Bio jedan as u Božjemu rukavu, pomalo nestrpljiv da padne na stol od igre.
“Zašto sve ove druge karte, sve te sedmice, devetke... Zašto čak i kraljice i kraljevići? Ma zašto čak i kralj prije mene”? tužio se samomu sebi, ne usuđujući se prigovoriti Božjoj strategiji igre.
Bog je šutio i smješkao se, bacajući kartu za kartom, od kojih je malo koja imala izglednu vezu s dobitkom.
“Jao”, tulio je as. Bio je as srca, vrlo uskucan, gotovo prepuknut.
“Ja to više ne mogu izdržati! Ja više ne mogu čekati! Gle što se događa, gle tko pobjeđuje! Izletjet ću iz rukava, pa neka bude što će biti”!
Kad je as srca kao usijano tane izletio iz Božjega rukava, Bog se s olakšanjem nasmijao. Bolje reći, provalio u smijeh. Bolje reći, u grohot.
“Čekao sam da se usudiš! Da shvatiš tko si, što smiješ i možeš! To sam čekao! To je bila sva moja strategija”!
Teško Bogu ući u trag, dok sebe ne osjetiš.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 5. (još neobjavljeno)
