Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Domovinski rat & branitelji

Bitka za Vukovar (3): Rat u Vukovaru i istočnoj Slavoniji započeo je u Borovu Selu 2. svibnja 1991

  prof. Boris Ćaleta-Car, brigadir HV u miru           18.11.2021.         1193 pogleda
Bitka za Vukovar (3): Rat u Vukovaru i istočnoj Slavoniji započeo je u Borovu Selu 2. svibnja 1991

Sabor Republike Hrvatske 22. Prosinca 1990.g. proglasio je novi Ustav RH (Božičini Ustav) koji predviđa trodiobu vlasti (zakonodavna, izvršna i sudska) i polupredsjednički sustav. To je pokrenulo novu "serija" mitinga Srba po Hrvatskoj, na kojima se odbacuje Ustav RH te prijeti Hrvatima i hrvatskoj vlasti. Posebno uzavrela situacija na prostoru Istočne Slavonije i vukovarskoj općini nastupila je ”serijom“ mitinga u veljači i ožujku 1991. g. ( mitinzi Knin i Vukovar - 02.02., Beli Manastir - 6.02., Dalj - 24.02., Bobota, Mirkovci, Trpinja, Borovo Selo - 09.03.) na kojima su nazočni Srbi otvoreno odbacivali Ustav RH, prijetili Hrvatima i hrvatskoj vlasti. Hrvatski Sabor 22.02.1991.g prihvatio je Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ i Rezoluciju o zaštiti Ustavnoga poretka RH, te naglasio da u slučaju kolizije sa saveznim zakonima prednost imaju zakoni Republike Hrvatske.

Savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević 25. veljače 1991. izložio je prijedlog plana JNA-a za rušenje vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji po kojem „osnovna zamisao sastoji se u tome da se čvrsto osloni na snage koje su za Jugoslaviju u svim dijelovima zemlje i da se kombiniranim političkim i vojnim mjerama sruši vlast prvo u Hrvatskoj, a potom u Sloveniji. … U Hrvatskoj institucionalno i politički jačati Srpsku krajinu, podržavati njeno odcjepljenje od Hrvatske (ne javno nego faktički)”(Marijan, D. (2012) Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine. Časopis za suvremenu povijest. 44(2), 2012: str. 256).

<<< Bitka za Vukovar (1): Grad na Dunavu prije rata
<<< Bitka za Vukovar (2): Raspad Jugoslavije i stanje pred rat na prostoru Hrvatske i Istočne Slavonije

Dana 26.02.1991.g pobunjeni Srbi proglasili su SAO Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem - Ustavni sud RH poništio je odluku i odbacio takve odluke kao ilegalne, protuustavne i nevažeće. Odmah nakon proglašenja 28. 02. 1991.g „Srpsko nacionalno vijeće SAO Krajine“ usvojilo je Deklaraciju o razdruživanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji zajedno s ostalim narodima i republikama koje prihvaćaju zajedničku državu. 01. 03. 1991.g Policajci srpske nacionalnosti zaposleni u MUP-u RH, zajedno s mobiliziranim rezervistima, upali su u policijsku postaju u Pakracu i razoružali sve policajce Hrvate. Već 02.03. specijalne jedinice MUP-a RH protjerale su srpske ekstremiste iz Pakraca. Tijekom borbi na pakračke trgove i ulice izašla su oklopna vozila tzv. JNA s ciljem uspostave „tampon zone“, no hrvatska policija je zadržala nadzor nad gradom. Ovo je bio prvi oružani sukob hrvatskih redarstvenih snaga sa srpskim ekstremistima.

U izjavi svjedoka MM-037 i njegovog svjedočenja pred MKSJ u predmetu Martić od 28. Ožujka 2006. godine, str. 2743, na pitanje naoružavanje Srba u Hrvatskoj, isti izjavljuje, citiram: „Dok u prvoj polovini 1991. godine JNA formira takozvane tampon zone, ona istovremeno aktivno učestvuje u naoružavanju TO Krajine. JNA je naoružavanje Srba intenzivirala u drugoj polovini 1991. godine.“

U svojoj knjizi (Veljko Kadijević, „Moje viđenje raspada: Vojska bez države“, str. 65-66) Kadijević o naoružavanju Srba u Hrvatskoj piše, citiram:“Cilj naoružavanja SAO Krajine od strane JNA je bio da se srpske snage pripreme i organizuju za borbu protiv hrvatskih snaga“.

 Situacija na ovom prostoru (Istočne Slavonije i Vukovara) znatno se pogoršala nakon oružanog sukoba između hrvatske policije i srpskih terorista na Plitvicama 31. ožujka 1991. g. – odgovor, samozvano "Srpsko nacionalno vijeće (SNV) za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem" objavljuje odluku o "prisajedinjenju Srbiji" navedenih hrvatskih regija, a ova odluka SNV-a zapravo je značila najavu rata na prostoru Istočne Slavonije. Srpski ekstremisti odmah su postavili barikade u Borovu Selu, a potom i u ostalim selima vukovarske općine naseljenim uglavnom srpskim stanovništvom – Pačetinu, Boboti, Bršadinu, Negoslavcima, Trpinji. Minirana je i razorena željeznička pruga Borovo-Dalj. Vukovarsku vojarnu tzv. JNA stavila je u stanje najveće borbene pripravnosti. Kamionima i brodovima dovozi se iz Srbije oružje u vukovarska sela, gdje se javno dijeli Srbima. Dotad mirne slavonske noći ispunjene su pucnjevima, eksplozijama i ranjavanjima. Na barikadi u Bršadinu pucali su 2. travnja na civilni automobil, pri čemu je teško ranjena suvozačica.

Ovo kritično stanje u vukovarskom kraju hrvatska vlast pokušava ublažiti brojnim pregovorima i ustupcima; čak i Gorana Hadžića, člana terorističke skupine sa Plitvica, pušta iz zatvora.I pored pregovora i ustupaka barikade i dalje ostaju na prometnicama, nasilja i ranjavanja sve su učestalija; oružje dovezeno iz Srbije neprekidno se gomila u srpskim kućama. Nasiljem, potpunom nepristupačnošću i količinom oružja počinje se sve više isticati Borovo Selo.
MITINZI I GOVOR MRŽNJE
Tijekom travnja 1991., u pratnji ekstremista i dobrovoljaca iz raznih krajeva Srbije, Slavoniju i Baranju obilazili su srbijanski političari: čelnik Srpske radikalne stranke i zastupnik u srbijanskoj skupštini, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, zastupnik u srbijanskoj skupštini Milan Paroški i ministar u srbijanskoj vladi Stanko Cvijan, i održavali mitinge, Ono što je karakteriziralo sve ove mitinge, bio je: govor mržnje, huškačka i agresivna retorika tih i drugih političara iz Srbije – tako npr. četnici u Borovu Selu, 14. travnja 1991.g. održavaju mitng ("miting podrške Predsjedništvu Jugoslavije za mirno rješavanje jugoslavenske krize") na kome su gosti Šešelj i Paroški pozdravili "prisajedinjenje" istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema državi Srbiji, javno su pozivali Srbe na pobunu protiv hrvatske vlasti i stvaranje Velike Srbije, i na obračun s Hrvatima na tom području. Ovi mitinzi i ovakva retorika bila je uvod u krvavi rat u Istočnoj Slavoniji i na prostoru Vukovara.

Kako bi smirila napetu situaciju u Istočnoj Slavoniji, hrvatska vlast šalje u Vukovar 15. travnja 1991.g. ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca i njegova zamjenika Slavka Degoriciju u Vukovar, na razgovore s predstavnicima političkih stranaka iz sela s većinskim srpskim stanovništvom, sa ciljem izbjeći oružane sukobe koji su prijetili na vukovarskom području, te ih riješiti mirnim putem.

Mimo zauzetih stavova na sastanku u Vukovaru i pokušaja hrvatske vlasti da nastalu situaciju riješi mirnim putem, ništa se nije promijenilo jer to nije odgovarao srbijanskim ekstremistima. O tome najbolje svjedoči i pokazuje isključivost i cilj srpskih ekstremista, odnosno velikosrpske politike govor srbijanskog zastupnika Milana Paroškog na mitingu u baranjskom selu Jagodnjak, 21. travnja 1991., citiram: “Ovo je srpska teritorija i njima (Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe !”.
TAMPON ZONA
U svom članku vojni teoretičar, povjesničar i profesor na američkom War College, Vego (Vego, M., The Army of Serbian Krajina. Jane’s Intelligence Review. 10/1993, str. 438-445.) piše, citiram: „protivno srpskim i mnogim zapadnim tvrdnjama, službeni Zagreb je bio čudno pasivan i nije učinio skoro ništa kako bi zaustavio narastajuću srpsku pobunu u Krajini”. Ova tvrdnja uglavnom navodi na postojanje bojazni hrvatskog vrhovništva, prije svega Tuđmana, od otvorenog sukoba s JNA-om, koja postaje sve više i više srpska, a manje jugoslavenska – no vrijeme će pokazati da je to tada bila jako mudra odluka hrvatskog vrhovništva na čelu sa dr. Franjom Tuđmanom.
Ubrzo nakon toga, dana 2. 05. 1991.g srpski teroristi i ekstremisti (četnički dobrovoljci iz Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja i Srpske narodne obnove Mirka Jovića, te lokalni Srbi kojima je zapovijedao Vukašin Šoškoćanin) u Borovu Selu kod Vukovara iz zasjede su ubili 12 i ranili 21 pripadnika Posebne jedinice policije PU Vinkovci. Ovdje je važno naglasiti da je napad unaprijed planiran i dobro pripremljen, odnosno prema priznanju V. Šešelja, četnički dobrovoljci iz Srbije došli su u Borovo Selo najkasnije početkom travnja 1991.g (prema pisanju Velika Srbija, novine Srpske radikalne stranke, Beograd, maj 1994., str. 37), a u pripremi krvoprolića sudjelovala je srbijanska Služba državne „bezbednosti“. Sudjelovanje Vojislava Šešelja u prikupljanju i slanju naoružanih dobrovoljaca u Hrvatsku radi sukoba s hrvatskim snagama i osvajanja teritorija svjedoči i članak ”Srpska mi truba zatrubi iz toga sela Borova“, objavljen u novinama Velika Srbija (broj 11, decembar 1991., str. 25-29)., u kojem se iznose svjedočenja srpskih dobrovoljaca koji su 2. svibnja 1991. sudjelovali u oružanom sukobu u Borovu Selu u kojem je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca, pri čemu se u svjedočanstvima spominju ”četnici vojvode Šešelja“.

U sukob u Borovu Selu umiješala se tzv. JNA glumeći da pravi „tampon zonu“, a u stvari je spriječila oklopnim vozilima i pješaštvom dolazak novih snaga hrvatske policije i njihovu legalnu intervenciju u Borovu Selu, i stavila se na stranu četnika.

Ova neutralnost tzv. JNA i stvaranje „tampon zone“ u cilju razdvajanja zaračenih strana, kao i lažne namjere tzv. JNA najbolje su opisane u knjizi („Dosje: JNA u ratovima u Hrvatskoj i Bosni“ izdanje Beograd, 2018.g. str. 14.) u poglavlju Prva faza učešća JNA u sukobu u Hrvatskoj, citiram: „Od marta pa sve do leta 1991. godine trajala je prva faza učešća JNA u sukobu u Hrvatskoj. U ovom periodu JNA se predstavljala kao neutralna, odnosno njena uloga se ogledala u tome da „razdvaja“ sukobljene strane – MUP Hrvatske i Miliciju SAO Krajine, stvarajući tampon zone. Međutim, stvaranje tampon zona je bio deo obrasca kojim se osvajala teritorija Hrvatske. Obrazac se sastojao u tome da Milicija SAO Krajine izazove provokaciju, na koju je MUP Hrvatske odgovarao, nakon čega bi se JNA umešala u sukob razdvajajući dve strane i stvarajući tampon zonu. Od leta 1991. godine JNA se otvoreno uključuje u sukobe u Hrvatskoj, tako da područja koja su bila deo tampon zone ostaju pod srpskom kontrolom.“

Najbolje su objašnjene ove famozne „tampon zone“ njihovo mjesto, uloga i značaj u svjedočenju Milana Babića pred MKSJ u predmetu Martić od 16. veljače 2006. godine, str. 1416., citiram: „Tampon zone su predstavljale prostor između srpskih i hrvatskih sela ili naoružanih formacija, koji je bio pod kontrolom JNA. Uloga JNA je bila da razdvoji zaraćene strane, „a zatim da se rasporedi na one teritorije koje su bile zamišljene kao buduće srpske i da se stvori sta… de facto stanje koje će biti priznato kasnije od strane međunarodne zajednice.“

Ulogu i obrazac djelovanja tzv. JNA i uigrani scenarij sa pobunjenim Srbima kad je trebalo određeno područje pretvoriti u „tampon zonu“ a kasnije staviti pod srpsku kontrolu, u ovoj fazi sukoba najbolje je opisao i objasnio tadašnji politički predvodnik Srba iz Krajine Milan Babić u svom svjedočenju pred MKSJ - Svjedočenje Milana Babića pred MKSJ u predmetu Martić od 17. veljače 2006. godine, str. 1508., citiram: “Znači, ja ne govorim da sam vidio neki plan o rasporedu, već se ona na isti način, uvek na isti način postavljala nakon incidenata koje... i provokacija koje bi vršila milicija Krajine. Uvek je nakon toga izlazila... prvo je odgovarala hrvatska policija, a onda bi JNA izlazila i postavljala se kao tampon zona. I to se ponavljalo od Plitvica do Kijeva, do okoline Šibenika, Zadra i Vukovara, koliko sam čuo. Znači na čitavom prostoru Hrvatske gde su se dešavali sukobi.“

 Rat u Vukovaru i istočnoj Slavoniji započeo je u Borovu Selu 2. svibnja 1991.g

Događaji i napad u Borovu Selu bio je prijelomni trenutak, odnosno događaj nakon kojeg se više nije moglo natrag, i koji je odredio daljnji tok zbivanja na prostoru Istočne Slavonije i Vukovara. Događaji u Borovu Selu munjevito se šire Istočnom Slavonijom, te uzrokuju, prvi put, postavljanje barikada i u selima s većinskim hrvatskim stanovništvom, Hrvati shvaćaju što im se sprema i sukladno mogućnostima počinju se ubrzano naoružavati.

Nakon Borova sela cijela Vukovarska regija pretvorila se u prostor nemira, pucnjave i eksplozija. Sa četničkih barikada neprekidno pristižu ranjeni civili u medicinski centar u Vukovaru i Vinkovcima. U gradu Vukovaru životni uvjeti postaju sve teži jer je grad blokiran seoskim barikadama i naoružanim civilima, nema redovite opskrbe grada, stanovništvo je neprekidno bombardirano glasinama i prijetnjama o napadu, a zbog učestalih pucnjeva i eksplozija svako kretanje ljudi po gradu životna je opasnost.

Nadzor cjelokupnog složenog stanja na širem prostoru Vukovara hrvatskoj policiji dodatno opterećuje i usložava tzv. JNA, koja: se rasporedila na svakom strateški značajnom položaju u Vukovaru i okolnim selima; sa tenkovima i oklopnim vozilima kreću se prometnicama; tzv. JNA na Dunavu kod Dalja otima patrolni čamac hrvatske policije ( u cilju osiguranja preko Dunava nesmetanog prelaska četnika i dovoza oružja iz Srbije u Hrvatsku). Iz postupaka tzv. JNA koja potpuno posrbljuje oficirski kadar i u prostor istočno-slavonskih vojarni ubrzano se dovode rezervisti mobilizirani u Srbiji moglo se zaključiti da se priprema za totalni rat na prostoru Istočne Slavonije.

Hrvatska vlast, nalazi se u velikom problemu, pokušava izbjeći oružani sukob većih razmjera, koji srpske snage uporno nastoje isprovocirati, jer je svjesna svoje nenaoružanosti (14.05. 1990.g. po nalogu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) u Beogradu, u narednih 10-tak dana Hrvatskoj je oduzeto naoružanje Teritorijalne obrane (TO) i smješteno u skladišta tzv. JNA), dok je nasuprot tom stanju Hrvatske ogroman oružani potencijal tzv. JNA, tj. srpskih snaga koje ista podupire i koje je naoružala. Napeto stanje pokušava se dovesti u normalu i smiriti sa nalogom predsjednika hrvatske Vlade (pet dana nakon pokolja u Borovu Selu) da se ukinu sve barikade na tlu Hrvatske, što su odmah učinila sela s većinskim hrvatskim stanovništvom, dok sela sa srpskom većinom nisu na to pristala.

Dalji tijek događanja: Vukovar je 9. 05. 1991. posjetila delegacija sastavljena od Predsjednika hrvatske Vlade, predsjednika savezne vlade (SFRJ), saveznog sekretara unutarnjih poslova (SSUP) i predstavnika tzv JNA - radi "uspostavljanja mira u tom dijelu Hrvatske", delegacija je otišla i u posjet Borovu Selu sa namjerom da smiri stanje, no četnici na barikadi propuštaju sve dužnosnike osim hrvatskih – što se pretvorilo u bezuspješno traženje mirnog rješenja; sredinom svibnja 1991. godine, na čelo predsjedništva SFR Jugoslavije trebao je (po pravilniku) stati predstavnik Hrvatske, ali to nije odgovaralo u tim povijesnim okolnostima Srbiji koja je protupropisno onemogućila ustoličenje predstavnika Hrvatske na mjesto predsjednika predsjedništva SFRJ – još jedan neuspjeh.

Na referendumu o budućem statusu RH, 19. svibnja 1991. godine zbiva se jedan od važnijih događaja u političko-pravnoj borbi Hrvatske za državnu samostalnost i pravo na demokratski razvoj: toga se dana na referendumu - za - izjasnilo 94,17% glasača, a glasovalo je 82,97% punoljetnih stanovnika Hrvatske, odnosno izjasnilo se za samostalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji . Istovremeno je "nepoznati" organizator (najvjerojatnije iz SDS-a) nastojao u selima s većinskim srpskim stanovništvom organizirati referendum za "prisajedinjenje Slavonije, Baranje i zapadnog Srema" Srbiji.
TERORISTIČKE BAZE
Hrvatska vlast uvidjela je da je prisutna sve češća borba hrvatske države protiv terorizma i ekstremizma, i da je hrvatska izložena neposrednoj ratnoj opasnosti, a tijek događaja i zbivanja na tlu hrvatske pokazali su da sama policija nije dovoljna za obranu demokratske vlasti u Hrvatskoj. U Banskim dvorima održana je 9. travnja 1991. prva sjednica Vrhovnog državnog vijeća na kojoj je donesena odluka da Hrvatska mora ustrojiti svoje oružane snage. Temeljem toga predsjednik dr. Franjo Tuđman donio je 20. travnja 1991. godine Odluku o preustroju redarstvenih snaga MUP-a u posebne operativne obrambene postrojbe ZNG-a, koje su bile unutar MUP-a RH, ali njima je zapovijedalo Ministarstvo obrane. 

ZNG će tijekom Domovinskog rata 1991.-95. prerasti u Hrvatsku vojsku. Zbog zakonskih i političkih razloga te su snage bile formalno ustrojene u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, jer je Hrvatska tada formalnopravno još bila u sastavu SFRJ. Jedinicama/postrojbama Zbora narodne garde zapovijedalo je Ministarstvo obrane RH. Zbor narodne garde se ustrojio kao odgovor na razoružavanje Teritorijalne obrane (TO) u Hrvatskoj kao i zbog nemogućnosti nove Hrvatske države da osigura teritorijalni integritet i funkcioniranje pravne države na svom cjelokupnom državnom području.

Zadaće ZNG-a bile su: zaštita državne granice Republike Hrvatske te zaštita nepovredivosti državnog područja; zaštita od narušavanja javnog reda i mira u većem opsegu; zaštita od terorističkog i drugog nasilnog djelovanja odnosno oružane pobune; zaštita zračnih luka i zračnog prometa; zaštita obale i mora; pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opće opasnosti prouzročene elementarnim nepogodama i drugih nesreća; zaštitu određenih osoba, objekata i prostora; te druge poslove utvrđene zakonom. ZNG je zamišljen je kao pričuvni i djelatni.

Prema prvim planovima trebao je imati Zapovjedništvo, četiri djelatne brigade, 16 pričuvnih brigada i devet pričuvnih samostalnih bataljuna ZNG. Ukupno je u pričuvnom dijelu trebao imati 38.726 ljudi. Ustroj pričuvnog sastava napravljen je na temelju brojnog stanja pričuvne policije .

Temeljem Odluke predsjednika Republike Hrvatske, ustrojene su krajem travnja i početkom svibnja prve četiri brigade Zbora narodne garde, označene kao “A” brigade: 1. brigada – Tigrovi, 2. brigada – Gromovi, 3. brigada – Kune i 4. brigada – Pauci. 

Prve brigade ZNG-a predstavljene su hrvatskoj javnosti ( na prvoj smotri Zbora narodne garde – ZNG) na svečanoj smotri 28. Svibnja 1991. g. uz mimohod, dodjelu zastava brigadama i polaganjem prisege na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu.Te postrojbe ubrzo su, tijekom ljeta 1991. godine upućene na prve crte bojišta u Hrvatskoj.

Važno je naglasiti da je u travnju 1991. osnovana Narodna zaštita (NZ) kao oblik obrambenoga samoorganiziranja po mjesnim zajednicama i općinama, 30. lipnja 1991. odlukom Vrhovnoga državnog vijeća RH osnovane su postrojbe NZ-e, a 30. srpnja. 1991. osnovan je Republički štab NZ-a. U kratkom vremenu nakon osnivanja broj pripadnika NZ-a na prostoru Republike Hrvatske narastao je na približno 300 000, od kojih je oko 60 000 bilo naoružano različitim vrstama oružja, prije svega lovačkim.

Tijekom lipnja 1991. g. u selima istočne Slavonije (Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera, Negoslavci) uspostavljene su terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela. Ritam i cilj osvajačkog rata u režiji Srbija protiv Hrvatske dobio je i svoj novi zamah u lipnju 1991.g kroz nastavak pucnjave i podizanje barikada koji su se zbili u Sremskim Čakovcima, Negoslavcima i Oroliku; pri čemu je osobito velik sukob bio je u Sremskim Čakovcima, gdje su tri osobe teško ranjene, i ovim potezom Vukovar je ostao okružen i izoliran / s jedne strane Dunav a sa druge strane srpska sela sa jakim bazama i dobro naoružanim srpskim ekstremistima.

Ova događanja u lipnju 1991.g. pokazuju da je pobuna Srba na prostoru Istočne Slavonije u vojničkom smislu dobro osmišljena / planirana, pripremljena, usklađena i vođena za vođenje ratnih operacija /Napadne ratne operacije koje će uslijediti u narednom vremenu od strane tzv. JNA za okupaciju Vukovara i prostora Istočne Slavonije. Prepoznatljivo je u vojničkom smislu da će sva ova sela u kojima su terorističke baze srpskih ekstremista poslužiti tzv. JNA (njihovim jedinicama i četničkim dobrovoljcima koji su sudjelovali u „sadejstvu“ sa jedinicama tzv. JNA) kao operacijska osnovica za ovladavanje prostorom srijemskog trokuta i Istočne Slavonije, odnosno za provedbu Direktive za operaciju u Slavoniji / napadna operacija komandanta 1. VO (vojne oblasti) .

Događanja tijekom lipnja 1991.g.: prvi je put srušen jedan važniji komunikacijski objekt, željeznički most preko rijeke Vuke.; do sredine lipnja, željeznička pruga koja povezuje Vinkovce i Borovo sedamnaest je puta razarana minama; ciljevi četničkih napada eksplozivom postaju i vitalni gospodarski objekti, kao što je napad na silos Đergaj; u drugoj polovici lipnja 1991.g počeo je emitiranjem "Srpski radio za Slavoniju, Baranju i zapadni Srem", pod vodstvom vukovarskog dopisnika "Politike" i "Radio Beograda", koji je donedavno bio i glavni urednik "Vukovarskih novina";
DEŽURTSVA NA BARIKADAMA
U srpskim selima na prostoru Istočne Slavonije ozbiljno se pristupa pripremama za rat, o čemu najbolje svjedoči primjer sela Bobote s većinskim srpskim stanovništvom: u njemu je podignuta četnička poljska bolnica i postavljena su tri topa a sva srpska djeca poslana su u Vojvodinu, a u većini ostalih sela kopaju se rovovi i gomilaju zalihe hrane, dok u selima sa većinskim srpskim stanovništvom Markušica, Ada, Podrinje, Antinska Mlaka, Gaboš, Ostrovo i dr. uniformirane vojne osobe uvježbavaju seljake srpske nacionalnosti pod punom ratnom spremom. Umiješanost Srbije u pripremu, organizaciju i provedbu srpske pobune, i za ratna djelovanja najbolje svjedoči činjenica (koju je u svjedočenju pred MKSJ u predmetu optuženog Miloševića iznijelo više svjedoka) da je većina pobunjenih Srba živjelo od poljoprivrede i ti isti Srbi, stanovnici pobunjenih sela, nisu mogli stalno gubiti vrijeme čuvajući barikade. Zato srpska država šalje četnicima i lokalnim seljacima plaće za "rad na barikadama" u hrvatskoj državi. Cijene dežurstva na barikadama bile su različite, a najbolje su bili plaćeni četnici u Borovu Selu, koji su (prema iskazu većeg broja svjedoka) dobivali po 100 DEM dnevno.

Politička događanja u lipnju koja su utjecala na početak rata: 06. lipnja 1991.g u Sarajevu je održan posljednji sastanak šestorice predsjednika republika SFRJ o razrješenju Jugoslavenske krize, nije postignut sporazum i nije spriječen rat; 14. lipnja 1991.g su u Zagrebu srpski teroristi i kriminalci (Željko Ražnatović - Arkan i drugi), osuđeni na 20 mjeseci zatvora zbog pripremanja i pomaganja oružane pobune protiv Republike Hrvatske, svi osuđeni pušteni su iz pritvora do pravomoćnosti presude, čime su postali nedostupni hrvatskoj vlasti; 23. lipnja 1991.g predstavnici dvanaest zemalja Europske Zajednice odlučili su da neće priznati neovisnost Slovenije i Hrvatske, ako te republike jednostrano odluče napustiti Jugoslaviju; 25. lipnja 1991.g u skladu s voljom građana izraženom na referendumu, Sabor RH usvojio je Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske; 25. lipnja 1991.g Slovenija je na temelju plebiscita proglasila neovisnost od SFRJ;

Odluka Hrvatskog Sabora i donesena Deklaracija bila je povod za oružane napade pobunjenih Srba uz pomoć tzv. JNA na prostoru cijele Hrvatske, pa tako 25. 06. u Dalmaciji su pobunjeni Srbi ("Martićeva milicija") okupirali sela Bratiškovce, Plastovo, Dobrijeviće i Gardijane, a na Banovini su uz pomoć JNA blokirali Dvor na Uni; 26. 06. pobunjeni Srbi su napali policijske postaje u Glini gdje su zarobili i mučili hrvatske policajce; 29. 06. pobunjeni Srbi su napali policijske postaje u Kozibrodu pokraj Dvora na Uni.

Donošenje Zakona o obrani RH, dana 26. lipnja 1991. g bio je sljedeći korak u razvoju ZNG (HV-a). Zakonom je bilo utvrđeno da oružane snage RH tvore jedinstvenu cjelinu i sastoje se od: Hrvatske vojske (HV) i ZNG-a, a pričuvni sastav Teritorijalne obrane prevodi se u pričuvni sastav ZNG-a. Odlukom predsjednika RH, od 27. VI. 1991. general pukovnik Martin Špegelj postao je prvim zapovjednikom ZNG-a, a 29. VII. 1991. ministar obrane propisao je ustrojavanje postrojba Narodne garde: Zapovjedništva ZNG-a, pozadinske baze Zapovjedništva ZNG-a (Tuškanac), Časničke škole Kumrovec, četiri brigade ZNG-a, pričuvnih brigada od 99. do 120. i samostalnih bataljuna ZNG-a. U tom razdoblju bilo je ustrojeno Zapovjedništvo ZNG-a za Slavoniju i Baranju (čiji sam i ja bio član), i druga zapovjedništva koja su preuzela zapovijedanje nad postrojbama u svojem području odgovornosti i počela voditi borbena djelovanja u suradnji s republičkim kriznim stožerom te s regionalnim i općinskim kriznim stožerima organiziranima u mjesecu srpnju.

Koncem lipnja 1991.g Istočnoslavonskom prostoru pojačane su borbene aktivnosti srpskih pobunjenika vojske i četnika. Na cijelom prostoru između Vinkovaca i Vukovara četničke barikade postale su nepropusne, pa su tamošnja sela i gradovi bili potpuno blokirani; oružani sukobi odvijali su se ipak samo lakim pješačkim naoružanjem i ne iskaču iz lokalnih okvira, pri čemu je ostvarena potpuna operativna suradnja srpskih pobunjenika vojske i četnika; barikade je danju čuvala vojska, a noću četnici. Na prostoru Vukovara oružani sukob većih razmjera prijetio je samo kod silosa Đergaj, jer su ga srpski pobunjenici i četnici pokušali opkoliti i zauzeti, a u blizini je bio smješten vukovarski Zbor narodne garde koji su uspješno odbili taj pokušaj, također Zbor narodne garde i hrvatska policija uspijevaju spriječiti komunikacijsko odsijecanje Vukovara, i to na način da drže pod svojom kontrolom glavnu cestovnu vezu između Vukovara i Vinkovaca, preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra.
VOJNA KAMPANJA
29. 06. iz Tenje je žestoko napadnuti Osijek. 03. 07. tenkovi JNA ušli su u Baranju i istočnu Slavoniju; druga kolona od oko 380 vozila JNA rasporedila se oko Šida, spremna za napad na Hrvatsku. Po mom mišljenju cilj ulaska ovih dodatnih snaga tzv. JNA na prostor Republike Hrvatske kao i snaga u pričuvi na širem prostoru Srbije – Šida bio je smišljen vezan za očekivanje da će rat u Sloveniji isprovocirati hrvatsku reakciju, što bi dalo povod i "opravdanje" tzv. JNA da otvoreno napadne praktično nenaoružanu Hrvatsku koja u tom trenutku nije bila u međunarodnoj diplomatskoj milosti i razumijevanju, te brzo zauzeti prostor Slavonije Istočne i Zapadne), i stvoriti uvjete da u nastavku operacije zauzmu cjelokupni prostorom Hrvatske. Sa ulaskom ovih snaga tzv. JNA na prostor Istočne Slavonije i Baranje otpočela je nova faza oružanih sukoba, srpski teroristi započeli su razarati hrvatske gradove i sela (osobito vjerske i kulturne spomenike u njima), a dosadašnji pojedinačni incidenti i napadi prerasli su u otvoreni rat Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske (i BiH) protiv Republike Hrvatske.

Nakon kratkotrajnog i neuspješnog rata Jugoslavije/Srbije sa snagama tzv. JNA protiv Slovenije („Desetodnevni rat“ – od 27. 06. do 06.07. 1991.g), u kojem su jedinice tzv. JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša, i u kojem je poginulo 66 ljudi na obje strane. Uspješnoj obrani Slovenije u znatnoj mjeri doprinio je čimbenik da 1990.g tzv JNA u svom pokušaju da razoruža slovensku TO, nije u cijelosti uspjela, odnosno uspjela je pokupiti samo 40 do 60 % oružja. 

Povučeni arsenal naoružanja, streljiva i vojne opreme, sa ljudstvom kod povlačenja tzv. JNA iz Slovenije završio je uglavnom u Hrvatskoj i Bosni, odnosno u Hrvatskoj u rukama pobunjenih Srba i raznih srpskih paravojnih i četničkih formacija, uz raspoloživost snaga i borbenih potencijala i upotrebu teških borbenih sredstava tzv. JNA u “garnizonima“ na prostoru Republike Hrvatske više nije bilo razloga za usporenu agresiju na Hrvatsku. Postalo je jasno da će Hrvatska uskoro biti izložena napadima vojnog zrakoplovstva i teškog topništva, uz doziranu upotrebu pješaštva, po doktrini „udar sa distance, bitka u prostoru“ ( tadašnja doktrina prema JNA terminologiji, izražena kroz današnja NATO shvaćanja podrazumijeva vojnu kampanju koju čini „niz glavnih operacija” u prostoru, odnosno po njihovom (JNA) shvaćanju bitka nije „glavna operacija” nego dakle kampanja), što se i počelo događati u srpnju 1991.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Domovinski rat & branitelji