Države donose zakone da bi mogle funkcionirati, to mi je posve jasno. Ne želim ništa komentirati o tim stvarima, jer sam potpuni laik za pravo. U stvari, o puno toga ne znam.
Ne znam puno o svemirskim programima, kemiji, stočarstvu, nogometu i svemu ostalom. Moje razmišljanje je potaknuto prije nekih 7-8 godina.
Moj prijatelj Ivan i ja smo ispijali prvu jutarnju kavu. Kao i svakoga dana, i tada je on pričao o ekonomiji, nogometu i stočarstvu, a ja sam kimao glavom.
U jednom trenutku, stazom pored kafića je prošla jedna žena.
To mi je bankarka, rekoh. Ne izgleda loše, krenuo sam u debatu.
Ivan je pogleda, pomakne glavu lijevo-desno i kratko odbrusi: Ne bih na nju ni bicikl naslonio.
To je inače izreka za koju znam godinama. Muškarci je uglavnom koriste za žene koje su im nedostupne.
Tako ego ostane neozlijeđen i možemo mirno nastaviti s našim jadnim životima.
I tako razmišljam o toj izreci gotovo cijelo desetljeće. Zbog nje sam i krenuo u ovu priču sa donošenjem zakona.
Dakle, ako postoje žene na koje ne bismo naslonili bicikl, logika mi govori da postoje i one na koje bismo ga naslonili.
OK, to zakon nikada neće regulirati, međutim čini mi se da to ne bi bilo loše uvesti kao narodni običaj.
Dakle, dođemo u grad, sjedimo u kafiću i opazimo čudo od žene, ljepotu i svjetlost koja nas zasljepljuje.
I umjesto da slinimo kao zadnji idioti ili još gore, da fućkamo za njima kao vojnici bivše države, eto rješenja.
U neposrednoj blizini kafića nalazi se obrtnik koji iznajmljuje bicikle.
Skočimo sa stolice u koju smo bili udobno zavaljeni i u dva – tri koraka smo kod obrtnikove žene koja radi na kasi.
Molim vas jedan za naslanjanje. Hvala.
Ljubazno zaustavimo ljepoticu, naslonimo bicikl na nju i vratimo se na kavu.
Moj prijatelj Ivan upravo govori kako bi trebalo riješiti problem izbjeglica.
Nije ni primijetio da sam bio odsutan neko vrijeme.
