Banner
Amsterdam planira zabraniti pušenje trave u centru grada
Obilne oborine na području više županija
Grbin: ZOR se sveo na ideološki stav gdje treba provoditi nedjelju ujutro
Plenković: Hrvatsku svi gledaju kao nogometnog giganta
Grbin: Plenkovićeva godina isporuke je pomalo kićenje tuđim perjem
U Hrvatskoj 250.000 ovisnika o alkoholu; među prvih pet u EU po konzumaciji
Hrvatska: 373 nova slučaja koronavirusa

  Domovinski rat & branitelji

Bitka za Vukovar (18): Treća faza - pogibja Blage Zadre

  Boris Ćaleta Car/Screenshot: HRT           28.11.2022.         4140 pogleda
Bitka za Vukovar (18): Treća faza - pogibja Blage Zadre

Borovo Naselje, Lužac, Sajmište i Mitnica neprekidno su bili izloženi topničkim udarima, bombama iz zrakoplova, a potom naletima tenkova, oklopnih transportera i pješaštva. Napadač je na više mjesta i nekoliko puta zauzimao dijelove već odavno razrušenih ulica. No, branitelji su uvijek uspijevali srpske rezerviste i četnike natjerati u povlačenje, a nakon toga sakupljalo se u bijegu bačeno srpsko oružje i streljivo - koje je omogućavalo dalju obranu grada. Jedina djelotvorna i konkretna pomoć (ističu branitelji Vukovara) što je u to vrijeme pružana obrani grada, bili su hrvatski zrakoplovci koji su običnim poljoprivrednim zrakoplovima vršili herojske poduhvate (Samostalni zrakoplovni vod Osijek je bio jedan od prvih hrvatskih zrakoplovnih postrojbi, a njihovo najznačajnije djelovanje bilo je tijekom opsade Vukovara kada su opkoljenom gradu dostavljali opremu, medicinske potrepštine te kasnije improviziranim avio-bombama koje su padobranci izbacivali iz poljoprivrednog zrakoplova AN-2 i tako izvodili napade na neprijateljske položaje), a borbena i psihološka učinkovitost tih akcija hrvatskih zrakoplovaca bila je ogromna za branitelje Vukovara.

 <<< Prethodni nastavci u rubrici Domovinski rat & branitelji

Od 15. listopada 1991.g.,Vukovar je u potpunom okruženju. Potpora hrvatske strane opkoljenom gradu od toga dana se uglavnom svela na povremene topničke udare po grupiranim snagama neprijatelja. Nastavljeni su energični napadi na Vukovar i Borovo Naselje. Tzv. JNA uspjela je probiti crtu obrane na području Mitnice, u južnom dijelu naselja Lužac, na Sajmištu i Trpinjskoj cesti. Probijanjem obrambenih položaja napadaču je preostalo samo još nekoliko stotina metara da s pješaštvom uđu u sam centar grada i Borovo Naselje,  te su se stoga vodile žestoke ulične borbe, koje su mu to onemogućile i odbijen je napad i vraćena crta obrane. Crtu obrane na Lušcu probila je 51. mehanizirana brigada tzv. JNA s tenkovskom satnijom i većim brojem pješaka s osnovnom zadaćom presijecanja komunikacije između Vukovara i Borova Naselja, što su branitelji uništavajući tenkove spriječili, a napad je odbijen.

Sljedeći dan, 16. listopada 1991.g. opet počinje opći napad na grad. Svi položaji, Mitnica, Sajmište, Lužac,, Budžak, Borovo Naselje s Trpinjskom cestom tučeni su topnički (neprijatelj značajno pojačava uobičajene topničke udare po gradu vjerujući kako će slomiti obranu hrvatskih branitelja), tenkovski, minobacački i raketirani iz aviona. Neprijatelj je krenuo najjačim napadom na Lužac i Budžak. Postavili su pontonski most preko Bobotskog kanala, preko kojeg je prešlo nekih 15 tenkova, 4 transportera i oko 1.000 pješaka iz smjera silosa Đergaj prema Vinogradskoj ulici. Obzirom kako na položaju nije bilo dovoljno antitenkovskog oružja pozvan je vod "Turbo", a došao je i Blago Zadro. U trenutku kad je Blago Zadro htio pretrčati prugu, pokosio ga je rafal. "Turbo" vod (skupina boraca koja je bila poznata kao lovci na tenkove) je počeo uništavati tenkove na početku Vinogradske ulice te su oni skrenuli u vrtove kraj Bobotskog kanala i probali su tuda proći. U ove borbe uključilo se i vukovarsko topništvo sa 4 haubice i minobacači (koje je bilo jako precizno navođeno s prve   crte, zbog oskudice granata svaka je morala precizno pogađati).

Negdje oko 17 sati pješaštvo se povuklo natrag prema silosu Đergaj, a s njime i tenkovi. Uništena su 2 tenka i oklopni transporter. Turbo vod sudjelovao je u najdelikatnijim i najopasnijim zadacima u obrani Vukovara, i išao je na ispomoć svim drugim dijelovima obrane Vukovara. Prosjek godina u Turbo vodu bio je 20. Utemeljio ga je i predvodio Blago Zadro. Specijalnost ovog voda, osim uništavanja tenkova, bile su operacije čišćenja (nakon što neprijatelj probije crtu obrane i raširi se po ulicama, dvorištima i kućama) u kojima se išlo po kućama i borilo prsa u prsa.

16. listopada 1991.g. poginuo je Blago Zadro, zapovjednik obrane Borovo Naselje i bojnik Alfred Hill, zapovjednik satnije Vojne policije 204. vukovarske brigade.

Blago Zadro bio je prvi hrvatski general – bojnik, zapovjednik obrane Borova Naselja i 3. bojne 204. brigade HV-a, sa zonom odgovornosti Borovo Naselje i Trpinjska cesta. Jedan je od mnogih hrvatskih branitelja kojii je bio zahvalan što ima priliku riskirati život i ratovati za Hrvatsku. To je potvrdio pred televizijskim kamerama 27.rujna.1991. godine, kad je izjavio, citiram: “Ja sam Blago Zadro, radnik PU Vinkovci. Zahvaljujem gospodinu načelniku što me poslao da budem na prvoj liniji u Borovu Naselju i da branim Hrvatsku na ovom području”. U mnoštvu junaka obrane Vukovara je i Blago Zadro, legendarni zapovjednik i organizator obrane Borova Naselja i Trpinjske ceste gdje je branio svaki kutak ovog dijela Vukovara, a nadasve ostaje zaslužan i simbol je uništavanja i zaustavljanja napada tenkovskih i pješačkih snaga neprijatelja. Poginuo je kao zapovjednik vodeći svoje ljude u novu akciju da zaustave neprijateljski prodor u Borovo Naselje, i da očiste Vinogradsku ulicu od neprijateljskih tenkova i pješaštva.

Bolnica pred kolapsom

Vukovarska Bolnica, smještena u podrumu, našla u ovim danima krvavog listopada 1991. pred kolapsom: bez većine nužne medicinske opreme, u nedostatku krvi, plazme i sanitetskog materijala, dok se broj ranjenih stalno povećavao. U višednevnim apelima cijelom svijetu, zahtijevana je hitna evakuacija 200 najtežih ranjenika iz bolnice. Početkom listopada 1991. neke međunarodne humanitarne i medicinske organizacije, potaknute svjedočenjima o tragediji poluživih zatočenika Vukovara, kreću u Istočnu Slavoniju s konvojem sanitetske pomoći i hrane. Predsjednik Tuđman je 16. listopada 1991. izvijestio njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Genschera da je stanje u bolnici neizmjerno teško. Genscher je savjetovao da se vukovarska bolnica pokuša osloboditi tog velikog pritiska humanitarnim konvojem, kojem će Europska zajednica dati svu podršku.

Tuđman je stoga dobio odluku o organizaciji konvoja za tri dana. Humanitarni konvoj koji je 19. listopada 1991. godine, zahvaljujući pratnji promatrača Europske zajednice i međunarodne humanitarne organizacije “Liječnici bez granica”, uspio spasiti više od sto ranjenika iz vukovarske bolnice. Tzv. JNA i srpske paravojne snage danima su konvoju postavljali nove i nove uvjete: neprekidno su mijenjane putne rute kojim je treba doći do Vukovara, a od obrane grada tražilo se razminiranje najkritičnijih dijelova (kako bi stvorili uvjet za napad sa svojim snagama na razminiranom dijelu), i/ili kako bi četnici s konvojem / za konvojem ušli u grad.

Tako je konvoj završio je u vukovarskoj vojarni tzv. JNA, nakon čega je srpska strana tražila da se deminira put od vojarne do bolnice, što bi značilo predaju Vukovara jer bi time ušli u centar grada. Kada je kolona s humanitarnom pomoći napokon ušla u Vukovarsku bolnicu, većina hrane bila je pokvarena zbog ustajalosti, a sanitetski materijal dobrim je dijelom "nestao" u tijeku "šetanja" konvoja okolicom Vukovara.

Konvoj za Vukovar

Konvoj i prvi i drugi, je obrani Vukovara donio više štete nego koristi, (po svjedočenju zapovjedništva obrane Vukovara, Borković) iz razloga što: većina upućene pomoći nije stigla do Vukovaraca; ranjenici koji su konvojem odvezeni iz Vukovara zamijenjeni su novim ranjenicima koji su to postali upravo zbog slabljenja obrambenih položaja izazvanih prolaska konvoja (obustava vatre, razminiranje položaja i sl., - što je braniteljima Vukovara bilo postavljeno kao uvjet da bi tzv. JNA, četnici i srpske paravojne snage propustili konvoj u Vukovar). Četnici su htjeli, na račun konvoja, neposredno ući u grad, a kad u tom naumu nisu uspjeli, usmjerili su konvoj u Srbiju odmah čim je izišao iz Vukovara i ponovno je uslijedila tortura svih sudionika konvoja, osobito hrvatskih ranjenika iz vukovarske bolnice, a prolazak konvoja tzv. JNA, četnici i srpske paravojne snage iskoristile su da miniraju sam „kukuruzni put“ spasa i širi prostor oko njega.

Andrija Hebrang kao organizator i zapovjednik konvoja ispred Hrvatske vlade u svom svjedočenju pridaje veliki značaj učincima konvoja, te kaže: „Veliku pomoć konvoju pružili su „Liječnici bez granica“. Nakon što su ranjenici ukrcani, konvoj je krenuo prema Hrvatskoj. No, umjesto dogovorenom rutom, konvoj je skrenut prema Srbiji, prema Šidu. Hebrang je urgirao kod generala Andrije Rašete, koji je rekao da jamči da će se konvoj vratiti u Hrvatsku. Tijekom pregovora s Rašetom bilo je očito da pukovnik KOS-a (kontraobavještajna služba) koji je stalno bio u pratnji Rašete i koji je zapovjedio da se konvoj vrati u Hrvatsku, ima vrlo značajnu ulogu, te je hrvatskoj strani postalo jasno da je KOS glavni organizator agresije na Hrvatsku. Konvoj se zatim vratio u Hrvatsku i Hebrang je donio odluku da krene prema Starim Mikanovcima, predgrađe Vinkovaca,  gdje se nalazila ratna bolnica, odnosno izmještena vinkovačka bolnica, kamo je stigao konvoj s 112 spašenih ranjenika. Humanitarni konvoj time je postigao velik uspjeh, no nije ispunjen drugi dio dogovora prema kojem se takav konvoj iz vukovarske bolnice trebao odvijati dva puta tjedno. (izjava Hebranga, tribina “Humanitarni konvoj ‘Liječnika bez granica’ opkoljenom Vukovaru ‒ 30 godina poslije”, 11. listopad 2021.g, Hotel International, Zagreb).

Poslije svakog napada neprijatelja trebalo je prostor očistiti od ubačenih i zaostalih dijelova neprijateljskog pješaštva. Pa tako i tog 16. listopada nakon čišćenja Vinogradske ulice, branitelji su našli jedan broj masakriranih civila koji su bili skriveni po podrumima. Izgleda da su u tom napadu sudjelovali četnici i Arkanovci, koji su skrivajući se, upali u podrume i počinili zločine nad civilnim stanovništvom koje se sklonilo u podrume da se zaštite od topničkih granata, avio-bombi i pješačkih zrna i općenito ratnih aktivnosti. Uvečer branitelji su prilikom čišćenja pronašli i dva upotrebljiva tenka (koje je posada ostavila i pobjegla) te manje skladište oružja s nekih 120 zolja, nekoliko snajpera i streljivom. Od zarobljena dva tenka T – 55 formirana je „samostalna oklopna postrojba“. Jedan tenk je djelovao, dok je drugi čuvan kako bi poslužio za rezervne dijelove. 

Kako su teške borbe vođene na položaju u Vinogradskoj ulici (a slično je bilo i na nekim drugim položajima na prostoru Vukovara) u ispomoć hrvatskim braniteljima došla je skupina branitelja (povučeni sa drugih položaja na kojima je u tom trenutku bilo „mirno“) koja je povećala broj branitelja toga dijela na 54 čovjeka. Tog dana u tim borbama na tom položaju smrtno je stradalo 7 branitelja, a 43 branitelja su teže ili lakše ranjena – to je slika koja najbolje opisuje uvjete i težinu borbi, ali i spremnost hrvatskih branitelja na upornu obranu bez obzira na cijenu, kako na tom položaju, tako na cjelokupnom prostoru Vukovara tijelom listopada i studenog 1991.g.

18. listopada 1991.g. popustili su punktovi na Sajmištu, opet je neprijatelj prodro kroz linije obrane, i opet ulične borbe za svaku kuću za svako dvorište i svaku ulicu, opet čišćenje prostora. Uslijedio je prekid vatre zbog humanitarnog konvoja. Prekid vatre trebao je biti održavan u periodu od 18. listopada, sa početkom u 17,00 s. i sve do 20. listopada sa završetkom u 00,00 s.

19. listopada konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo ujutro, u 06,30 pravcem Vinkovci – Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar. Europska zajednica zatražila je prekid akcije zbog slanja konvoja humanitarne organizacije Liječnici bez granica u Vukovar koji je tek u drugom pokušaju izvukao dio ranjenika iz vukovarske bolnice.

Kopneni pristup Vukovaru više ne postoji, a Bogdanovci su potpuno odsječeni od Vukovara. 21. listopada slijede novi manji pokušaji pješačko - tenkovskih prodora u Vukovar iz pravca Mitnice - odbačeni, kod Sajmišta - odbačeni, a istovremeno dolazi do povlačenja neprijatelja iz šume Đergaj prema Bršadinu (vjerojatno u cilju grupiranja snaga za napad na s. Tordince, jer su im za napad trebali borbeno iskusni vojnici), dok topništvo tzv. JNA po Vukovaru već danima udara. 22. listopada na organiziranoj telefonskoj konferenciji za medije sa Zapovjednikom obrane Vukovara i povjerenikom Vlade RH za Vukovar koji izjavljuju da posljednjih dana nema toliko pješačkih napada, ali da topnički napadi ne prestaju, te ukazuju na probleme civila i skloništa, oskudicu hrane, problem granatiranja bolnice (u jednom danu na bolnicu palo je 40 raketa zbog kojih je izbio i požar, i dio bolnice je zapaljen).

Hrvatske snage bile su zbijene u grad, ali crte obrane su nepromijenjene. OZ Osijek izdala je zapovijed 24. listopada po kojoj je angažiran samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je noćnim letovima desantirao nužan materijal braniteljima Vukovara. Srpski mediji sa nestrpljenjem očekuju pad Vukovara, i šalju ratna izvješća, u jednom takvom Zapovjednik OG “Jug” obavještava da je 1. jurišni odred pojačan sa 111 ljudi, a da uskoro je stiže još vojnika.

Napad na Tordince

Napad na selo Tordince, u vukovarskoj okolici sa pretežito hrvatskim stanovništvom, započeo je 25. listopada u 05,15 s. kad je neprijatelj krenuo u tenkovsko-pješački napad za zauzimanje sela otvorivši vatru po selu iz 30-ak tenkova. Hrvatski branitelji   izišli su na unaprijed pripremljene položaje. U selu nije bilo civilnog stanovništva, iz razloga velikog straha od napada tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi koje su prethodno osvojile sela Antin i Korođ, a u nedostatku ljudi koji bi branili selo, mještani Tordinaca su 01. listopada 1991.g napustili to područje i za sobom ostavili prazne kuće i ulice. Selo je ostalo potpuno prazno do 02. listopada 1991. u 04,30 kad je u isti iz Vinkovaca ušlo 97 branitelja iz sastava 109. Brigade HV (iz Vinkovaca) i do 09,00 hrvatske snage su se rasporedile i pripremile za odbiti mogući napad, koji se nije dogodio. U cilju obrane sela postavljeno je i uređeno 10-ak točaka obrane, čime su prilazi selu svedeni na minimum, a na isturenim položajima branitelji su iskopali i uredili rovove (dužine nekoliko km). Pred napad stanje je bilo slijedeće: 303 branitelja sa pješačkim naoružanjem, 2 bestrzajna topa, 20-ak zolja i nešto ručnih bacača.

Tijekom napada na selo 25. listopada 1991.g u 13,30 s. tenkovi JNA probijaju se kroz selo, i kreću prema s. Pačetinu. U prva dva pokušaja prodora selom hrvatske snage bile su uspješnije i agresor je zaustvljen. Treći puta snage agresora bile su prevelike. Selo pada u 18,00 s. iz razloga što hrvatski branitelji više nisu imali protuoklopnih sredstava za obranu. Gubici neprijatelja bili su uništenje 6 tenkova (a uz to nekoliko tenkova je oštećeno), 3 oklopna transportera i poginulih 160 vojnika (po nekim podacima 180 – 200 vojnika) od njih 600 koliko ih je krenulo u napad. Hrvatski branitelji imali su 7 poginulih i 11 ranjenih.

Jak napad na Bogdanovce

Da bi se osvetili tzv. JNA i srpske paravojne postrojbe odlučili su pobiti civile iz okolnih hrvatskih sela koje su do tada držali zarobljenim, uslijedio je niz zločina. Agresori su tih dana ubili 22 civila, a ubijene Hrvate iz cijele tordinačke župe pokapali su u Tordincima, u masovnu grobnicu u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 208 ubijenih Hrvata ( 22. ožujka 1992.g u s. Tordincima, nedaleko od katoličke crkve, pripadnici ruskog bataljuna UNPROFOR-a pronašli su masovnu grobnicu s 208 tijela ubijenih Hrvata, koji su tu bačeni zajedno s uginulim životinjama). U masovnim grobnicama na području tordinačke župe (s. Tordinci, s. Antin, s. Ćelije, s. Korođ) godinama nakon povratka pronađena je sveukupno 261 žrtva – u Tordincima 208, Antinu 17, Ćelijama 32 i Korođu 4.

Tzv. JNA sa srpskim paravojnim postrojbama 28. listopada 1991.g napada istočni dio grada Vukovara. Tijekom noći na Vukovar je palo više od 500 projektila. Vukovarska Bolnica, u kojoj se nalazi 220 ranjenika, u potpunosti je razorena, u jako teškom stanju i složenim uvjetima u kojima se odvijaju svi medicinski zahvati. Na liniji obrane stanje je bez promjene, crta obrane nije pomaknuta.

Dana 29. listopada izveden je jak napad tzv. JNA i srbijanskih paravojnih postrojbi na Bogdanovce iz pravca Marinaca, Petrovaca i dijelova Vukovara, hrvatski branitelji su odbili napad. Slijedeći dan 01. studenog 1991.g., odvija se, ponovno, jak napad na Bogdanovce s 15 tenkova. Uništena su dva tenka nakon čega se tzv. JNA sa srpskim paravojnim snagama povukla.Bogdanovci su ostali jedina oaza u vukovarskoj općini koja je (uz Vukovar) pružala otpor osvajaču. Satnija 204. brigade ZNG koja se nalazila u opkoljenim Bogdanovcima sa pripadnicima policije i HOS-a uspješno su odolijevali napadima tzv. JNA i srbijanskih paravojnih postrojbi.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Domovinski rat & branitelji