Napad na Lužac započeo je 02. studenog sa jakim granatiranjem između 05,00 i 06,00 sati. Po završetku topničkog udara započinje tenkovsko-pješački napad sa 40-ak oklopnjaka, iz pravca Đergaja. Tijekom žestokih borbi, između 15,00 i 15,30 neprijateljske snage uvukle su se duboko u naselje i probilo obranu Lužac. Branitelji su bili primorani na povlačenje preko kukuruza i kanala prema Priljevu. Hrvatski branitelji držali su položaje sve dok su imali protuoklopnih sredstava. Toga dana Lužac na ovom dijelu prema Priljevu branio je vod jačine 24 branitelja, dok su ga u valovima napadale skupine od 100 arkanovaca i 60 pobunjenih Srba koji su bili potpomognuti oklopnim snagama. Lužac se više nije mogao sačuvati jer su snage tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga svim svojim silama krenuli iz Đergaja. Toga dana mučki je ubijeno 59 stanovnika naselja Lužac. Ovim napadom snage tzv. JNA sa srpskim paravojnim snagama presjekle su obrambenu komunikaciju hrvatskih branitelja, i uspjeli su izbiti na Priljevo čime je došlo do razdvajanja Vukovara od Borova Naselja. Branitelji Lužca su se povukli i uspostavili bočne obrambene položaje prema neprijatelju, i ove položaje držali su do 13. studenog 1991.g.
Osvajanjem Lužca spojene su OG “Sjever” i OG “Jug”. Taj događaj zapravo je presudio obranu Vukovara, jer je nakon svega dva tjedna obrana Vukovara posustala i grad je pao u ruke okupatora. Tijekom dana 02. studenoga ponovo su napadnuti Bogdanovci, i ti napadi su odbijeni. Napad na Bogdanovce ponovljen je i 03. studenog, u napadu su sa snagama tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga sudjelovali i arkanovci, i taj napad je odbijen. Tzv. JNA je 03. studenoga izvela amfibijski (vozilo koje se može kretati i po kopnu i po vodi) napad i iskrcavanje u Vukovar s područja Srbije, kako bi se povezala sa snagama Arkanovaca i tzv. JNA koje su prodrle na Lužac.
Mitnica - mitski pojam obrane Vukovara
Vukovar je tijekom studenog pod stalnom topničkom vatrom. Tako je bilo i 4. studenog 1991.g kada je izvršen napad topništvom u kombinaciji za zrakoplovnim bombardiranjima (19 zrakoplovnih udara, od čega je 5 na Mitnicu) ciljeva u gradu. Koliko god se branitelji trudili zadržati crtu obrane, OG “Jug” uspijeva svoju crtu pomaknuti bliže gradu. U pokušajima pomoći iz Vinkovaca je otvorena topnička vatra po položajima neprijateljskih snaga iz dalekometnog topa 130 mm, a iz Osijeka su poletjeli zrakoplovi koji su bombardirali snage tzv. JNA na Lužcu (ukupno izbačeno 6 bombi po 150 kg, „bojler“ bombe). Toga dana u bolnici je bilo 270 ranjenika, a samo tog dana bolnica je pogođena s više od 90 granata zbog čega se promatračima EZ-a šalje hitan apel za pomoć.
Dana 06. studenog 1991. godine, vode se teške borbe na prilazima Vukovaru, a branitelji imaju sve manje streljiva i protuoklopnih sredstava, a na poziv braniteljima Vukovara pomoć pruža hrvatsko topništvo sa položaja iz Vinkovaca i tuku područje grada iz kojeg je tzv. JNA sa srpskim paravojnim snagama djelovala - naselje Petrova Gora, Sajmište - vojarna, križanje Trpinjske ceste i Lipovačkog puta, kao i po Vučedolu odakle oklopno-pješačke snage u valovima napadaju na Mitnicu. Tijekom cijele bitke za Vukovar neprijatelj nije mogao i nikad nije uspio probiti obranu Mitnice, koja je s pravom postala mitski pojam obrane, svjesni da iza leđa imaju 5000 civila u slabim skloništima – podrumima obiteljskih kuća (na ovom dijelu nije bilo velikih armirano betonskih građevina koje bi mogle poslužiti kao sklonište za civile) osim vodotornja iza svojih leđa, a koji je sa svojim ranama svjedok žestine napada na Vukovar. Snage OG Jug nikad nisu uspjele pomaknuti crtu obrane na Mitnici, te ovdje želim istaknuti zapovjednike obrane Mitnice - Matiju Mandića, Pilipa Karaulu i Zdravka Komšića (čovjeka koji je kod predaje napravio spisak branitelja, njih 183 i tako im spasio život od strijeljanja na Ovčari). U to vrijeme Mitnica je postala legendarna i mitski pojam obrane Vukovara.
Od 07. do 08. studenog napadi na Vukovar vode se nesmanjenom žestinom, a tzv. JNA sa srpskim paravojnim postrojbama ušla je u samo središte grada, u naselja Boško Buha, Cvjetno Naselje i cijeli Lužac. 09. studenog 1991.g., u cilju da se spriječi i onemogući napad tzv. JNA radi presijecanja prometnice Vinkovci – Đakovo, isplaniran je i izveden napad HV na Karadžićevo radi zauzimanja mjesta i utvrđivanja za obranu, koji nije uspio.
Slijedeći dan, 10.studenog agresor po Planu kreće u odlučujući napad tzv. JNA sa srpskim paravojnim postrojbama iz pravca Lušca, s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste; napad je i kod Sajmišta gdje 1.000 pripadnika JNA pokušava prodrijeti u grad, tzv. JNA je svojim 1. jurišnim odredom uspjela zauzeti Milovo brdo i time odvojiti Mitnicu od središta Vukovara; cijelu noć trajali su napadi i borbe. Plan agresora bio je da OG „Sjever“ treba napadati od drvnog Kombinata k Borovu i Borovu Naselju, a OG “Jug” mora odsjeći Mitnicu i izbiti na vodotoranj. Trebalo je zaustaviti ulazak agresorskih snaga u središte grada. U tome danu hrvatska strana imala je 8 poginulih i 25 ranjenih. U nedostatku vojnih snaga za nastavak ratovanja, Zapovjedništvo obrane Vukovara upućuje Glavnom stožeru Hrvatske vojske molbu za hitnu pomoć. Vukovarska obrana tada je imala oko 1.500 ljudi. Ovaj napad bio je uvod u završne borbe za grad. Tako je obrana presječena na dva dijela. U Vukovaru je bila toliko teška i složena situacija da je Zapovjedništvo obrane Vukovara doznalo za pad Bogdanovaca tek poslije izlaska iz Vukovara.
Isti dan (10.studenog 1991.g) napadnuti su i zauzeti Bogdanovci, nakon što su tjednima odolijevali napadima tzv. JNA sa srpskim paravojnim postrojbama i arkanovcima. Selo Bogdanovci više se nije moglo (niti imalo čime) braniti. Branitelji Bogdanovaca koji su tjednima u nadljudskim naporima držali obranu i odbili sve napade, zajedno s ranjenicima i civilima preko minskih polja i okupiranog područja 10. studenog 1991.g odlučili su se probiti do Nuštra i Vinkovaca. Unatoč višemjesečnoj hrabroj obrani u kojoj su sudjelovali mještani, pripadnici policije, Zbora narodne garde, te pripadnici HOS-a, Bogdanovci su popustili pod napadima tzv. JNA i srbijanskih paravojnih postrojbi i arkanovaca koji su se nakon pada Lužca uključili u napad na Bogdanovce. Napad je išao iz više smjerova s tenkovima i više od 1000 pješaka, koji su ušli u selo. Ukupno u obrani Bogdanovaca sudjelovalo je oko 200 hrvatskih branitelja, a svoje živote izgubilo je 133 branitelja i civila, od toga 89 mještana Bogdanovaca.
Iz vukovarske bolnice 11. studenog 1991. upućen je još jedan apel budući da se u samoj bolnici nalazi 680 ljudi od čega je 480 ranjenika. Do podneva toga dana u bolnicu je dovezeno još 12 novih ranjenika. U gradu na svim crtama obrane, obrambenim punktovima i otpornim točkama Vukovara vode se žestoke borbe, a u predahu tenkovsko-pješačkih napada grad je zasipan topničkim granatama.
Dana 12. studenog 1991.g, počeo je posljednji, četvrti organizirani pokušaj deblokade Vukovara. Napad na protivnika učvršćenog na crti Cerić - Henrikovci – Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima. Namjera je bila proboj pravcem Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar, osiguranje stvorenog koridora, deblokada Vukovara i Borova naselja, pojačanje snaga obrane grada te redovna opskrba i evakuiranje ranjenih, povrijeđenih i bolesnih. Za napad u prvom i drugom postroju određene su tri bojne i mehanizirana satnija 3. “A” brigade ZNG-a - Kune, tenkovska satnija 109. brigade HV-a, i kao pričuva bojna 132. brigade HV-a. Za pojačanje snaga u gradu, nakon deblokade, predviđena je 105. brigada HV-a iz Bjelovara koja je tek trebala stići na područje i pod zapovijedanje Operativne grupe Vinkovci-Vukovar-Županja. Zamisao proboja pretrpjela je neuspjeh jer je bila u raskoraku sa stanjem na terenu. Slabost angažiranih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno udaljile osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje - snaga iz Nuštra prema Marincima pod vrlo teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka. Za nastavak napada nije bilo snaga jer raspoloživo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s time da se 105. brigada HV-a nije ni javila, a i pored nje bila je potrebna najmanje još jedna brigada. Tako je propao posljednji pokušaj pomoći opkoljenom Vukovaru za koje su Srbija, tzv. JNA i domaći četnici pripremili jame, logore, mučenja, i silovanja.
Presječena obrana
Toga dana, 12. studenoga u Vukovaru su napadani punktovi obrane ceste Vukovar – Borovo Naselje i silos (Priljevo) na Dunavu. U napad za zauzimanje silosa, snage tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi krenule su u zauzimanje Priljeva krenuvši u napad sa 17 tenkova. Do večeri se snage napadača uspijevaju probiti sve do Priljeva, ali dolaskom pomoći branitelji su napad uspješno odbili, te nakon cjelodnevnih tenkovsko - pješačkih borbi, cesta još nije pala. Sljedeći dan 13. studenoga snage tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi s Lušca kreću u novi napad na Priljevo, a cilj im je bio zauzimanje silosa. 6 tenkova se probilo do Priljeva i tenkovskom paljbom natjeralo hrvatske branitelje sa silosa dolje. Tada je pala komunikacija Vukovar – Borovo Naselje i pad grada je postao izvjestan. Tim činom neprijatelj je uspio na kraju razdvojiti Vukovar i Borovo Naselje. To je značilo da se prekida komunikacija između ta dva dijela grada. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi prvoj poslije nadvožnjaka. Iz smjera Orlovače neprijatelj kreće u novi tenkovsko-pješački napad (činile su ga uglavnom paravojne srpske snage) na Borovo naselje s 18 tenkova T-84 i 22 transportera, na obrambeni punkt širine do 350 m koji su hrvatski branitelji na brzinu uspostavili. Sva protuoklopna sredstva koja su branitelji imali bila su uspješno ispaljena, uništili 5 tenkova i oklopnih transportera, što je natjeralo napadača na povlačenje. Branitelji, nakon što više nisu imali protuoklopnog oružja povukli su se u Ličku ulicu. U cilju odmazde, zgrada policije u Vukovaru zasuta je najtežim i najmoćnijim kalibrima granata, zgrada je razorena za 20 minuta, a logistika policije preselila se u obližnju stambenu zgradu.
15-ak branitelja sa položaja u Mjesnoj zajednici na Trpinjskoj cesti u noći 13./14. studenoga odlučuju se na povlačenje. Policijska uprava Vukovar tada javlja Operativnom zapovjedništvu Ministarstva unutarnjih poslova RH da je Vukovar u jako teškoj poziciji i da su branitelji prisiljeni na povlačenje prema središtu kombinata Borovo jer agresor kontrolira 2/3 teritorija oko tvornice. Dana 14. studenog snage tzv. JNA sa srpskim paravojnim snagama uspjele su u potpunosti presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara, i staviti je pod nadzor svojih snaga.
U tim danima obrana grada presječena je na dva dijela; iz smjera Lušca prema Dunavu i klinom između vojarne i naselja Petrova gora. Stravičan prizor - tenkovi tzv. JNA sa pješaštvom srpskih paravojnih postrojbi uvlačili su se, i polako su kretali po ruševinama zakrčenim ulicama Borova Naselja i Vukovara, pucajući u svim smjerovima; branitelji su uzmicali - nemajući više niti jedno protuoklopno punjenje. Ostavši samo s osobnim naoružanjem, preživjeli heroji obrane Vukovara podijelili su se u manje skupine i započeli izvlačenje iz grada.
Sutradan, 15. studenog proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu potisnula snage lokalne 131. brigade HV-a, koje su u neredu odstupile i zauzela je sela Lipovce, Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pripadnici 131. brigade HV-a srušili su most na rijeci Savi kod Gunje zbog mogućnosti agresorskog napada iz Bosne i Hercegovine sa dijelovima snaga 17. Korpusa (Tuzlanski) tzv. JNA . Dana 16. studenog, okupirano je s. Nijemci. Osnovni cilj napada na južnom krilu hrvatskih snaga OG Vinkovci-Vukovar-Županja koji je proveden 15. i 16. 11. sa dijelom snaga OG-Jug napravljen je u cilju: da se vežu hrvatske snage OG Vinkovci-Vukovar-Županja i tim vezivanjem onemogući protuudar na bilo kojem dijelu Istočnoslavonskog bojišta i proboj hrvatskih snaga u Vukovar; da osiguraju svojim snagama nesmetan završetak taktičke napadne operacije na Vukovar; i da se sa raspoloživim snagama OG-Jug kroz provedbu taktičke napadne operacije na južnom dijelu Istočnoslavonskog bojišta u operativnom smislu stvore uvjete za nastavak napadne operacije po Direktivi 1. VO. Sa ovom napadnom operacijom poslana je jasna poruka Zapovjedništvu OZ Osijek i GS HV u Zagrebu o svojim daljnjim namjerama.
