranoj Jugoslavenskoj diplomaciji. 09.07. u Hrvatsku su stigli prvi promatrači iz Europske zajednice, te se pristupilo. uspostavi Promatračke misije (15.07. sa sjedištem u Zagrebu) sa prvotnom zadaćom nadgledanje prekida vatre u Sloveniji, kao i povratka JNA u vojarne u Sloveniji; a 29.07. zadaća Promatračke misije je proširena na: nadgledanja situacije na ratom zahvaćenim područjima Republike Hrvatske, s  posebnim naglaskom vezano za nadzor poštivanja prekida vatre. U narodu Promatrači EZ nazivani su „sladoledarima“, što ni u kojem slučaju nije bio izraz netrpeljivosti, podcjenjivanja ili zlobe, nego jednostavna ironija (čak i uz dozu simpatije), prema ljudima u bijelom za koje je postojalo uvjerenje da u bitnoj mjeri ne doprinose smirivanju stanja na terenu, odnosno, da svojim djelovanjem „niti štete niti koriste“ (kako se najčešće govorilo).

Koliko je stalo Srbiji do ovog sastanka na Brijunima najbolje svjedoči činjenica da je Milošević odbio doći. Odluka Jugoslavenskog ministra obrane, generala Veljka Kadijevića najbolje govori koliko je Brijunski sastanak bio važan za tzv. JNA i koliko im je bilo stalo do provedbe donesenih zaključaka i deklaracije, iako su potpisali sporazum, da je on Kadijević 08. srpnja 1991.g (dan nakon sastanka) pozvao na opću mobilizaciju u Jugoslaviji, koja se temeljila na „dobrovoljnoj“ bazi. Ovom odlukom više stvari postalo je jasno: 1. da sporazum koji su dan ranije na Brijunima, pod pokroviteljstvom Europske Zajednice, potpisale Hrvatska, Slovenija, Srbija i tzv. JNA, neće ispuniti svoje mirotvorne ciljeve; 2. mobilizacija ima smisla samo ako se priprema krvavi rat na prostoru Hrvatske, jer desetodnevni rat u Sloveniji je završio i tzv. JNA napušta Sloveniju; i 3. da se četnici, srpski pobunjenici, i razni stranački i nestranački dragovoljački odredi, razne „jedinice“ teritorijalne obrane putem dobrovoljne mobilizacije ukomponiraju kao rezervisti u regularne snage tzv. JNA., i 4. da se stvori slika hrvatskog „beznađa“, odnosno da sa već postojećom „moćnom ratnom mašinom“ JNA koja će se dodatno mobilizirati i pretvoriti u silu, uplaši i zastraši Hrvatsko stanovništvo, da se naruši povjerenje u hrvatsko političko vodstvo i predsjednika dr. F. Tuđmana, i da se naruši volja za borbom kod hrvatskog naroda.

 Na dan Brijunskog sastanka, 07.07. paravojne srpske snage ( domaći pobunjeni Srbi, četnici i srpski dobrovoljci) zajedno sa snagama tzv. JNA razorili su, opljačkali i spalili Istočnoslavonsko selo Ćelije ( 180 st.) sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Hrvate su protjerali, selo je zatim opljačkano i zapaljeno. Ovo je bio prvi slučaj etničkog čišćenja na prostoru Europe nakon II. SR. U ovom napadu je demonstrirano ono što će tijekom cijelog Domovinskog rata 1991.-95. g biti glavna karakteristika ratovanja paravojnih srpskih snaga, Milicije i tzv. JNA na prostoru Hrvatske – strategija spaljene zemlje, masovnih zločina, progona civila i etničkog čišćenja pri čemu nisu birali sredstva kako bi to postigli. Sa ćelijama je počela kampanja etničkog čišćenja Istočne Slavonije, koje će se nastaviti u još drastičnijem obliku tijekom narednih dana i mjeseci sa selima Dalj, Aljmaš, Erdut, Ilok, Bapska, Tovarnik, Sotin, ….Borovo Naselje i Vukovar, i dr.
PRVA ZRAČNA BORBENA DJELOVANJA
Masovan napad 1. vojne oblasti na hrvatske snage pripreman je još u srpnju 1991. godine. Plan je bio 1. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom (iz sastava 1. pgmd-a), 51. mehaniziranom brigadom i dijelovima 12. proleterske mehanizirane brigade, „brzim i energičnim pokretima oklopno-mehaniziranih snaga” izbiti na crtu Virovitica – Pakrac – Kutina. Taj plan nije realiziran zbog sklopljenog sporazuma o primirju na Brijunima i tromjesečnog moratorija na postupak razdruživanja Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama bivše države (Marijan, 2012.: „Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. Godine“, Časopis za suvremenu povijest. 44(2), 251-275.).

17.07. na prostoru Vinkovaca vođene su borbe sa paravojnim srpskim snagama (domaći pobunjeni Srbi, četnici i srpski dobrovoljci). Nakon što su početkom srpnja snage hrvatske policije i ZNG-a protjerale četnike sa samog ulaza u Vinkovce, hrvatske postrojbe munjevitom akcijom potisnule su srpske teroriste preko "brčanske" pruge i uspostavile liniju prema Mirkovcima.

U borbena djelovanja na prostoru Istočne Slavonije i Vukovara uključili su se i vojni zrakoplovi tzv. JNA, koji su pored izviđačkih i zastrašujućih brišućih letova, započeli prva zračna borbena djelovanja pucajući na položaje Zbora narodne garde kod Bršadina. Uskoro, 21. 07. 1991. zrakoplovi tzv. JNA raketama pogađaju zgradu Narodne obrane u Novim Čakovcima i ubijaju tri pripadnika Zbora narodne garde, a desetoricu ranjavaju. Stradali gardisti, u vrijeme neočekivanog napada, nalazili su se na popodnevnom odmoru.

Krajem srpnja 1991.g. vodili su se osobito žestoki sukobi između paravojnih srpskih snaga potpomognutih sa tzv. JNA, i pripadnika Zbora narodne garde i hrvatske policije u naselju Lužcu, gdje su intenzivne borbe trajale punih pet sati. Tom prilikom poginula su dva hrvatska gardista, a 7 ih je teže i lakše ranjeno. Gubici četnika ponovo se nisu mogli ustanoviti, jer su mrtvi i ranjeni odvezeni u Srbiju (koja, uobičajeno, nije dopuštala objavljivanje niti službenih niti neslužbenih podataka). Obrana Lužca, prigradskog naselja između Vukovara i Borova naselja, za cjelokupnu obranu Vukovara imala je ključnu stratešku važnost. Ako bi zauzeli Lužac, srpske paravojne snage izbile bi na Dunav i razlomile bi jedinstvenu obranu grada na dva dijela, po pola, a branitelji bi bili podijeljeni na dvije skupine; jedna bi ostala u Borovu naselju, dok bi drugu skupinu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici. Padom Lužca 2. studenog 1991. godine, točnije slomom obrane iscrpljenih, desetkovanih i slabo naoružanih branitelja Lužca presječena je obrana Vukovara na dva dijela, što je bitno oslabilo i značajno usložilo obranu Vukovara.
PARAVOJNE ZASJEDE
U Tovarniku iz zasjede paravojne srpske snage napale su patrolu hrvatske policije pri čemu su teško ranjena dva redarstvenika. Nakon provedene istrage uhićeni su pripadnici paravojnih srpskih snaga i otkriven je veći broj skladišta oružja i streljiva. Pred učestalih napada četnika i pobunjenih Srba na pripadnike hrvatske policije i ZNG, nerijetko su u na ovom prostoru vukovarske općine meta bili i civili, tako da su nerijetko bili ranjeni ili ubijeni civili. Vojska odnosno tzv. JNA u tom vremenu u više navrata puca po Iloku, bombardira obližnji Opatovac i Principovac, a potom tvrdi kako nije ni upoznata s tim događajima.

Usporedno tim događajima / bojnim djelovanjima u srijemskom trokutu odnosno naseljima južnog i istočnog dijela općine Vukovar, na sjeverozapadnom dijelu općine nastavlja se daljnje dovlačenje teških ubojitih oružja i srpskih rezervista u to područje, radi njihove trajne okupacije i opkoljavanja Vukovara sa sjeverozapada iz Trpinje, Orlovače i Borova Sela, odakle se vrši prvi topnički napadi na Borovo Naselje i Vukovar, čemu se pridružuju i topovi s dunavskih bojnih brodova.

Ovaj napad pored udara na položaje snaga hrvatske policije i ZNG imao je i za cilj teško oštetiti i razoriti civilne objekte koji bi mogli poslužiti za obranu i skloniše za civilno stanovništvo, te su tako prilikom ovih topničkih napada na Borovo Naselje teško oštećene zgrade Radničkog doma, Doma tehnike i "Borova". Ova borbena djelovanja tijekom srpnja koja su se polako pretvorila u rat uzrokovala su koncem srpnja pojavu grupnih iseljavanja dijela Srba iz većinskih srpskih sela, i Srba stanovnika Vukovara, u Srbiju, a ova činjenica u Srbiji iskorištavala se kao razlog za sve veću mobilizaciji rezervista i njihovo upućivanje u osvajački rat protiv Hrvatske. Do konca srpnja srpske paravojne snage sa tzv. JNA neprekidno i svakodnevno podižu intenzitet bojnih djelovanja, u rat uvlače sva sela sa prostora vukovarske općine i srpske paravojne snage i tzv. JNA do koncem srpnja 1991. G imaju uspostavljenu kontrolu nad širokim prostorom oko Vukovara.

Ni u ostalim dijelovima Istočne Slavonije nije bilo mirno, pored svakodnevnih i učestalih oružanih sukoba slabijeg intenziteta   između hrvatskih branitelja i srpskih paravojnih snaga, dana 25. 07. u ranim jutarnjim satima dogodio jaki topnički napad na Erdut. Napad na Erdut izvršen je sa topništvom JNA (VBR-ima i minobacačima) sa teritorija Srbije (Vojvodine) i  raketnom topovnjačom JNA sa Dunava.

Ovim napadom naneseni su teški gubitci pripadnicima ZNG-a RH, smještenim u središtu za obuku gardista u Erdutu - poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je teško ranjeno. U ovom napadu tzv. JNA i Srbija pokazali su svoje pravo lice, ovo je bio prvi izravni napad tzv JNA sa teritorija Republike Srbije na Hrvatsku, odnosno ovaj čin vojnog napada i udara sa teritorije jedne države na teritorij druge suverene država, je samo jedan od dokaza u niza da Domovinski rata 1991.-95 nije građanski rat već agresija Srbije na Republiku Hrvatsku.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Domovinski rat & branitelji