Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Domovinski rat & branitelji

Bitka za Vukovar (2): Raspad Jugoslavije i stanje pred rat na prostoru Hrvatske i Istočne Slavonije

  prof. Boris Ćaleta-Car, brigadir HV u miru           16.11.2021.         1030 pogleda
Bitka za Vukovar (2): Raspad Jugoslavije i stanje pred rat na prostoru Hrvatske i Istočne Slavonije

SFRJ u periodu 1945.-1990.g je pod apsolutnom vlašću Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) / kasnije Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Kada su SKJ 1989. g napustili hrvatski i slovenski delegati, došlo je do njegovog sloma i bilo je jasno da Jugoslavija neće opstati. U to vrijeme nameće se Slobodan Milošević se kao predvodnik srbijanskog republičkog vodstva koji se zalagao za preuređenje jugoslavenske zajednice, budući da je, po njegovu mišljenju, položaj srpskog naroda u takvoj zajednici bio nezadovoljavajući. Težio je stvaranju države u kojoj će biti naglašena srpska dominacija, nova Srboslavija.

Glavni problem Jugoslavije bio je u činjenici da je Jugoslavija bila nesposobna demokratizirati se – ponajprije zbog jakih unitarističkih tendencija Srbije i JNA, što je ujedno bio i temeljni uzrok nesporazuma u tadašnjoj SFRJ.

Politiku koju je Milošević provodio podržavale su i poticale i neke savezne / Jugoslavenske institucije, i tzv. Jugoslavenska narodna armija ( tzv. JNA), koja je svojim uključivanjem u rasplet Jugoslavenske krize pokazala pravo lice - da su velikosrpske ideje duboko zahvatile i nju samu, bez obzira na mit koji je godinama stvarala o sebi kao čuvaru: Titove ostavštine, i „bratstva i jedinstva“ svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Ovo, novo lice tzv. JNA posebno je potaknulo srpsku etničku zajednicu na prostoru Republike Hrvatske, što je dovelo do niza pobuna koje su izbile na tlu Hrvatske i to na onim mjestima gdje je srpska etnička zajednica činila većinu.

 <<< Bitka za Vukovar (1): Grad na Dunavu prije rata

Pobune su bile organizirane u sinergijskom djelovanju s tzv. JNA, odnosno pobunjeni srbi bi isprovocirali pobunu i sukob, a kad bi se uključila hrvatska vlast, djelovala bi tzv. JNA pod izrijekom za razdvaja snage, a u stvari bi tzv. JNA taj prostor svojom prisutnošću i djelovanjem razdijelila na hrvatski teritorij i teritorij pobunjenih Srba, a svojim daljnjim zadržavanjem na toj liniji razdvajanja stvarala je uvjete za organizaciju Srpskih pobunjenika, onemogućavala uspostavu ustavno-pravnog poretka RH na tom prostoru i stvarala u dugoročnom smislu stanje „status quo“, što je bilo neprihvatljivo hrvatskoj vlasti, a izuzetno je pogodovalo srpskim političkim i inim ekstremistima. Kroz politički prostor prema etničkoj zajednici Srba na prostoru Hrvatske neprestano se gurala i ponavljala teza: „Srbi su najzaslužniji za Jugoslaviju, a Jugoslavija je nepravedna prema njima“; „Srbi su oslobodili sve druge jugoslavenske narode, a oni su Srbima uzvratili eksploatacijom, genocidom i razbijanjem Srbije i/ili Jugoslavije“.

Ključni period u raspadu jugoslavenske federacije, je ožujak 1989.g, kada Srbija okončava ukidanje autonomnih pokrajina, što je dovelo do provale srpskog nacionalizma u svim tadašnjim Republikama Jugoslavije, što je dovelo do jačanja centralističko-srpskih snaga koje na svojoj strani sada imaju Crnu Goru, Kosovo i Vojvodinu. Tijekom 1989 i 1990. g Skupština Republike Srbije potpisala je nove amandmane na Ustav Srbije, čak i proglasila novi Ustav, sa čime je srušena autonomija obje autonomne pokrajine (Kosovo i Vojvodina) i ušle su u teritorijalni sastav Republike Srbije. To vrijeme i događaje najbolje pojašnjava politička parola koja je bila među Srbima jako popularna, citiram: „Oj Srbijo iz tri dijela, ponovo ćeš biti cijela“, dok su u Hrvatskoj u isto vrijeme međunacionalni odnosi postaju sve lošiji i složeniji koji su isprovocirani vanjskim utjecajima. Ovo nasilno ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine, bitni su pokazatelj srbijanskoga rušenja ustavnosti Jugoslavije, i koliko je Srbiji i srbijanskom vodstvu stalo do Jugoslavije.
DOGAĐANJE NARODA
Slijedeći ključni moment je u lipnju 1989.g kada je provedena proslava 600. godišnjice Kosovske bitke na Gazimestanu, događaj koji je vješto pretvoren u „događanja naroda“, koje je Milošević nakon što je riješio pitanje srpske cjelovitosti i teritorijalnog jedinstva (ukinuo autonomiju Vojvodini i Kosovu) iskoristio za dodatno buđenje nacionalne svijesti, i pozvao Srbe da iskažu hrabrost, odlučnost i požrtvovnost, a pri čemu je otvoreno najavio rat, citiram: „Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane mada i takve još nisu isključene“. Ovo je veliki broj hrvatskih Srba prihvatio kao poziv i priklonio se agresivnim namjerama Miloševićeve politike. Sam Milošević prvotno nije vjerovao kako je rat nužan (kao je napisao Borislav Jović u svojoj knjizi), već se vodio tezom da zaplaši Hrvatsku i Sloveniju da prihvate njegovu politiku i njegovo viđenje rješenja Jugoslavenske krize, a kasnije kad nije uspio u naumu prema Hrvatskoj i Sloveniji zauzeo je stav da se ratom nametne rješenje Jugoslavenske krize.

No Hrvatska se nije dala zaplašiti, već je trasirala svoj put za izlazak iz Jugoslavenske krize i već napola raspadnute Jugoslavenske zajednice, kroz demokratski smjer, pa je u tom pravcu hrvatski Sabor usvojio ustavne promjene i izglasao izborne zakone, što je bio završni korak u stvaranju uvjeta za organizaciju demokratskih izbora. U predizbornoj kampanji tijekom 1990.g većina političkih stranaka, kao i tadašnja aktualna vlast na prostoru Republike Hrvatske zauzele su stav za konfederalno preuređenje Jugoslavije ( tadašnje vodstvo SR Slovenije i SR Hrvatske 14. Kongresu SKJ zagovaralo je preustroj Jugoslavije na konfederativnom načelu, što nije prihvaćeno i što je dovelo do raspada SKJ).

To nije prihvatio ni Milošević te je uzvratio izjavom da se u tom slučaju otvara pitanje republičkih granica, imajući na umu da Jugoslaviju preuredi po svojoj mjeri, pa u tom cilju pokreće političku parolu, citiram: “Svi Srbi u jednoj državi”, ciljajući na stvaranje Velike Srbije na „ruševinama Jugoslavije“, dok u javnom političkom prostoru javno ističe da Srpska politika težili Jugoslaviji u kojoj će neke države imati određene ovlasti, ali će vladati centralizam. Ideološki Plan stvaranja Velike Srbije uključivao je: pripajanje Kosova i Vojvodine Srbiji (što je i učinjeno): pripajanje Republika Bosne i Hercegovine i Crne Gore, i pripajanje hrvatskog teritorija do tzv. Šešeljeve crte Virovitica - Karlovac - Karlobag.

Milošević je u više navrata otvoreno prijeteći ratom svima jasno poručio da svoje političke ciljeve želi ostvariti bez obzira na međunarodna i ustavna načela, a baš ta politika je bila dodatni impuls koji je pokrenuo etničke Srbe na prostoru Republike Hrvatske, pa su Srbi u Hrvatskoj počeli sa pobunama i isticati kako se nalaze u neravnopravnom položaju s obzirom na druge, a osnivanjem tadašnje Srpske demokratske stranke (SDS) u veljači 1990.g institucionalizirano je djelovanje srpskih nacionalista u Hrvatskoj.

U Vukovaru, Vinkovcima i na prostoru Srijemskog trokuta u Republici Hrvatskoj kroz grafite na zidovima sa prijetećim i uvredljivim sadržajem, citiram - “Poklat ćemo svu hrvatsku djecu”, “Bog čuva Srbe - Srbija”, bile su prve naznake da se radi o pobuni i težnji stvaranju Velike Srbije na prostoru Vukovara i šire. Uz već prisutnu međuetničku netrpeljivost stvorenu političkim prilikama i neizvjesnosti u raspadajućoj Jugoslaviji, istu je dodatno poticalo i raspirivalo tadašnje političko vodstvo SDS-a i Srpsko nacionalno vijeće Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, koji je kao glavni cilj imao propagandnu djelatnost prema građanima iznoseći u javnosti neistine o tome da se tu pobuđuje ustaštvo i fašizam, i da srpskom narodu u Hrvatskoj prijeti genocid.

Hrvatska nastavlja izgradnju Republike Hrvatske kroz demokratski smjer, pa je u tom smislu Hrvatski Sabor 25.7.1990.g proglasio amandmane na Ustav Republike Hrvatske (više nema odrednice „socijalistička“ u nazivu države, novi grb i zastava Republike Hrvatske, uvedena je funkcija predsjednika Republike i ministra), što je bio novi ključni moment u već narušenim hrvatsko-srpskim odnosima. Kao odgovor Srba na ove odluke Hrvatskog sabora održan je miting Srba u Srbu na kojem je osnovano tzv. Srpsko nacionalno vijeće i donijeta Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj.
MITING DO MITINGA
Te demokratske promjene i odluku Hrvatskog Sabora, kao i svaku novu odluku Hrvatskog Sabora javnost u Republici Srbiji potaknuta političarima i novinarima doživljava kao povratak na razdoblje NDH, odnosno tumači se kao otvorenu prijetnju srpskom narodu i genocidne namjere od strane hrvatskih vlasti, što umješno koriste ekstremni srpski političari i Goran Hađić tadašnji predsjednik SDS-a za Vukovar i traže dozvole za održavanje “mitinga istine“ ili „protesnih mitinga“. Zatražen je “miting za jedinstvenu Jugoslaviju”, na koji tadašnje hrvatske jedinice lokalne uprave nisu pristale, ali nije odobren ni od strane policije, a srpski političari su ga ipak održali. U to vrijeme postalo je jasno vidljivo da srpska strana za cilj ima hegemonizaciju srpskog stanovništva u Hrvatskoj za Miloševićevu politiku a protiv hrvatskih vlasti, i bilo je samo pitanje vremena kada će mitinzi prerasti u otvoreni sukob, što se i dogodilo nakon što su u Republici Hrvatskoj održani prvi višestranački izbori.

Nakon što su ideje novoga centralizma i hegemonije, potekle iz Srbije, u drugim republikama tadašnje Jugoslavije naišle su na otvoreni otpor i neprihvaćanje, postalo je neminovno da će se Jugoslavija raspasti. Pod srpskim parolama, citiram: “Svi Srbi u jednu državu“ i „Gdje živi Srbin, to je srpska država.”, pregovori između političkog vrha tadašnjih jugoslavenskih republika jednostavno nije bio moguć. Ne želeći živjeti u zajedničkoj državi pod novom hegemonijom, republike tadašnje Jugoslavije su se nakon referenduma građana, odlučile na osamostaljivanje. Odgovor demokratiziranih republika (nakon provedenih demokratskih izbora na kojima su komunisti sišli s vlasti) bio je napuštanje federalističke koncepcije i stvaranje vlastitih nacionalnih država.

U travnju i svibnju 1990.g u Hrvatskoj održani su višestranački izbori, hrvatski birači odabrali su Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman. Stranka je bila orijentirana k demokratskim promjenama u pravcu uspostave i izgradnje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne suvremene demokratske države. Izbornu pobjedu HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, srpska strana nije prihvatila te HDZ proglašava, citiram: “strankom zlih namjera”, i upozorava srpski narod kako će se ponoviti 1941.g. Krnja Jugoslavija (odnosno ono što je ostalo od Jugoslavije) zajedno s tzv. JNA, nastojala je svim silama ometati rad HDZ kako njezin program o nezavisnosti Hrvatske ne bi mogao biti proveden. HDZ za Hrvatsku tada nije bila samo stranka nego i pokret za slobodu jer je kroz nju izglasana i želja za nezavisnošću Hrvatske, gdje je više od 85% ljudi izašlo na izbore. HDZ je preuzeo vlast u Hrvatskoj 30.5.1990.g, a kada je došlo do ustrojavanja hrvatske vlasti, javnost je saznala za pojavu noćnih straži u selima gdje su Srbi većina u vukovarskoj okolici. Sve je to bio jedan oblik pripreme za izbijanje otvorene pobune, koja potpomognuta sa tzv. JNA će prerasti u oružanu pobunu.
BALVAN REVOLUCIJA
Nakon ovih prvih demografskih izbora u Hrvatskoj i preuzimanja vlasti od strane HDZ-a, i ustrojavanja hrvatske vlasti (novi Sabor i nova vlast, prva slobodno demokratski izabrana u Hrvatskoj nakon 50 godina, konstituirani su 30. svibnja 1990.g), sve to, bio je okidač za srpsku oružanu pobunu, koja se dogodila u kolovozu 1990.g kroz tzv. balvan-revoluciju (naziv je za početnu fazu oružane pobune dijela Srba Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u tzv. JNA, a naziv je dobila po tome što su je karakterizirale cestovne barikade, napravljene od balvana i velikog stijenja, koje su se pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina) koja je označila početak Domovinskog. Na dan „referenduma o srpskoj autonomiji“ (17.08. do 02.09. 1990.g koji je proveden u večini općina gdje su živjeli Srbi), na području Knina, Benkovca i Obrovca organizirano su zapriječeni prometni pravci , tzv. balvan revolucija. 17. 08. do 02. 09. 1990.g. koji je preveden u većini općina gdje su živjeli Srbi), na području Knina, Benkovca i Obrovca organizirano su zapriječeni prometni pravci, tzv. Balvan revolucija. U to vrijeme tzv. JNA spriječila je helikoptere hrvatske policije da dođu do Knina, odnosno spriječen je pokušaj da se uspostavi red i osigura mir na tom području. Slijedeći dan  pobunjeni Srbi napali su policijske postaje u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu i Donjem Lapcu. Ustavni sud RH proglsio je referendum Srba ilegalnim, protuustavnim i nevažećim.

Ovdje želim pojasniti da „Balvan revolucija“ pobunjenih Srba u Hrvatskoj, nastala nakon provedenih demokratskih izbora, demokratske smjene vlasti, i novih hrvatskih vlasti, nije nastala kao reakcija na povrede prava Srba koje je vlast učinila nad tim stanovništvom, jer hrvatska vlast zapravo nije ni postala efektivnom u područjima zahvaćenim pobunom sve do vojno-redarstvenih operacija HV „Bljesak“ i „Oluja“ 1995.g, i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske 1998.g. Pobuna („balvan revolucija“) je nastala kao reakcija na najavljenu neovisnost Hrvatske, s opravdanjem „mogućih ugrožavanja prava“. Uz pomoć i sudjelovanje tzv. JNA i srbijanskih vlasti prerasla je u agresiju sa ciljem „ujedinjenja svih srpskih zemalja“. Povrede prava Srba u Hrvatskoj koje su kasnije činjene i koje su se dogodile su posljedica, a ne uzrok rata u Hrvatskoj. Krajnji cilj „balvan revolucije“ bio je pripajanje dijela teritorija Republike Hrvatske Republici Srbiji i stvaranje jedinstvene srpske države, a to se moglo postići jedino agresijom Srbije i tzv. JNA na Republiku Hrvatsku.

Tijek daljnjih događaja: 20.08.1990.g srpski ekstremisti sa barikade kod s. Cviljani pucali na hrvatsku policiju koja je došla ukloniti barikadu; tijekom rujna 1990.g pojačana su teroristička djelovanja srpskih ekstremista u Hrvatskoj; 21. 12.1990.g u Kninu je proglašena "Srpska autonomna oblast (SAO) Krajina" ( koja obuhvaća općine Obrovac, Benkovac, Gračac, Korenica, Dvor na Uni, Glina, Vojnić i Hrvatska Kostajnica), koju odluku je Ustavni sud RH poništio i odbacio kao ilegalnu, protuustavnu i nevažeću; 04.01.1991.g policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću, Glini i Hrvatskoj Kostajnici otkazale su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) RH i ušle u sastav tzv. krajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP); 09.01.1991.g Predsjedništvo SFRJ naredilo je da se u roku od 10 dana moraju razoružati i raspustiti sve oružane formacije, koje nisu u okviru oružanih snaga SFRJ – što nikad nije provedeno.

Srbi koji su živjeli na području Slavonije pokazali su u listopadu 1990. g svoju naklonost prema srpskim pobunjeničkim snagama u Kninu, te u cilju potpore i solidariziranja, a protiv hrvatskih vlasti, organiziran je „protestni miting“. Na mitingu se sa srpske strane javno govorilo sa o zaustavljanju brutalnog nasilja hrvatskog redarstva i Tuđmanovih specijalaca nad Srbima u Baranji, Kordunu, Lici, Kninskoj krajini i drugim mjestima gdje žive Srbi, pozivalo na neposluh i otvoreni sukob sa hrvatskim vlastima, što je bio direktan poziv srpskih političara nacionalistima i ekstremistima na oružanu pobunu i otpor.

Prilike i okolnosti raspada Jugoslavije najbolje je opisao Borisav Jović, predsjednik Predsjedništva SFRJ (predstavnik Srbije) u svojim memoarima „Posljednji dani SFRJ“ (str. 193) da mu je 11. rujna 1990. g. „otac“ modernoga srpskog nacionalizma Dobrica Ćosić rekao, citiram: „Nema više nijednog ozbiljnog razloga za postojanje Jugoslavije. Isčezao je prvi razlog – ugroženost nacija od asimilacije Austrije i Turske, i drugi – idejno jedinstvo jugoslavenstva ili kasnije komunizma, i treći – zajednička obrana od zajedničkoga neprijatelja, i četvrti – jezična bliskost koja više ništa ne znači. Ostao je jedino peti razlog – ekonomski, ali je i to sumnjivo u ovolikoj ekonomskoj otvorenosti i međuzavisnosti svijeta. Dakle, nema sile koja nas može ujediniti kod raskola koji je stvoren..“.

Jović je u istoj knjizi zapisao i ovo, citiram: „Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u BIH i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorij gdje su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine, svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.“ Ovdje u ovoj knjizi i ovim riječima Jović je jasno i precizno izrazio ondašnje političke ciljeve Republike Srbije: jasno je naznačio projektirane prostore srpske države nakon raspada Jugoslavije.
TAJNI SASTANCI I DRŽAVNA BEZBEDNOST
Politički idiličan prostor Vukovara iz 80-tih godina, tijekom 1989. i 1990. g. pretvorio se u prostor uzavreo međunacionalnim učestalim sukobima, pogotovo nakon osnivačke skupštine SDS na vukovarskom izletištu Adica 10. 06. 1990.g. na kojoj je govorio njezin čelnik Jovan Rašković, čemu su dodatno pridonosile djelatnosti srbijanske službe državne „bezbednosti“ i službe „bezbednosti“ tzv. JNA, tajni sastanci i dogovori u selima i na prostoru sa većinskim srpskim stanovništvom, nakon čega su na taj prostor počele stizati pošiljke oružja iz Srbije i postrojbi tzv. JNA koje su bile razmještene na prostoru Istočne Slavonije. U vrijeme prvih višestranačkih izbora i nakon njih, dok su Hrvati opijeni nacionalnim zanosom slavili novu demokratsku vlast i radovali se perspektivama koje donosi demokratsko društvo, i sreće što napokon imaju svoju državu, na prostoru Istočne Slavonije Srbi su bili naoružani do zuba, a nakon srpske pobune u Dalmaciji uslijedila je na cijelom prostoru Hrvatske.

Ova opća oružana pobuna Srba na prostoru Hrvatske po svojim karakteristikama, načinu i političkim porukama nameće zaključak da je dobro planirana, organizirana, usklađena i vođena iz jednog centra. Ono što je karakteristično za prostor Istočne Slavonije i Vukovar je da su u sela sa većinskim srpskim stanovništvom počele pristizati dobro naoružane grupe ljudi iz Srbije, kao dobrovoljački odredi, i/ili dobrovoljački odredi određenih političkih stranaka, i/ili skupine organizirane i pripremljene od Službe državne „bezbednosti“ Srbije.

* OPREMA TEKSTA - REDAKCIJSKA

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Domovinski rat & branitelji