KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Komentar

Bhagavadgita – Vodič za Zapadnjake”

  Davor Suhan/Moja Rijeka           27.04.2012.
Bhagavadgita – Vodič za Zapadnjake”

Ovaj tjedan prošao je u znaku knjige. Bila je to, doduše, tek jedna Noć, ali sasvim ugodna i posebna noć kada su svjetla gradskih knjižnica gorjela do kasnih sati. U vremenu kada se svijet nalazi u totalnom mraku, druženje s knjigom može postati pravo prosvjetljujuće iskustvo. Vjerujem da upravo u toj kategoriji odabranih naslova svatko ima svog favorita. Pa, kad smo već kod toga - moj duboki naklon knjizi Jacka Hawleya: "Bhagavadgītā - Vodič za Zapadnjake."

Kada je u pitanju osobni izbor po navedenom kriteriju vjerujem da mi to nitko neće zamjeriti, međutim, ovom prilikom svjesno preuzimam rizik da se izložim ozbiljnim pogledima stručne književne kritike kada ovo isto djelo nominiram u kategoriji najdragocjenijih prijevoda u povijesti svjetske književnosti te uvrstim u zbirku kapitalnih naslova koji su ikada ugledali svjetlo dana na hrvatskom jeziku.

Nisam nikada mislio da ću se usuditi tako nešto izgovoriti javno, ali obzirom da je ovogodišnji Svjetski dan knjige i autorskih prava UNESCO  posvetio prijevodima, jednostavno nisam mogao prešutjeti o tome koji prijevod smatram najboljim i najvrednijim, barem kada vrijednost nekog književnog djela promatramo sa stanovišta duhovne potrebe radničke klase koja gorljivo traži odgovore na pitanja o smislu života.  

Siguran sam da bi u tom pogledu drug Kardelj izabrao Marxov "Kapital", a velečasni Bozanić Sveto pismo. No treba reći da oba ova velika djela imaju i jednu veliku manu. U prvom se naglašava materijalno, a zapostavlja duhovno, dok se u drugom naglašava duhovno, a zapostavlja materijalno. Zato se, usput rečeno, drug Tito i velečasni Stepinac nisu nikada mogli razumjeti.

Bhagavadgītā je, međutim,  u tom pogledu savršeno izbalansirana, čemu najbolje svjedoči lik i djelo Mahatme Gandhija koji je i kao političar i kao vjerski vođa bio potpuno uravnotežen i normalan.

Kada govorimo pak o prijevodu, tu je stvar posebno osjetljiva jer svaki prijevod mora zadržati misao i smisao izvornog djela tako da je čitatelju potpuno jasno što je pisac rekao, a ne da mora razmišljati o tome što je mislio reći, pa onda svako tumači onako kako njemu odgovara.

Upravo tu je "Bhagavadgītā - Vodič za Zapadnjake", savršeni primjer jednog besprijekornog prijevoda koji u svakoj rečenici zadržava bistrinu misli i poruke. Slobodno možemo reći da je  Dr. Jack Hawley u tom pogledu napravio pravi podvig. Prihvativši se zadatka da najpoznatiji indijski ep približi Zapadu, preveo je svaki stih Bhagavadgīte u njegovom značenju, predstavivši nam je na taj način u novoj proznoj verziji kao lagano i pitko duhovno štivo koje se čita u jednom dahu.    

Za izvornu Bhagavadgītu se smatra da je najvažniji književni doprinos Indije svijetu, stoga i ovu knjigu treba prihvatiti i tretirati na isti način. Pogrešno bi, međutim, bilo smatrati je samo kulturnim književnim blagom. Hawleyeva Gītā je više od toga. Rijetko koje djelo može u čovjeku vratiti vjeru u ljudske vrline i probuditi nadu i vjeru u život kao što je ovo.  Nigdje strah od smrti ne biva poražena u takvoj mjeri da joj se čovjek, na kraju knjige, može smijati u lice. I to je upravo njena najveća vrijednost.

Čestitke, svakako, i Jarmili Hanuški koja je svojom prevodilačkom umješnošću ovu istu razinu djela uspjela sačuvati u hrvatskom izdanju.

Toliko o mojim osobnim impresijama. Ostatak vremena do kraja ove kolumne pretvorit ćemo u jednu pravu književnu večer. Odlomci koji slijede, izbor su iz predgovora i drugog poglavlja knjige:

 "Godina je 3141. prije Krista. Arjuna, cijenjeni princ i ratnik na vrhuncu svoje moći, najveći čovjek od akcije svog vremena, sprema se u bitku. To je pravedna borba kojom će ponovo osvojiti kraljevstvo koje mu po pravima pripada. Cijeli svoj život on je bio odvažan, uspijevao je u svemu što je poduzimao, poznat po podvizima u bitkama. Ali sada, u predvečerje najvećeg sukoba u njegovoj karijeri događa se nešto neobično. Ruke mu počinju drhtati.

Arjuna je u svojoj veličanstvenoj ratnoj kočiji u koju su upregnuta četiri bijela konja. Vozač kočije je Arjunin najbolji prijatelj iz djetinjstva, Kršna, avatar, utjelovljenje Boga na zemlji. Arjuna koji zapravo ne razumije Kršninu božanskost, naredio mu je da odveze kočiju na sredinu čistine na kojoj će uskoro započeti velika bitka. Protivničke vojske okupile su se svaka na svojoj strani.

To je epski prizor: dva usamljena lika smještena između legija dobra i zla, mnoštvo vojnika, šatori, ognjišta na kojima se kuha, konji koji njište, zastave koje vijore na ranom poslijepodnevnom povjetarcu, zvukovi i mirisi skore borbe ispunjavaju zrak.

Arjuna promatra protivničke snage, pogled mu se zaustavlja na nekadašnjim prijateljima, uvaženim stričevima koji su ga podučavali vojnim vještinama. Svi se odvažno pripremaju za međusobni sukob. On iznenada zapada u krizu, počinje teško disati i upitnim pogledom promatra Kršnu.

...Sjedeći u kočiji usred bojnog polja, princ Arjuna kojeg je zahvatila slabost, jedva čujnim glasom pita: ‘Zašto ja ovo činim, Kršna? Život je tako okrutan, tako zahtjevan, ne znam imam li više dovoljno srčanosti za borbu.' Njegove su oči  ispunjene suzama, koljena mu klecaju i on se još dublje spusti u sjedalo kočije. ‘Voljeni prijatelju', kaže on, ‘molim te reci mi - o čemu se ovdje radi?'

...Vidimo Arjunu na bojnom polju, veličanstvenog ratnika, pognutog, mislima opterećenog, oči mu sjaje, molećivo traži da mu se objasni smisao života. Kršna posve smiren odgovara mu: ‘O, zar ti zaista želiš znati?' Nakon toga, u slijedećih dvadeset minuta, Arjuna dobiva odgovor - izravno s izvora!

...Zamislite!  Čovjek s kojim bi se svatko od nas mogao poistovjetiti, najednom se našao u strašnom škripcu, nalazi se na raskrižju, doveden do toga da je pao na koljena pod velikim pritiscima i složenošću života, sav potresen pokušava pronaći izlaz. A njegov najbolji prijatelj, utjelovljenje Boga, uzima ga za ruku i vodi sve dok ne dođe do odgovora - objašnjavajući mu korak po korak najzagonetnije tajne svih vremena."

Poglavlje 2: PUT ZNANJA (sāmkhyayoga)

...Dok Kršna promatra nekad odvažnog princa ratnika kako zapada u slabost vrijednu žaljenja, njegove oči koje su uvijek blage, sada ga promatraju čeličnim pogledom, dok progovara: "Arjuna, odakle potječe sve tvoje očajanje? Sebično popuštanje samom sebi u trenucima krize sramno je i nije te dostojno. Ti si vrlo učen, kulturan čovjek koji bi trebao živjeti životom temeljenim na istini, životom ispravnosti - dharma. A sad je tvoj um zbunjen zapao u uznemirenost i ne bi mogao prepoznati istinu ni kad bi ti udarila u glavu."

"Znam da si zapanjen što nemam samilosti, ali to te ne bi smjelo dovesti do klonulosti! Oni koji su slabi nikad ne mogu ostvariti istinu i ispravnost. Ti si veliki ratnik, provjereni pobjednik. Odbaci tu malodušnost. Ustani, ti koji si uništio mnoge neprijatelje!"

Arjuna ga prekida: "Ne mogu vjerovati da mi upravo ti govoriš da se borim!" Negodujući potresa glavom kao da pokušava pročistiti um. Kršna sjedi u tišini. Arjuna duboko udahne pa reče: "Kako?" Riječ ostane visjeti između njih u zraku. "Kako?", ponovi on. "Kako ne bih bio slab, Kršna? Napasti Bišmu, koji mi je bio poput djeda, ili navaliti na svog nekadašnjeg voljenog učitelja ratnih vještina Dronu, za mene bi bio pogrešan korak! Kao starije trebao bih ih poštovati, a ne ubiti. Ne želim pobjedu koja će biti okovana krvlju."

"Kršna, kada bih i ubio, više ne bih želio živjeti. Bilo bi bolje da me ubiju. Oh", promrmlja on sav jadan, "ne znam na koju stranu bih se okrenuo. Ovako ili onako, dobio bitku ili ju izgubio, ja sam gubitnik."

"Potpuno sam zbunjen", nastavlja govoriti Arjuna, "i ne znam što je u stvari moja dužnost. Ne mogu pronaći nikakav lijek za ovu strašnu patnju koja mi je iscrpila svu energiju, Kršna. Kad bih trebao steći veliko bogatstvo ili moć, što bih time dokazao? Molim te da mi pomogneš, a ne samo da mi kažeš da krenem u borbu. Molim te, reci mi što bih trebao učiniti. Ja sam tvoj učenik, budi moj Učitelj, moj guru. U tvom okrilju tražim svoje utočište i predajem ti se. Molim te, savjetuj me moj dragi Kršna, pokaži mi put."

Veliki princ ratnik, koji nikada nije znao za povlačenje, još dublje tone u potištenost. Mrmlja sam za sebe: "Neću se boriti." A nakon toga zapada u tišinu.

Sada, nakon što se Arjuna predao kao učenik, Kršna preuzima svoju pravu ulogu božanskog Učitelja. On još čvršće stišće uzde u svojim rukama i dugim pogledom promatra pokunjene ratnikove oči te počne govoriti.

 "Ti možeš iskreno žaliti, Arjuna, ali to nema nikakvog smisla. Tvoje riječi se mogu činiti mudrima, ali onaj tko je istinski mudar neće tugovati ni za živima ni za mrtvima."

"Nikad nije bilo vrijeme u kojemu ja ili ti ili bilo tko od ovih kraljeva ili vojnika ovdje nisu postojali - i nikada neće doći vrijeme da ćemo prestati postojati. Tijela se u fizičkom obliku pojavljuju i nestaju, ali ne i životna snaga, duša - ātman koja živi u tijelima"

"Ova se životna snaga pojavljuje i boravi u tijelu određeno vrijeme. Dok se u njemu nalazi, proživljava iskustvo novorođenog djeteta, djetinjstvo, mladost i starost, a tada, nakon smrti tijela, konačno prelazi u novo tijelo. Promjene kao što su smrt odnose se samo na tijelo, ali ne i na životni duh - ātman. Arjuna, mudar čovjek neće se zaplesti u privid da je tijelo. Ovaj privid određuje pojam ega."

"Arjuna, dodir osjetila s predmetima i privlačnostima stvara osjećaje kao što su tuga i radost i osjete para suprotnosti kao što su toplina ili hladnoća. Ali sve to nije trajno, prolazno je, dolazio i odlazi poput oblaka što plove nebom. Suoči se s njima strpljivo i smiono, nauči kako da oni na tebe ne djeluju."

“Čovjek koji je smiren, na koga ne djeluju ovi svjetovni osjećaji i pojave, jednako se ponaša i u boli i u radosti i ne dopušta da ga bilo što poljulja ili dovede na stranputicu. Takva je osoba spremna za besmrtnost. Nemoj poistovjećivati svoje istinsko Sebstvo samo sa svojim smrtnim tijelom.”

Stvarno u smislu u kojem se koristi u duhovnosti određuje ono što je vječno, to što se nikada ne mijenja, što je neuništivo. To je pravo značenje riječi ‘stvarnost’. Ono što je stvarno nikad neće prestati postojati. Sve što je trajno, vremenom će se promijeniti i zbog toga nema obilježja prave stvarnosti. Kad ćeš u potpunosti shvatiti ovu dubokoumnu činjenicu, doseći ćeš vrhunac svega znanja.”

“Ljudsko tijelo, u skladu s tim, nije stvarno. Ali ipak, postoji nešto što se nalazi u tijelu a što je stvarno: duh života – ātman koji je sam bitak, Svijest, čista Svijest.”

“Spoznaj tu istinsku stvarnost. Ona prožima cijeli kozmos, nepromijenjena je i neuništiva. Nikakva sila ne može na nju djelovati. Nitko ne može promijeniti nešto što je nepromjenjivo.”

“Ovaj ātman, Arjuna, prožima sve, poput zraka ili neba. Oblaci se skupljaju na nebu, ali nebo se neće razmicati kako bi stvorilo prostor za oblake. Jednako tako, atman, istinsko Sebstvo koje čovjeku uvijek ostaje ono što je i bilo. Stvari koje su materijalne prirode dolaze i odlaze, nastaju i nestaju, ali se ātman, istinsko Sebstvo u čovjeku, nikad ne mijenja.”

“Samo je tijelo smrtno. Samo će tijelo prestati postojati. Ali ātman, istinsko Sebstvo, besmrtno je i nikada neće doživjeti kraj. Stoga, bori se ratniče!”

“Ti govoriš o ubijanju i o tomu da ćeš biti ubijen, znaj da samo tijelo može biti ubijeno, ali Stvarnost koja boravi u njemu, odnosno ātman, nikad ne može biti ubijena. Reći da netko ubija ili da je netko drugi ubijen, može biti ispravno s fizičke, svjetovne točke gledišta, ali to nije prava stvarnost.”

Ātman, ono što mi istinski jesmo, nikad nije rođen i nikad neće umrijeti, U stvari, ta vječna unutarnja stvarnost nikada nije uništena, nikad podložna bilo kakvim promjenama. Kada te nadvlada ego, počinješ se pogrešno poistovjećivati s tijelom, misliš da je fizička smrt tvoja smrt, i to te plaši. Ali Sebstvo – ātman nikada ne može biti ‘ubijeno’. Kad je tijelo pogubljeno, ātman ostaje nepovrijeđen,”

“Onaj tko razumije to teško dokučivo načelo ātmana, istinskog Sebstva koje je u njemu i koje je vječno, neuništivo i nepromjenjivo – spoznaje da na ovoj razini poimanja ne postoji ‘ubijanje’ ni ‘razlog da netko nekoga ubije’.”

“Kao što čovjek odbacuje svoju iznošenu odjeću, Onaj tko boravi u tijelu povlači se iz vremena istrošena tijela i odijeva novo.”

“Onaj tko boravi u tijelu – Sebstvo, ātman – ostaje netaknut promjenama u svijetu. Njega ne može raniti nikakvo oružje, vatra ga ne može opeći, vjetar ga ne može isušiti kao što ga ni voda ne može smočiti. Sebstvo koje boravi u tijelu prožima sve (što znači da je posvuda). ono je vječno i nepromjenjivo jer se nalazi iznad svjetovnih okvira vremena – vrijeme na njega ne djeluje.”

“Arjuna, kraj tvojoj sadašnjoj boli i tuzi ovisit će o tomu koliko ćeš uspjeti prevladati svoje neznanje o istinskom Sebstvu koje živi u tebi.”

Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Komentari




Još iz kategorije Komentar