Banner
HAK: Kolnici mokri
DHMZ: Oblačno, povremeno s kišom
Za dva vanjska člana Vijeća za provedbu Kodeksa ponašanja 24 prijave
U Hrvatsku stiglo novo cjepivo protiv dominantnog omikrona
Na Zeljarijadi u Vidovcu predstavljena rekordna mega sarma dugačka 1.501 metar
DHMZ: Narančasto upozorenje na količinu kiše te jake udare vjetra
Nekoliko stotina mladih liječnika zatražilo hitnu reformu zdravstva

  Doba propasti

Bezvremenska Vijećnica

  Tibor Žukina           27.12.2012.         1776 pogleda
 Bezvremenska Vijećnica

Roman Doba propasti
IV.poglavlje
(bezvremensko stanje)

 

Nezamisliva svemirska letjelica koja je u svojoj najdubljoj utrobi štitila posljednju nadu ljudskoga roda, dovedovši ga u onostrani svijet, polako je klizila gotovo praznim i nepomičnim prostorom u kojemu nije postojalo vrijeme kakvo poznajemo. U beskrajnoj daljini svjetlucale su blijede žućkaste točkice, okrenute prema posadi Apsolutnog poput budnih očiju božanstva, a u blizini nije počivalo niti jedno opipljivo nebesko tijelo pa se činilo da je njihova ekspedicija dosegnula sam rub svemira.

U nevjerojatnoj blizini, Čovjekovu je pažnju privukla tek jedna pojava koja je sličila utvrdi  više dimenzije u koju su upravo pristigli, premda je njezina prostranost bila neočekivano mala naspram kolosalnog svemirskog broda koji bijaše njihovo jedino utočište usred beživotne pustoši čija bi hladnoća usmrtila svako živo biće u neznatnom djeliću sekunde. Neobjašnjiva metalna gromada uznemirujućeg i jedva shvatljivog oblika, nepomično je lebdjela u vakuumu, kao da su je neke nevidljive i neraskidive spone držale čvrsto pričvršćenu za nedostižni nebeski svod, a njezin je prizor podsjećao na groteskno iskrivljenu, iskošenu piramidu stvorenu u mašti neizlječiva luđaka. Sivom je prostorijom zavladala teška i turobna tišina, toliko hladna i ukočena da je čak i Apsolutni posumnjao u uspješnost njihova puta, no ubrzo se prigušena crvena svjetla ponovno upale, a nakon iznenadnog zvuka oštrog brujanja koji potakne snažnu nelagodu duboko u Čovjekovim prsima, letjelicom odjekne zagonetni glas.

-Uspješno ste dosegli krajnju dimenziju. Omogućen vam je pristup Bezvremenskoj Vijećnici. Možete napustiti svoju letjelicu.- snažni mladenački glas koji im se obratio iz skrivenih odaja odisao je umirujućim i uljudnim tonom, no istovremeno se činilo kako iza njega stoji nepopustljivo biće beskrajne odlučnosti koje se nije ni pod koju cijenu pristajalo odreći Čovjekove pomoći. Odmah se odazvavši na njegovo odobrenje, Apsolutni se hitro okrene prema teškim crnim vratima i čvrsto primi za ruku iznenađenog Čovjeka, čekajući da se pred njima otvori prolaz koji će ih dovesti do mjesta gdje se kuje sudbina svijeta. Ošamućen silnim saznanjima koje njegov ograničeni ljudski um nije više mogao razumno primiti, Čovjek još nije bio u stanju u potpunosti prihvatiti činjenicu da je uistinu doveden u onaj dio stvarnosti gdje običan čovjek nikad nije kročio i da će imati čast razgovarati s iskonskim stvorenjima iz krajnje dimenzije. No čim ga je saveznik odlučno i oštro povukao za ruku, kao da je magla sviju nejasnoća bila ponovno razbijena, a on učinjen spremnim za neodgodiva djela.

-Moramo odmah krenuti kroz ovaj hodnik. Svi moćni ljudi iz mojega carstva nestrpljivo očekuju tvoj dolazak.- dok je odana čovjekolika posada slijepo slijedila svaki njihov korak, jurili su kroz polumračni plavičasti hodnik koji se doimalo sve skučenijim i dužim, sve dok njegov oskudni prostor nije ostao iza njih, a nepregledni labirint prešao u široku i dobro osvijetljenu odaju krcatu nepomičnim stvorenjima u elegantnim crnim odijelima. Svjetina koja ih je srdačno dočekala ustala je polako i ukočeno poput savršenih strojeva, bez ijedne emocije na svojem zastrašujuće hladnom i potpuno umrtvljenom licu. Premda su imali karakteristično ljudsko obličje kakvo je Čovjek već nekoliko puta imao priliku upoznati otkad su ga izbavili od mučne i sigurne smrti,  vanjština ovih bića uistinu je pokazivala da je njihovo postojanje visoko iznad ljudske civilizacije jer zbog neznanih su razloga izgledali neuništivo, apsolutno nedodirljivo i tako neustrašivo kao da vjeruju u vlastitu besmrtnost. Nekoliko desetaka metara visoka vijećnica činila se puno višom i prostranijom od znatno manje iskošene piramide zaustavljene u zrakopraznom prostoru u kojoj je bila smještena  pa je bilo očito da je posrijedi još jedno natprirodno čudo ostvarivo samo u tome svijetu.

-Zašto se toliko vaših ljudi ovdje skupilo samo da bi upoznali mene? Još mi nije jasno što očekujete od mene. Ako me svojim lažnim poštovanjem želite prisiliti da učinim nešto krajnje nepravedno...-povišeni i napeti Čovjekov ton odavao je njegovu nesigurnost i brigu, iako se gotovo prvi puta u životu nije osjećao bezvrjedno i beznačajno, a agonija koja ga je pratila u posljednjim godinama svijeta bila je skoro u potpunosti izbrisana iz njegova pamćenja.  Prošlo je tek nekoliko minuta otkad je nadnaravna posada stupila u prostor više dimenzije i tek nedavno je njegova svijest prestala bila zaluđena nepojmljivom i neshvatljivom percepcijom ondašnjega prostora. No Čovjek se već sada počeo smatrati jednim od ravnopravnim natprirodnih bića te ga je već odavno napustio doživljaj nedostižne tuđine u koju je sasvim slučajno dospio kao obični i neugledni pripadnik nedostojnog ljudskog roda.

-Tišina!!!-prostranim se odajama prolomi duboki i prodorni povik, prekinuvši Čovjekove riječi pobune i zaledivši njegovo ljutito, namrgođeno lice.

-Moraš shvatiti da više nisi običan čovjek kakav si nekoć bio! Sada si jedan od nas i više ne možeš pobjeći. Previše smo za tebe dali da bi sada od svega odustao.- premda je njegov duboki glas i dalje zvučao prodorno i grubo poput vike vraga, Gospodar se prema Čovjeku više nije odnosio neprijateljski, već mu je pokušao objasniti sadašnje teško i nepromjenjivo stanje.

-Ali ja... Nisam imao izbora...Oni su me ovdje doveli. Ne znam je pravedno to što tražite od mene...-Čovjek se posljednji puta pokušao oduprijeti, a neodlučnost i bojazan koji su snažno zračili iz njega bili su odraz njegove teške borbe s vlastitim nedoumicama jer više ni sam nije znao treba li podleći svim zahtjevima Gospodara ili ipak nastojati slijediti svoje namjere i izbjeći uplitanje u sudbinu Zemlje.

-Mi smo sada jedini nositelji pravde i nema nas tko kazniti za krive odluke! Znaš li za ikog osim nas tko nije zauvijek nestao iz stvarnosti!? Nemamo kome nauditi i  možemo samo popraviti prošlost!- dok je slušao sve razumnije i logičnije, iako stroge i bezobzirne prodike, Čovjek je sve brže uviđao smislenost i istinitost Gospodarevih riječi pa je uskoro bio spreman prihvatiti sve njegove zapovijedi.

-U redu je! Učinit ću što god tražiš od mene, ali i dalje ne shvaćam kako mogu spasiti milijarde onih koji su već umrli!?- frustriran neprestanim pitanjem koje se napasno vrzmalo njegovom sviješću, obuzevši je poput bespoštednog parazita, Čovjek se bezuspješno trudio proniknuti planove svojih saveznika, ipak podsvjesno vjerujući u bezgraničnost njihovih ideja i moći.

-Zašto misliš da je budućnost jedini mogući oblik stvarnosti i da se ono što je propalo više ne može vratiti?- gurajući samo nove tlapnje u Čovjekov izmučeni um, Gospodar je ponovno hranio njegov potisnuti bijes.

-Nemojte me uvjeravati da ste bogovi! Kontrolirate ljudsku civilizaciju i mogli ste ranije nešto učinili! Ali sudbina je ipak iznad vas!- uskogrudni um iz nižega svijeta počne prkosno i uvredljivo omalovažavati nedodirljiva stvorenja te se u njemu počelo buditi sjećanje na najteža vremena kada je gladnom i žednom čovječanstvu uskraćena pomoć koju su očajnički trebali.

-Kako se usuđuješ!? Kako možeš biti tako glup i naivan!? Za nas vrijeme ne postoji! Mi iz sadašnjosti možemo utjecati na prošlost!-i dalje ništa ne razjasnivši sve gnjevnijem i očajnijem Čovjeku, Gospodar je ponovno govorio u prispodobama, ne odajući svoje stvarne planove.

-Posljednji put vas pitam što ste točno u stanju učiniti i kakav ste mi zadatak povjerili!-stisnuvši svoje čvrste bijele zube , Čovjek odlučno uzvikne pogledavši Gospodara ravno u duboke žute oči.

-Zašuti i poslušaj što ti želim reći!- dok se vladar više dimenzije oštro obraćao svom odvažnom sugovorniku, činilo se da će iz njegovih jarko narančastih zjenica vladara poteći smrtonosne zrake.-Nisam se smio uplitati u sudbinu svijeta dok su njegove nevolje još trajale! Zato sam čekao posljednji trenutak i zadnjeg preživjelog  da bih neprimjetno spasio nedužne narode. Zovem se Gospodar i vladam ovom civilizacijom. Nikad neću moći utjecati na samu sudbinu, ali mogu učiniti da se tragični događaji ponove kako bi njihov tijek bio ispravljen. Apsolutni je jedan od mojih najodanijih stvorenja i zato sam ga poslao da te pod svaku cijenu dovede i prisili te da nam se pridružiš.-Slušajući puka i prazna objašnjenja, nemoćni je Čovjek imao sve manje strpljenja, no odlučio je pronaći u sebi još volje kako bi konačno doznao namjere vladara krajnje dimenzije.-Jedino ti se možeš vratiti u prošlost i poništiti pohlepu koja vas je dovela do propasti.

-Zašto za to trebate mene!? Vaša je tehnologija superiorna i vi ste oni koji mogu promijeniti naše društvo.- pridošlica iz izbrisane ljudske civilizacije već je razumio razborite i odlučne planove svojih spasitelja iz onostranog svijeta, ali činilo mu se besmisleno da njemu povjere tako važan zadatak.

-Ako hoćeš moje objašnjenje, moraš imati strpljenja! Ako se netko od nas bude umiješao u zemaljska zbivanja, odmah ćemo biti primijećeni. Ljudska će vrsta izgubiti osjećaj za granicu vlastite stvarnosti i nastat će kaos koji više nećemo moći ispraviti. Ti ćeš pak biti neprimjetan, a tvoje su šanse neograničene. Samo je pitanje vremena kad ćeš uspjeti nešto promijeniti.-gospodar se silno trudio smirenim i utišanim glasnom uvjeriti Čovjeka u neizbježnost njegova zadatka, ali on svejedno nije mogao shvatiti nužnost svoje sudbonosne uloge.

-To što govoriš je suludo!-Dotad nijemo vijeće počelo se zaprepašteno komešati, kao da su odavno umrli osjećaji u njima ponovno oživjeli, a jedino onaj kojemu bijaše upućena ta bezobrazna uvreda, nastojao je sačuvati prisebnost.-Cijele vrijeme sam maštao o tome da postanem netko vrijedan spomena tko može poboljšati društvo! Da sam mogao bilo što promijeniti, to bih već odavno učinio. Želiš me uzalud vratiti u prošlost da se ponovno mučim! Kao da mi jedan takav život nije bio dovoljan!

-Sad mi je dosta! Tvoj je um istovremeno ograničen i sitničav! Vidim da ne mogu od tebe skrivati više niti jednu tajnu! Odvest ću te u Galeriju Paralelnih Svemira koja predstavlja vezu između prizemnog ljudskog svijeta i skrivene stvarnosti u kojoj se sad nalazimo.  Tamo ćeš saznati svoju misiju i bit ćeš bačen natrag u  dimenziju iz koje si došao.-Glatki kromirani stolci iznad kojih su njihova bestežinska tijela dotad udobno lebdjela ostali su prazni u djeliću sekunde, a tajanstveni žuti snop koji je doletjevši niotkuda pogodio Čovjeka iznenada ga je odveo na nezamislivo mjesto odakle je onostrana vlada nadzirala sve što je ikad bilo stvoreno.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Doba propasti