Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece

  Doba propasti

Bistra spoznaja

  Tibor Žukuna           19.02.2013.         2222 pogleda
Bistra spoznaja

Roman u nastavcima Doba propasti
Osmo poglavlje: Bistra spoznaja
Prethodna poglavlja

Nepravedni život s čijim se poteškoćama nikako nije umio pomiriti opet ga je grubo zgazio i izdao, ne ostavaljujući mu priliku niti da se započne uspinjati ionako dugim i trnovitim putem napretka. Nebrojeni padovi, razočarenja i propasti što ih je ostavio iza sebe u gorkoj prošlosti nikad nisu mogli biti izbrisani i koliko god se trudio nadoknaditi izgubljeno, gubici su uvijek bilo nepovratni, a trud koji bi inače ulagao u samoostvarenje morao je pretvoriti u snagu koja će ga natjerati da ponovno ustane i vrati želju za životom. Svi obični smrtnici koji su bespomoćno pokušavali oduprijeti se odlukama nadnaravne providnosti i skrenuti tok događaja u svoju korist, sami su sebe uvijek mučili s tim jetkim i beskrajnim mislima o drugačijem i boljem ishodu koji bi ih zadesio da su donijeli ispravnu odluku. No za povlaštenog Čovjeka nije moralo ovako završiti i on je mogao ponovno donijeti odluke u kojima je prošloga puta zakazao jer posvetio je svoj život još nepoznatom cilju svemoćnih stvorenja i s njima sklopio bliski savez pa mu je zato pripao taj veliki dar.

Utapajući se u mutnom i bolnom polusvijesnom stanju, njegov je um očajnički rovao po onom minulom trenutku kad se trebao odreći svog ponosa, povući se pred jačim i spasiti se od gnjeva silnika i dugo se činilo da taj zatvoreni krug zamišljene stvarnosti nikad neće biti prekinut. Slike njegovih sanjarenja ipak su se polako prelijevale u istinska osjetila, oštri šum u ušima iznenada je utihnuo i prije nego što je mogao povjerovati u činjenicu da je prvi puta uistinu prevario sudbinu, njegovo je zdravo i uspravno tijelo stajalo u polutamnoj i vlažnoj uličici, a one iste riječi što ih je malo prije začuo s nebesa opet su se prolamale iznad tajanstvenog svjetlog kruga kroz koji su bahato i arogantno žurila tri otmjena muškarca.

-Dopusti da ti dokažem.- dobro poznate nadnaravne riječi koje su maloprije prethodile propasti prenu Čovjeka iz lijenog sanjarenja i natjeraju ga na krajnji oprez, a lice mu preplavi istinska radost koji je dotad mogao samo zamisliti  u najljepšoj mašti. Prvi puta se osjećao kao da je svijet namijenjen upravo njemu i da nije postao dijelom zemaljskog postojanja samo zbog čistog hira okrutnog božanstva ili muke koja mu je namijenjena iz nepoznatog razloga, nego da je krajnji cilj života istinska sreća koju će svatko kad-tad dosegnuti. Skupocjeni sat na nedodirljivoj bogataševoj ruci i strani svijet stotine i stotine dolara vrijednih odijela koji mu se podrugljivo približavao, smatrajući ga tek pukom sirotinjom, više nisu trovali i razarali njegovu dušu pa se ponosno povuče na krajnji lijevi rub ulice, usmjerivši pogled u hladni i prljavi pod, ako da taj nemoralni lopov i odvratni varalica nije dostojan niti  sekunde njegove dragocjene pažnje. Raširivši svoja čvrsta i snažna ramena, odani čuvari  nepoštenog prolaznika prosikću zlonamjerno neke bolne i uvrjedljive riječi, no Čovjek je čuo tek tiho, nerazgovjetno mumljanje koje nije uspjelo niti okrznuti snažni opnu radosti tijesno omotanu oko njegove svijesti.

-Opet mi je sve kristalno jasno! Spreman sam, Gospodaru! Bacio si me natrag u nisku zemaljsku dimenziju da preokrenem čitavu povijest. Obećajem da ću učiniti sve! Popravit ću nepopravljivo! Samo mi dozvoli da barem mjesec dana osjetim kako je to biti ravnopravan sa sudbinom. Ne želim više biti bespomoćan i očajan!- lijući suze radosnice, Čovjek poput propalog luđaka klekne na oštri  i hrapavi asfalt i te počne gotovo histerično vikati okrenuvši glavu prema praznome nebu kako bi  dozvao taj spasonosni glas kojeg je u početku smatrao tek besmislenom halucinacijom.

-Sada vidim da mi vjeruješ i još smatram da nisam pogriješio kad sam te odabrao. Morat ćeš se vratiti onamo gdje je posljednji čovjek gotovo tragično završio i početi tragati za krajnjim ciljem svoje misije.-Gospodar se opet razbacivao mnoštvom uzaludnih i neshvatljivih riječi koje njegovom savezniku nisu značile ništa, a prava narav njegova zadaće i dalje je ostala neotkrivena. Ponizni se Čovjek ipak počeo navikavati na Gospodareve prispodobe, prihvativši bespotrebnu opširnost i nedorečenost njegovih objašnjenja pa se zato polako i sramežljivo uspravio obrisavši svoje hladne suze i odlučio nepokolebljivo slijediti njegove upute, odbacivši sve osjećaje koji su ga malo prije preplavili.

-Nije važno kako je tvoj život tekao prije nego što si na rubu gladi i žeđi puzao jednoličnom svjetskom pustinjom. Sjećanja na neslavnu prošlost ne trebaju ti se nikada vratiti. Bitno je ono što ću sada tražiti od tebe. Tvoja misija je srušiti nemilosrdnu i nezaustavljivu silu moćnih međunarodnih korporacija koje će u slijedećih dvadeset godina svojom pohlepom prirodi nanijeti  nepopravljivu štetu. Ako ih ne spriječiš, pretvorit će  Zemlju u pravi pakao, dovoljno surov da uništi i posljednje ljudsko biće.-Začuvši ambiciozne i gotovo neostvarive Gospodareve planove, Čovjek je svoje ogromne moći iznenada počeo smatrati nedostatnima i dakako beznačajnima u svjetskim razmjerima.

-Trebao si mi dati božanske moći ako takvo što želiš od mene! Niti najpovoljniji niz događaja ne mogu učiniti jednog čovjek sposobnim da podčini tisuće najmoćnijih ljudi...- pobunivši se protiv nepovrediva autoriteta, Čovjek se odjednom lecne i  zašuti pun nedlučnosti ,shvativši da ne smije dovoditi u pitanje um koji gotovo da upravlja čitavom njegovom bijednom vrstom.

-Ne smiješ si dopuštati takvo nestrpljenje! Nisi u stanju izdržati niti kratkotrajno naznanje,a pred tobom su još mnogo teža iskušenja. Namjeravao sam ti otkriti sve pojedinosti, ali sada vidim da još nisi spreman za to!-inatljivo odgađajući spoznaju za kojom je Čovjek toliko snažno vapio, Gospodar je u njemu izazvao nesavladivo nezadovoljstvo, no nove su riječi iznenada utišale bujicu pobune koje je u njemu mahnito bjesnila.

-Duboko u pustinji Arizoni u kojoj smo te jedva spasili od gladi i žeđi pod pijeskom postoji naizgled skromno, ali itekako važno skrovište jednog od najbližih suradnika moćne američke tvrtke. Smjesti se negdje na rubu pustinje i za tjedan dana ću ti se ponovno obratiti...-Gospodareve škrte upute koje su inače bile pune zanosa i nade sada su zračile neobjašnjivom bezovoljnošću, a njegov se glas doimao nadasve odsutnim i rastresenim. Bez ikakvog oproštaja prestao je razgovarati sa svojim odanim poslanikom, utihnuvši poput onostrane prikaze koja se obraća smrtnim ljudima, no dok je Čovjek opet počeo sumnjati u čvrstoću svojih osjetila, iz daljine pristigne neki zagonetni glas koji više nije pripadao Gospodaru.

-Vođa me je poslao k vama i zahtijevam ulazak u višu dimenziju!- zajedljivi i grubi glas bez ikakvog se poštovanja obrati Bezvremenskom Vijeću, zaprepastivši čak i samog Gospodara.

-Kako se usuđuješ tako nenajavljeno banuti u naš napredni svijet!? Ne znam tko si niti kako si nas uspio pronaći, ali naređujem ti da odmah usporiš svoju letjelicu i vratiš se u nižu dimenziju. Inače će tvoja posada završiti u kobnom međuprostoru i pretvoriti se u ništavilo!- odmaknušvi se od svjetlucave projekcije svemira u kojem se Čovjek upravo nalazio,Gospodar strogo i aroganto usmjeri pogled prema rubu svoje civlizacije te počne gnjevno koriti nepozvanog gosta kao da se on već nalazi u samoj Galeriji , nekoliko koraka ispred njega. Premda je već jednom svjedočio čudesima više dimenzije i iskusio uznemirujuću percepciju četvredimenzionalnog prostora, Čovjek je bio zatečen Gospodarevim čudesnim riječima,a pojam jezovitog međuprostora  gdje materija nije mogla postojati jednostavno ga je zaprepastio.

-Ne tražim da mene primiš niti od tebe očekujem gostoprimstvo, ali kad te moj vođa pronađe, neće htjeti otići dok god ga ne pustiš u svoj svijet.- govorila je tajanstvena pridošlica neodlučno i bojažljivo, polako smanjujući brzinu svoje sitne letjelice, strahajući da će se pretvoriti u prah ako udari u čvrsto zatvoreni procjep.

-Reci tko si, drski bijedniče!? Tko je tvoj gospodar!? Zašto on sam nije došao tražiti moje dopuštenje nego umjesto sebe šalje neke jadne poslanike!?-žestoko je gazio i mrvio ponos sve očajnijeg svemirskog putnika, a Čovjek koji je sve čuo stojeći na dnu, već je prema njemu osjećao sažaljenje, osuđujući Gospodara zbog okrutne netrepeljivosti.

-Moje ime je Sluga i dolazim sa Zemlje. Zahtijevam bilo kakav odogovor! Sve sam bliže granici i uskoro ću se morati zaustaviti!-uznemireni je Sluga drsko požurivao vrhovno biće stvarnosti kao da pred njim uopće ne osjeća ono istinsko strahopoštovanje.

-Ne kanim te nikada pustiti! Nagovorima ćeš samo povećati moj gnjev! Tko je tvoj vođa!? Govori!!!-urlao je Gospodar poput životinje kao da je izgubio razum, a njegovi podanici u beskrajnoj Galeriji na tren su zastali sa svojim monotonim poslovima, zagledavši se u njega s čuđenjem.

-Ne mogu ti reći tko me je poslao! On će kad-tad doći k tebi!-odgovorivši bezobrazno i bez imalo poštovanja, Sluga iznenada uspori i iščezne s ruba više dimenzije, vrativši se u svoj uobičajeni svemir.

-Ne dopuštam takav neposluh! Ubijte ga!- jurio je gospodar beskrajnom prostorijom poput bijesnoga psa dajući svojim ljudima sulude i neostvarive naredbe, dok je nedodirljivi Sluga već lebdio negdje u bespuću Mliječnoga puta, potpuno umaknuvši njegovu gnjevu. Nikad Gospodar nije pretrpio toliki prkos niti je u njemu ikad rasla tolika žeđ za spoznajom, ali morao je obuzdati oluju svoje srdžbe kako bi se vratio mirnome razgovoru s najbližim ljudskim suradnikom i pokazao mu put ka cilju.

Dok se ponovno primakao velikoj plavičastoj sferi, tražeći ga pogledom svojih krupnim crvenih očiju iz kojih je još isisajavao onaj prijašnji bijes, Čovjek više nije stajao na istome mjestu, nego se uputio prema obližnjem hotelu, kako bi se odmorio od ove paklene noći i bistroga uma prihvatio zadatak koji sada stoji pred njime. Poput uboda oštre igle ošine ga misao na slijedeće jutro, kad će se mamuran probuditi iz dugoga sna i sjećanje na svoje nevjerojatno poslanje smatrati tek bizarnim snovima, a prazni džepovi njegovih otrcanih plavih traperica nisu u sebi držali novac kojeg je očajnički trebao kako bi nesmetano putovao svijetom i izvršavao želje nadnaravnih stvorenja. No  iznenada osjeti kako ga neki debeli komad papira sve jače pritišće,a džepovi mu bivaju svakim trenom sve tjesniji.

Dok ga je očaj  još obuzimao i jetke misli natapale samu srž njegove svijesti, posegne za tim zagonetnim i sasvim neočekivanim svežnjem, a na hladnom i znojnom dlanu uskoro je držao mnoštvo čistih i glatkih novčanica na kojima je jedva vidljivih slovima elegantnim rukpisom bilo ispisano dobro poznato ime "Gospodar".

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Doba propasti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.